Ukiselite kupus, nabavite na selu svinjske polovice, pođonite stare cipele.
Ta tri savjeta nedavno je dao hrvatski ekonomist (i svojedobni nesuđeni SDP-ov premijer) Ljubo Jurčić kada su ga na jednoj televiziji pitali što bi građani trebali učiniti da lakše podnesu udar inflacije i prebrode neizvjesnu jesen i zimu. Iskusni Jurčić naglasio je da su to “mjere” iz onih davnih vremena inflacija i restrikcija 1980-ih i 1990-ih kada se i inače, uza sve ekonomske nedaće, manje imalo nego danas, ali više pazilo da se iz tog minimuma izvuče maksimum. Jurčićevi savjeti u javnosti su većinom bili dočekani podsmijehom s visoka u stilu: Čuj ovoga, spasit će nas pođonjavanje cipela i spremanje zimnice!
Alanfordovski savjeti za preživljavanje
U vremenima koja je Jurčić ponudio za primjer, ljude je krasila snalažljivost i štedljivost, a ne lakomislena konzumerska rasipnost. Pravo potrošačko društvo postali smo kasnije i ono nas je, nažalost, naučilo lijenosti i gotovanstvu. Sve je u supermarketima bilo nadohvat ruke: od gotovih jela i već oprane salate spremne za konzumaciju do potrepština i kućanskih aparata toliko jeftinih da u slučaju ako se pokidaju ili pokvare njihov popravak ne dolazi u obzir jer bi bio skuplji od same pokidane stvari. Pa je jednostavnije kupiti isti takav ili sličan, a novi. Kraće rečeno, starim cipelama nisu trebali novi đonovi.
Svi ti protukrizni i antiinflacijski savjeti svakome imalo starijem mogu zazvučati blesavo, alanfordovski, poput ruganja. Pa zar zdrav razum ne govori i kad nije kriza (barem ona globalna velika, jer ovdje je, lokalno, uvijek neka kriza) da je isplativije kupovati tamo gdje je jeftinije? I popraviti ili zakrpati što se dade? A došli smo, eto, do toga da nam takve savjete, s ekrana i ex-cathedra, moraju udijeliti i tumačiti makroekonomist ili prvi čovjek narodne banke. Naime, ovaj potonji, guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, također nedavno savjetovao je građanima da ”izbjegavaju trgovce koji podižu cijene, a kupuju kod onih koji to ne čine”.
Poučak švedskog milijardera
Pa kako je došlo do toga da se takvo što, razumljivo samo po sebi, mora javno objašnjavati ljudima? U izobilju jeftinog, s potrošačkog je horizonta iščezla štedljivost. I još je ustuknula pred rasipnošću. Ljude koji paze da ne bacaju ostatke još jestive hrane, koji krpaju odjeću umjesto da kupuju novu, koji pregorjeli toster ne bacaju odmah u smeće, nego gledaju kako da ga poprave – često se doživljava kao čudake i bedake. Spominjalo se svojedobno, naravno kao ”bizarni” biografski detalj, kako je osnivač švedske Ikee, svjetskog diva u proizvodnji namještaja, milijarder Ingvar Kamprad u restoranima u kojima bi objedovao običavao uzimati sol, papar i šećer u onim malim vrećicama i nositi kući… da iste ne mora kupovati. Odjeću je nalazio u ”second hand shopovima” i vozio je neki prastari, ali kotrljajući Volvo. Zbog toga je u očima izvanskandinavske javnosti ispadao škrtac, a u stvari nije dozvoljavao da mu bogatstvo pomuti skromnost koju je, kao karakternu crtu, vukao još iz vremena odrastanja u siromaštvu.
Ovdje kod nas, kod mnogih, tek kad se zagazi u glib skupoće i nestašica počne se govoriti i razmišljati o umjerenosti i štedljivosti. A dotad, imao ili nemao – Drž, ne daj, uživaj!
Promijeniti navike preko noći
Slušamo li u posljednje vrijeme samo u Hrvatskoj savjete stručnjaka o tome kako uštedjeti i smanjiti račune zbog drastičnih poskupljenja hrane i energenata, većini oni zvuče smiješno. I savjeti, a bogme i stručnjaci. A oni kažu: “Isključite uređaje kad vam ne trebaju”; “Ugasite svjetlo kad niste u sobi”; “Ne držite vrata frižidera otvorena dok razmišljate što biste uzeli”; “Za tuširanje vam ne treba vruća voda, dovoljna je i topla”; “Ne otvarajte prozore dok je uključeno grijanje”; “Kupujte na akcijskim prodajama”; “Složite si domaći sendvič kod kuće, ne kupujte ga u pekari ili trgovini”; “Više hodajte i biciklirajte, manje koristite automobil”…
Već dva desetljeća i više živimo uz pune police, bez značajnijih nestašica i restrikcija. Roba ponekad i jest skupa, ali je uglavnom ne manjka. Sada je došlo vrijeme da se stegne kaiš i preko noći promijene mnoge svakodnevne životne navike i ponašanja. Da se u stanovima i kućama temperatura smanji za dva-tri stupnja kako bi se smanjili i iznosi računa. Da umjesto hrane iz dostave jedemo više onoga što si sami skuhamo.
Živimo od krize do krize
Kad sve te savjete stavimo na hrpu, shvatimo koliko su logični i smisleni i da funkcioniraju i mimo krize kakva nas je sada zatekla. Ujedno nas podsjećaju da smo zaboravili životne obrasce iz vreménā kada smo za sve imali više vremena. No nije samo to u pitanju. Imali bi dovoljno tog vremena i danas, ali čini se da nemamo strpljenja. Živimo brzi instant život: razmuti žličicu kave u šalici vruće vode i juri na posao. Tko mari za to što voda curi u prazno nad umivaonikom dok trljamo zube četkicom!?
Ugasi svjetlo u sobi kad nisi tamo! Ne kupuj prvo što vidiš! Više se kreći i manje se vozi! Pa zar to nisu ”roditeljski” životni savjeti koji nas vraćaju na početne postavke? Valjda će nam ova kriza pomoći da shvatimo sve te mudre savjete koji se, inače, sami po sebi razumijevaju i iz njih izvučemo pouke. Da, slikovito rečeno, pođonimo stare cipele. Zapravo su nas na njih samo podsjetili, jer smo ih, razmaženi sirotinjskim obiljem, vremenom zaboravili.
Nekako ipak mislim da ćemo se opet vratiti rasipničkim navikama čim ova kriza prođe. Pa onda opet tako, do sljedeće.