Kako sam preživio uragan Ian

Područje direktno pogođeno uraganom Ian – olujom četvrte kategorije sa vjetrovima od oko 240 km na sat, prvenstveno grad Fort Myers i okolina, na jugozapadnom dijelu Floride, pretrpjelo je ogromne štete.

Šteta nije samo od vjetrova, mada na to prvo pomislimo kada pričamo o uraganima, nego i od bujica i od poplava, koje možda čine i veću i trajniju štetu od samog vjetra, piše autor (EPA)

U prodavnicama nestaje vode, baterija, svijeća, konzervirane hrane. Primijetim da je i gužva na benzinskim pumpama veća nego prethodnih dana. Nakon dvadeset i pet godina na Floridi ne obraćam previše pažnje na vijesti o olujama koje su tek u nastajanju negdje daleko južno od mene, u Karibima. Znam da mogu krenuti u raznim smjerovima, da mogu i oslabiti i razbiti se kada udare u karipska ostrva. No, puno je ljudi doselilo ovdje u zadnjih nekoliko godina i ne znaju šta da očekuju. A puno je i starosjedilaca koji svaku najavu uragana shvataju sasvim ozbiljno.

Pet godina ranije, u septembru 2015. godine, zapadnoj obali Floride se približavala prva oluja koju sam shvatio ozbiljno. U SAD-u olujama daju imena; ova se zvala Irma. Projekcije puta kojim je Irma trebala doputovati na Floridu, koje meteorološke službe ažuriraju svakih nekoliko sati i koje su poprilično nestabilne jer puno varijabli utječe na njih, vodile su preko dijela Floride u kojem živim. Čitav dan smo pratili predviđanja na radiju, TV-u, kompjuteru, telefonu i oko ponoći konačno legli spavati.

Budimo se oko dva ujutro puni nemira i vidimo da najnovija projekcija Irmu vodi tačno preko naše oblasti. Na brzinu se pakujemo, sjedamo u auto i idemo na sjever. Imamo samo četvrtinu rezervoara goriva, ne znamo dokle ćemo dobaciti. Dok se vozimo praznim cestama u tri sata po ponoći oko nas i u nama je sablasna atmosfera. Većina naših komšija već je otišla na sjever. Na jednoj pumpi koja je neočekivano nikla iz tame u sasvim nenaseljenom području punimo rezervoar do vrha i nastavljamo dalje. Imamo osjećaj da nam je oluja za petama, ustvari kao da nas gone nekakve nemani koje su nam sve bliže i moramo što brže voziti i što dalje otići da bismo im umakli.

Dolazimo kod prijatelja na krajnjem sjeveroistoku Floride i tu nalazimo utočište, tu ćemo ostati dok uragan ne prođe i dok se ne bude sigurno vratiti. Pratimo vijesti, čekamo šta će se desiti, kovitlac vjetrova jača, ali se sporo kreću prema naprijed i konačno umorni od puta i napetosti idemo spavati. U međuvremenu je uragan promijenio smjer i udario dosta južnije od oblasti u kojoj mi živimo, pa nastavio putovati sjeverno kopnom i prešao baš preko grada u koji smo se sklonili. Ujutro vidimo da je krov kuće u kojoj smo noćili oštećen i da je drvo u dvorištu napuklo. Centar grada je pod vodom, ulice kao da su se pretvorile u rijeke. Dio Floride u kojem mi živimo ipak je ostao pošteđen; dijelovi južnije od nas su stradali.

Ovog puta ostajemo kod kuće

Vraćamo se uraganu koji tek dolazi, ovaj se zove Ian i pretpostavljaju da će kopno Floride obaviti vjetrovima u srijedu, 29. septembra. Stiže i naredba o obaveznoj evakuaciji; naš dom je u evakuacionoj zoni i razmišljamo šta da učinimo. Obavezna evakuacija ne znači ustvari da će nas neko natjerati da napustimo kuće i stanove – znači da smo u zoni veće opasnosti, veće izloženosti vjetrovima i poplavama i ukoliko uragan udari na naše područje, a mi odlučimo ostati, samo se u sebe možemo uzdati – hitne službe (policija, vatrogasci, hitna pomoć) neće dolaziti na to područje dok traje nevrijeme i spašavati nas.

Odlučujemo da šta god bude, ovaj put ostajemo u našoj oblasti; ako oluja promijeni smjer ostajemo u stanu, ako bude išla direktno na nas, sklonićemo se na sigurnije područje, ali unutar naše oblasti. Škole i crkve se pretvaraju u skloništa koja će primiti lokalno stanovništvo. A sve projekcije ukazuju da će udariti na nas ili blizu nas. Obilazimo prodavnice i kupujemo hranu koja se neće pokvariti van frižidera, vodu smo nabavili, u prodavnicama je više nema.

Prije pet godina, za vrijeme uragana Irma, ostali smo bez struje na sedmicu dana, a to je veliki problem na floridskoj vrućini i sparini. Na benzinskim pumpama su gužve, mnoge su ostale bez goriva, ipak nalazimo one na kojima ga još ima i punimo rezervoare do vrha. Kod kuće punimo kadu vodom, baterije i svijeće imamo, napunili smo sve elektronske uređaje, sad ostaje da čekamo šta će se desiti.

Pošto radim u zdravstvenoj ustanovi koja udomljuje preko stotinu pacijenata, a koja je u plavnoj zoni, moramo evakuisati sve pacijente i prebaciti ih na sigurnije mjesto. Veliki je to poduhvat – prevozimo ih autobusima i bolničkim vozilima u drugu ustanovu gdje im improvizujemo smještaj u sali za ručavanje i sali za rehabilitaciju. Ukoliko uragan udari direktno na naše područje, ja bih trebao ostati ovdje i uz ostalo osoblje brinuti o pacijentima. Razmišljam sta mi je činiti; ostati ovdje s njima ili biti sa porodicom.

Ipak, vjetrovi mijenjaju smjer i sada djeluje da će se uragan spojiti sa kopnom dosta južnije od nas. Odlučujemo ostati kod kuće.

Ogromne štete

Područje direktno pogođeno uraganom Ian – olujom četvrte kategorije sa vjetrovima od oko 240 km na sat, prvenstveno grad Fort Myers i okolina, na jugozapadnom dijelu Floride, pretrpjelo je ogromne štete. Šteta ipak nije samo od vjetrova, mada na to prvo pomislimo kada pričamo o uraganima, nego i od bujica i od poplava, koje možda čine i veću i trajniju štetu od samog vjetra.

Ne mogu ovdje da se ne osvrnem na komentare u našim medijima (mislim na čitav nas zajednički jezički prostor) gdje nailazim na gomilu zluradih osvrta koji govore da šteta od uragana nastaje zbog slabih američkih građevina i da naši gradovi, izloženi ovakvim vjetrovima, ne bi stradali ni približno kao američki. Mnogi komentatori ustvari likuju zbog stradanja, ali neću se ovdje o tome.

Želim samo ponoviti da se radi o vjetrovima od 240 km na sat, jakoj kiši koja neprestano pada satima i tlu okruženom vodom sa svih strana prošaranom jezerima, barama, rijekama i močvarama. Gradski trgovi se pretvaraju u jezera, ulice u rijeke. Vjetrovi ruše kuće, od kojih mnoge doduše i jesu montažne, ali i ruši mostove i nasipe, ruši i čupa stabla, obara električne i stubove gradske rasvjete, prevrće auta i kamione. Ostrvo Sanibel koje sam posjetio prije par godina je razrušeno i izolovano jer je nasip kojim je spojeno sa kopnom na nekoliko dijelova srušen. Sjećam se ceste kojom sam vozio na ostrvo i razmišljam kolika je sila vjetra i vode koja je u stanju izlomiti asfaltnu cestu kao napolitanku.

Dan poslije uragana vozim na posao i prolazim kroz priobalno područje koje je, iako je naša oblast pošteđena najžešćih udara, ipak zahvaćeno vanjskim krakovima uraganskog vrtloga. Prolazim pored srušenih stabala, iščupanih saobraćajnih znakova, oštećenih ograda. Službe za sanaciju su već tu, oko mene kamioni koji popravljaju struju, čiste ceste, sklanjaju oboreno drveće. Za nekoliko dana vratiće se struja tamo gdje je nestala, popraviće se većina oštećenog. Južnije od nas, tamo gdje je Ian direktno udario, a udario je kao peti najjači zabilježeni uragan na području SAD-a, život se neće normalizirati zadugo.

U međuvremenu uragan je prešao preko kopna Floride dijagonalno, ponovo ušao u okean na istoku, ojačao i vratio se na kopno u Južnoj Karolini gdje je prouzrokovao nove štete od vjetra i poplave.

Izvor: Al Jazeera

Reklama