Kako je teško biti star

Na Međunarodni dan starijih osoba, koji se danas obilježava, posebno vrijedi da se sjetimo da ništa ne govori bolje o čovjeku, nego njegov odnos prema starijima.

U razvijenijim sredinama dom predstavlja uobičajenu životnu etapu i donosi sa sobom sve potrebno da se umirovljeničko razdoblje provede što kvalitetnije i bolje (Igor Soban / Pixsell)

Prije nekoliko dana na Krku je nestao 81-godišnjak. Krenuo je sa psom u uobičajenu jutarnju šetnju i odlutao. Nađen je tek duboko u noći. A pitanje je bi li ga uopće našli da psu na ogrlici nije bio napisan broj kontakt mobitela. Pogađate da 81-godišnjak boluje od demencije, bolesti specifične za starije osobe, koja pogađa više od 100 tisuća ljudi u Hrvatskoj među kojima, procjenjuje se, 70 posto boluje od Alzheimerove bolesti. Ako se toj brojci pridodaju i oni koji brinu o bolesnima, ispada da se radi o čak desetini ukupnog stanovništva ionako sve starije populacije u Hrvatskoj.

Priča poput ove s početka teksta ima bezbroj. Ova se probila u medije, s obzirom da se radi o legendi novinarstva Stjepanu Andrašiću, dugogodišnjem glavnom uredniku Večernjeg lista. Nemaju, međutim, svi sreću da se djeca mogu brinuti o njima. Mjesta u staračkim domovima nema puno, posebno za one koji nemaju dovoljno vlastitog novca pa u dom idu uz pomoć državnih subvencija. Liste čekanja često su provizorne. Do toliko željenog smještaja prije ćete doći preko veze ili, kao što je najčešće, uz dovoljno visoku „nagradu“ odgovornima koji će vas pogurati preko reda. Poznata je priča jednog od voditelja ureda zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je smještaj u domu naplaćivao skupocjenim umjetninama.

U privatnim domovima cijena mjesečnog troška otprilike je na razini mjesečne plaće, a to si malo tko može priuštiti. Pritisak će idućih godina biti još veći, s obzirom da je lanjski popis pokazao da u Hrvatskoj čak petina stanovništva spada među starije osobe. Svemu ovome valjda dodati i kulturološke navike u Hrvatskoj gdje se odlazak u dom još uvijek nerijetko tretira kao obiteljska sramota i zadnji korak prije neizbježnog.

S druge strane, u razvijenijim sredinama dom predstavlja uobičajenu životnu etapu i donosi sa sobom sve potrebno da se umirovljeničko razdoblje provede što kvalitetnije i bolje.

Strah od neizvjesne budućnosti

Osim toga, stanje u domovima vrlo često nije na zadovoljavajućoj razini. Neki od njih više nalikuju na ubožnice, nego na mjesta na kojima bi stariji trebali dostojanstveno i s uvažavanjem provesti posljednje dane. Dovoljno se sjetiti jedne od najmučnijih priča u Hrvatskoj uopće kada je prije dvije godine u domu za starije i nemoćne osobe primamljivog naziva „Zelena oaza“ u Andraševcu, u Hrvatskom zagorju, u požaru poginulo šestero teško pokretnih osoba. Doslovno su izgorjeli u vatri nastaloj zbog kvara na električnom kaloriferu.

Vlasnica doma, Gabrijela Čičković, osuđena na zatvorsku kaznu od 4,5 godine, na suđenju je kazala da se ne osjeća krivom. Čičković je imala ispunjene uvjete za smještaj 13 osoba u obiteljskom domu, ali je ona u potrazi za što većom zaradom smjestila njih 25, od čega 19 u obiteljskoj kući, a šestero nesretnika u pomoćni objekt. O svima njima u noćnoj smjeni trebala je brinuti tek jedna njegovateljica. O kakvom problemu se radi, svjedoči i činjenica da su i preostali korisnici bili očajni i to ne samo zbog tužbe sudbine preminulih, nego i zbog toga što nisu imali gdje pronaći novi smještaj nakon zatvaranja „Zelene oaze“.

Prepušteni sami sebi stariji se često odlučuju i na potpisivanje ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i time znaju postati idealna meta za prevarante, na što je ovih dana upozorila i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, zatraživši od državnih vlasti da konačno naprave registar takvih ugovora i uvedu obavezno savjetovanje prije sklapanja, a sudske postupke za njihov raskid proglasi hitnima kako bi se spriječile ili barem ograničile zloupotrebe, što je jedan od sve većih problema u Hrvatskoj.

Starije osobe, naime, u strahu od neizvjesne budućnosti, kada se više ne mogu sami brinuti za sebe – a u dom ne mogu ili ne žele – mogu sklopiti ugovor s uzdržavateljom. Ako su namjere časne, time dobivaju doživotnu skrb i njegu, a zauzvrat daju nekretninu.

Ništa ne govori bolje o čovjeku, nego njegov odnos prema starijima

Na žalost, ima puno onih koji love u mutnom čiji je jedini cilj dokopati se stana ili kuće. Kako sudski postupci u Hrvatskoj traju godinama penzioneri umjesto mirnih umirovljeničkih dana koji zbog bolesti znaju biti ionako teški, znaju ostajati i bez skrbi i bez krova nad glavom. Upravo zato pučka pravobraniteljica 13. oktobra organizira javnu raspravu kako bi ukazala na ovaj problem i okupila sve koji mogu pridonijeti podizanju svijesti i jačanju zaštite.

Prvi korak u dobrom smjeru napravljen je početkom godine kada je zakonskim izmjenama određeno pravo na garantiranu minimalnu naknadu, smještaj i pomoć u kući za starije koji pokrenu raskid ovih ugovora. Prema dostupnima podacima, dvije trećine onih koji su ih potpisali nisu se prije toga nigdje raspitali o svojim pravima tako da ne znaju razliku, na primjer, između doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja: kod doživotnog davatelj uzdržavanja imovinu može prepisati na sebe tek nakon smrti starije osobe, a kod dosmrtnog uzdržavanja to može učiniti odmah nakon potpisivanja ugovora.

Pohvalan je i projekt „Zaželi“ u okviru kojeg se evropskim novcem financira pomoć u kući starijim osobama čime se rješavaju dva problema: pomoć nemoćnima i financijska naknada nezaposlenim ženama. Ali i on ima svojih ograničenja. Traje godinu dana i nije zamišljen kao dugoročno rješenje.

U situaciji sve izvjesnije krize i recesije, kada mirovine nisu dovoljne niti za normalan život niti prate rast inflacije, svaka pomoć ne samo da je dobrodošla, nego je i nužna. Na Međunarodni dan starijih osoba, koji se danas obilježava, posebno vrijedi da se sjetimo da ništa ne govori bolje o čovjeku, nego njegov odnos prema starijima. A u ovo nedoba, kada se na svaki izraz solidarnosti gleda kao na slabost, to bi trebalo dvaput podcrtati.

Izvor: Al Jazeera