Osluškujući žamor starih priča za Božić

Božić je ostao najradosniji hrišćanski praznik, sa starim uspomenama i još nekim tradicionalnim običajima, doduše u novom, modernijem ruhu.

Božić, koji se po Julijanskom kalendaru slavi 7. januara, obilježava se običajima koji se njeguju od prapredaka (Al Jazeera)

Pričala mi mama: poređa nju, najmlađu, i dvojicu njene starije braće, Vladu i Milana, otac – moj deda Blaž – u božićnoj noći na sanke, utopli ih dekama za kratak svečani put do obližnje crkve u Dubrovčaku, posavskom selu. Sneg je tada znao da napada do pojasa, a sanke su vukla dva konja, praveći prtinu, da se na vreme stigne na misu, ponoćku.

Sestrična Jadranka doživela je tu bajku u ranom detinjstvu, a ipak dobro pamti kako su praporci na konjima odzvanjali, a fenjeri osvetljavali blistavi put kroz škripav sneg.

Nema više toga, veli mi nedavno Jadranka – ni snega, ni sanki, automobili su zamenili “konjske snage”, ali se na ponoćke, ipak, ide.

Hrišćanske poruke dobrote

Božić je ostao najradosniji hrišćanski praznik, sa starim uspomenama i još nekim tradicionalnim običajima, doduše u novom, modernijem ruhu.

Naš sin Staša, imao je tek četiri godine kad je, na poziv komšinice, dobio časnu ulogu položajnika. Pozvala ga je da u božićno jutro prvi kroči preko njihovog praga i da im, onako kako pravoslavni običaji nalažu, kao prvi muški gost donese sreću. A kako je običaj i da se položajnik dariva – dobio je vizantijski krst sa raspećem, rezbarenim u tisovini.

I dok se rođenje Krista ili Hrista, naslovljava po Gregorijanskom ili Julijanskom kalendaru – jer su ga tako njegovi “posrednici” pred Bogom podelili – Božić se slavi i obeležava širom sveta, a hrišćanske poruke dobrote šalju svi, bez razlike.

A takva blagost i mir, koju u poslanicama, besedama i objavama prigodom Božića šalju crkveni velikodostojnici, trebalo bi da obgrle ceo svet. Trebalo bi, da su svi ti pastiri iskreni i da su im svi vernici i verujući – iskreno verni i jevanđeoski posvećeni.

Pomalo ‘prekrojeni’ i ‘modernizovani’ običaji

Božić, koji se po Julijanskom kalendaru slavi 7. januara, obeležava se običajima koji se neguju od prapredaka. Istina, malo “prekrojeni” i “modernizovani”. Mnogi ga slave i ne znajući značenja svih obeležja Božića. Recimo, o paljenju Badnjaka, u kućama ili ispred crkava.

Zašto je ubrana grana hrasta koja će završiti u badnjačkoj vatri? Šta to simbolično znači? Veruje se da, zapravo, označava hrast koji su pastiri doneli da bi se, kako Biblija propoveda, u vitlejemskoj pećini ugrejao tek rođeni Isus. Unošenje slame, koja je uglavnom ispod trpezarijskog stola, simboliše, pak, prinošenje žrtve duhu Hrista koji je rođen na slami.

Česnica, božićni hleb ili pogača u koju se po običajima stavlja novčić, lomi se na jutarnjoj trpezi, a kome zapadne deo s novčićem, imaće, kako se veruje, berićetnu godinu.

Neki su stari običaji ‘izobičajeni’

Stvarna vera, običaj ili tradicija – tek pravoslavni se Božić u slavlju na raznim meridijanima razlikuje, pa se ponegde Hrist nije čak ni na isti, “pravoslavni” dan, rodio.

Recimo, u Jermeniji se, za tamošnje pravoslavne vernike, Božić slavi 6. januara, baš kao i u Australiji, Velikoj Britaniji ili Kanadi. Naredni, 7. januar božićni je dan u Rusiji, Belorusiji, Gruziji, Kazahstanu, Ukrajini, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji…

Neki stari običaji na ovim prostorima su izobičajeni pa se badnjaci često lože na “političkoj vatri”, a česnice lome po glavnim ulicama i gradskim trgovima, zarad opšte propagande, poput logike: “Kad hleba nema, delite kolače”.

Tako se, ponegde i ispred crkvenih oltara, pošalje pokoja poruka u tonovima nalik skupštinskim i inim govorancijama. Ali tome nema leka, izgleda, doveka.

Što se mene tiče, isto mi mirišu i jelka i bor, kako god se i gde zvalo to božićno drvce koje čini radost u prazničnim danima, okićeno za božićne praznike, bez obzira na verske kalendare. I podjednako su mi drage poruke, izgovorene makar samo pažnje i tradicije radi: “Čestit Božić” ili “Hristos se rodi”.

Uspomene su ostale

One sanke više ne voze uoči ponoćke, a i snega je sve manje. Moji preci su davno otišli, a u međuvremenu su ih poveli i odneli neki drugi vihori – partizanski i borački ideali, godine ratne i poratne. Ipak, uspomene su ostale. I čuvam ih, osluškujući žamor njihovih priča uoči praznika.

E, da… Zapamtim i jednu svežu poruku, koju su pre tri godine poslali dvoje mladih. Haider Ali Ćao i Mišel Sebastijan upoznali su se u gradu Karačiju i sročili zajedničku božićnu besedu, a potom i pesmu.

“Iako ne pripadamo istoj religiji, nikada nismo imali osećaj da smo različiti. Ako verujemo u Boga, verujemo u svet, verujemo u mir i ljubav, verujemo u čovečanstvo. Jedan Bog, jedan svet”.

Verujte njima.

Izvor: Al Jazeera

Reklama