Od 2014. godine, kada su svijetom putovale slike ratnog sukoba između Ukrajinaca i Rusa, obilježenog učešćem pitoresknih paravojnih formacija, vijesti o ratnoj napetosti između Ukrajine i Rusije postale su redovna i uobičajena pojava.
U posljednjih nekoliko mjeseci ta napetost doživljava svoj vrhunac, a sudeći prema vojnim pokretima obje strane, čije se udarne snage gomilaju na granici, kao i potezima stranih ambasada, koje su izdale naređenja službenicima da se sa porodicama vrate kući, čini se kao da novi rusko-ukrajinski rat postaje sve izvjesniji.
Prema mom sudu, pravo je u ovom slučaju na strani Ukrajine – sami Rusi dodijelili su joj poluotok Krim 1954. godine – što ne znači da će biti i pravda, jer nju provodi jači, koji uvijek nađe svoju nit prava da isplete od nje debelo uže nepravde. Ono što ulijeva nadu da će se stvar okončati mirno jeste činjenica da Ukrajina nije sama: leđa joj čuvaju sile Zapada, u čijim rukama su mnogobrojni ekonomski konci, pa može biti da Rusija uvidi kako joj se ova agresija ne isplati i povuče ručnu.
Najveći ukrajinski umjetnik
S tim u vezi, sjetimo se najvećeg ukrajinskog umjetnika svih vremena, slikara i pjesnika Tarasa Ševčenka, koji bi nam danas ostao nepoznat da ga plemeniti Rusi nisu spasili – najprije spasili, a zatim i uzdigli među zvijezde svog vremena, gdje mu i jeste bilo mjesto.
Taras Ševčenko rođen je 1814. u ukrajinskom selu Morinci, u kmetovskoj porodici. Rano ostaje bez roditelja i upoznaje težak život djeteta prinuđenog da se izdržava samostalno. Živio je kao skitnica i radio ono što može, ne propustivši da usput nauči čitati i pisati, a stalni dom pronašao je kao 14-godišnjak, kada ga je kao pristojnog i pismenog dječaka za sobnog slugu uzeo spahija Engelhart. Nekoliko godina kasnije, kada je spahija odlučio preseliti u Petrograd, sa sobom je poveo i Ševčenka, pa za talentovanog mladića uskoro dolaze bolji dani.
Upoznat sa talentima mladog sluge, spahija ga odlučuje dati na soboslikarski zanat, ali kako Ševčenko usput radi i portrete, brzo izlazi na glas u visokom društvu i privlači pažnju poznatih umjetnika, slikara Karla Brjulova i Alekseja Venecijanova, kao i pjesnika Vasilija Žukovskog. Oni smatraju da Ševčenko mora studirati likovnu akademiju, a kako bi to postalo moguće, potrebno je da najprije postane slobodan čovjek. Suma od 2.500 rubalja, koliko je Engelhart tražio, skupljena je tako što je Brjulov naslikao portret veoma popularnog Žukovskog i prodao ga na aukciji 1838. Iste godine Ševčenko upisuje akademiju, koju će nekoliko godina kasnije završiti i postati cijenjen slikar.
Otkupnina za umjetnika
Kao pjesnik Ševčenko se javlja godine 1840, kada štampa svoju čuvenu zbirku pjesama Kobzar. Kobzar je inače riječ za ukrajinskog narodnog pjevača-pripovjedača, slično našem guslaru, samo što kobzar svira kobzu, instrument nalik gitari. Ševčenko je s tim naslovom naglasio svoje porijeklo i angažovanost svoje poezije, koja je trebala poslužiti za buđenje nacionalne svijesti ukrajinskog naroda. Taj je zadatak obavila kako treba i Ševčenko je postao nacionalni ponos, dobio laskavu nacionalnu titulu koja se dodjeljivala velikim književnicima u 19. vijeku – otac moderne ukrajinske književnosti.
Gotovo sve pjesme iz Kobzara posvećene su nesretnoj sudbini Ukrajine, koja u 19. vijeku, kao ni vjekovima prije toga, ne zna za slobodu. Ševčenko pjeva srcem koje ne zna za drugo sem tuge, o teškom ropskom ukrajinskom životu u domovini i izvan nje, a protiv poljske i ruske vlastele, “šljahte i moskalja”, protiv svemoći bogatih spahija, visokih činovnika i agresivnih militarista i njihovih policijsko-birokratskih državnih uređenja. Iako je kao pojedinac napravio sjajne uspjehe i uzvisio se u životu poput kakvog romantičnog junaka, Ševčenko nikada nije zaboravio svoje porijeklo i početke, i do kraja života će ostati onaj za kog se prozvao – ukrajinski kobzar, čija riječ služi svrhama narodnog pamćenja i opomene.
Kao takav, šest godina nakon objave Kobzara, kada se vratio u Ukrajinu i zaposlio u Kijevu, postao je pripadnik “Ćirilo-metodijevskog bratstva”, tajnog ukrajinskog udruženja koje se zalagalo za ukidanje kmetstva revolucionarnim sredstvima.
Tajno udruženje
Godinu dana kasnije organizacija će biti otkrivena, a Ševčenko uhapšen zajedno sa ostalim učesnicima. Kažnjen je prisilnom vojnom službom u udaljenom Orskom utvrđenju na obali Kaspijskog mora. Koliko je njegova riječ bila moćna svjedoči i to što je car Nikolaj I vlastoručno napisao zabranu Ševčenku da piše i slika, što je ovaj u progonstvu ipak nastavio raditi i to uz pomoć onih koji su ga trebali nadzirati. To je ta Rusija koja se meni sviđa i koju volim, za narod, a ne za gospodare, kojima svakako život prođe a da im nikada ništa ne fali.
Dozvolu za povratak u Petrograd dobio je tek dvije godine poslije Nikolajeve smrti, 1857, a dozvolu da ponovo štampa zabranjenog Kobzara 1860. U tom proširenom izdanju, obogaćenom drugim ropskim iskustvom, naći će se i pjesme koje pozivaju da se narod probudi, otvori oči, sjeti slobodne prošlosti i “sa sjekirom u ruci” obračuna sa svojim tlačiteljima, na čelu sa carem. Iste godine izaći će i nekoliko prevoda zbirke na ruski, ali Ševčenko neće dočekati da vidi kako im se širi slava po svijetu – umire 10. marta iduće godine, dan nakon što je napunio 47 godina. Pjesme iz Kobzara bile su dosta popularne i na našim prostorima, gdje se pojavjulju od 1888. godine, najprije u prevodima Augustina Harambašića iz Hrvatske.
Kao neko ko se sa svijetom upoznavao ponajviše kroz klasičnu, međunarodno poznatu i priznatu književnost, ja sam se razvio u čovjeka koji voli sve zemlje, a Rusiju malo više od nekih drugih, zato što je njena književnost jedno od najljepših utočišta što ih moj duh poznaje. Zbog toga ne volim kad Rusija gubi svoje veliko slavensko dostojanstvo, utoliko manje što je slavensko dostojanstvo nekako uglavnom sitno, zagubljeno u neslozi unutar jednih te istih grupa. Jedno od najvećih poniženja što ih veliki sebi mogu priuštiti jeste da zlostavljaju slabije i manje, a to je ono što se sprema na rusko-ukrajinskoj granici. Veći da pružaju ruku manjim, kao nekoć Brilov i Žukovski Ševčenku, to je jedini ispravni smjer na putu u bolje sutra.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.