Usud i vječna poruka Isadore Duncan

Dok su je konzervativci kritikovali, napredni mislioci toga vremena su je voljeli, a ostavila nam je poruku da umjetnost niko i nikada ne smije sputavati.

Intuitivna buntovnica se s vremenom počela buniti protiv baletskog tradicionalnog stila (Wikipedia)

Uvijek i neizostavno kada vidim bose noge, sjetim se jedne balerine koja se zalagala za žensku emancipaciju. Ona je bila pionir prirodnog pokreta, ona je dosta prije njega izlazila na scenu polunaga u prozirnim kostimima, pomjerala je granice u svojoj umjetnosti i izražavala se svojim pokretom. Ta feministkinja bila je žestoko nezavisna u vremenu kada je društvo itekako bilo patrijarhalno, bila je svoja, slobodna.

Ali je bila i nesrećna. Dok su je konzervativci kritikovali, napredni mislioci toga vremena su je voljeli i to baš zbog plesa njene sopstvene koreografije. Ni ona, ni bilo ko drugi nije mogao ni naslutiti da će šal uz kojeg je često plesala, biti uzrok njene smrti. Zapravo, popratni plesni rekvizit postao je simbolična karma njenog usuda.

Umjetnost koja nije religiozna, nije umjetnost, već roba

Rođena je kao Angela Duncan 1877. u San Franciscu. Njen otac Joseph oženio se njenom majkom Dorom Gray, koja je od njega bila mlađa 30 godina. Nakon rođenja svog četvrtog djeteta, Angele, otišao je, jer je morao zbog upletenosti u bankarski skandal.

Njena majka se razvela od Isadorinog oca, a svoju porodicu je izdržavala časovima plesa muzike. Ali, suprug se poslije vratio i obezbjedio dom za svoju bivšu suprugu i njihovu djecu. Kao najmlađe dijete, Angela je počela da pohađa časove baleta u ranom djetinjstvu.

Čak je i u dobi od šest godina učila i druge da plešu. Ali, ova intuitivna buntovnica se s vremenom počela buniti protiv baletskog tradicionalnog stila i oblikovati svoje žilavo, a valovito kretanje. Godine 1890. plesala je u teatru Burn u San Francisku. Njen debitanski nastup u Mađarskoj 1902, bio je senzacija. Angele u dobi od 16 godina počinje koristiti ime Isadora. Širom Evrope izazivala je mješavinu i uspjeha i protivljenja zbog tog svog pristupa plesu.

Ali, sve to je nije uznemirilo, vjerovala je svojoj intuiciji, već 1905. osnovala je sopstvenu školu u Berlinu. Kao slobodoumni boem postala je poznata po svojim improvizirajućim i emotivnim koreografijama i ritmičnim pokretima tijela. Odbacila je tadašnje čvrste cipele koje su je sputavale i počela plesati bosa.

Prepoznatljiva je bila po lepršavim togama i šalovima i tim svojim bosim nogama za vrijeme svog igračkog izvođenja. Mnogi misle da je, dok je bila u Njemačkoj gdje je i upoznala filozofiju Fredericka Nietzchea, počela i formulisati vlastitu filozofiju plesa. Niko te 1903. godine nije ni naslućivao da će svojim govorom o svom izražajnom stilu u Belinu, zapravo i nagovjestiti „Ples budućnosti“.

Pamti se ta završna izjava njenog govora: „ples budućnosti će morati ponovo postati religiozna umjetnost kao što je to bila kod Grka. Jer umjetnost koja nije religiozna nije umjetnost već roba“. Ono je zapravo usvojila grčku tuniku, za vrijeme dok je sa svojim bratom Raymondom studirala grčku skulpturu u Britanskom muzeju. Taj boravak u Engleskoj je bio i inspirativan i presudan da se odluči za svoj sopstveni stil i kostim u kojem je često nastupala javno pred publikom.

Baš zbog tog svog plesa kojeg su mnogi i osuđivali, zapravo je postala veoma popularna. Postala je svjesna da je ta njena igra, zapravo oslobađajuća sila od svih vrsta konvencija i ograničenja, bilo da su one moralne, društvene, seksulane ili umjetničke. Isadora je bila žena koja je slušala unutrašnju intuiciju i bunila se protiv onih koji su sputavali nečije umjetničko izražavanje.

Strastvena romansa sa tragičnim krajem

Prije nego što je otputovala i srela Jesenjina, gatara joj je predskazala odlazak u drugu zemlju i udaju. Isadora, koja je iza sebe imala promašene brakove, najmanje je željela da se za nekoga veže. Ali sudbina je htjela baš drugačije. Upoznala je stranca koji je je bio i oženjen, koji je prije poznanstva s njom imao puno ljubavnica i kratkotrajnih avantura. Na jednom od prijema u ateljeu slikara Georgija Jakulova, na jednoj pravoj boemskoj žurci, ona je baš tu 1921. godine u Petrogradu, gradu druge zemlje, upoznala pjesnika Jesenjina.

Već tada su jedno drugo opčinili. On nju mangupskim izgledom, izražajnim očima, a ona je njega  izludila svojim plesom. I nekako vrlo brzo su shvatili da su zaljubljeni. Njima nije ni smetala starosna razlika koja je iznosila gotovo 18 godina, niti jezici, jer praktično ni ona nije govorila ruski, kao ni on engleski. Pjesnik se jako brzo preselio u Isadorinu vilu. Kao par posjećivali su prijeme i književne večeri gdje je ona plesala, a Jesenjin čitao stihove. Iako će njihov ljubavni odnos postati poslije dosta složen i komplikovan.

Ima i onih koji i misle da je baš ovom pjesniku laskala pažnja slavne Amerikanke a koju je on koristio za mogućnost otkrivanja svjetskih vidika. Možda je i Marinegov bio upravu kada je rekao: „Jesenjin se zaljubio, ne u Isadoru Duncan, nego u njenu svjetsku slavu. On se oženio njenom slavom, a ne njom, postarijom, uveliko već i otežalom, ali opet lijepom ženom sa ofarbanom kosom. Isadora je bila žena pronicljivog uma: jasnog, oštrog i hrabrog. U tu pedesetogodišnju ženu Jasenjin nikada nije bio zaljubljen“.

Bilo je nekako i očekivano da se takva romansa okonča na kraju i tragično. Iako se i u Americi trudila da na svaki način promoviše svoga muža, on tamo nikada nije dobio priznanje za svoj rad, jer tamo daleko od svoje domovine, on je samo bio muž slavne igračice. Ta njihova naizgled idilična ljubavna priča, pretvorila se u dramu i tragediju. Jer, pjesnik je padao u sve dublju i težu depresiju. Ljubav, poeziju i ples, zamijenile su svađe, tuča i alkohol. I sa odlaskom u Rusiji, ti isti problemi su ih proganjali.

Isadori je postao i dalek, od njega je i sama postala umorna i nesrećna, a takav život nije mogla više da podnosi i odlučila je, što mu je i saopštila da odlazi u Pariz. Nakon toga je od njega dobila telegram u kojem je pisalo da on voli drugu. A, posljednjom pjesmom kao i da je sa Isadorom želio da se oprosti: „Doviđenja druže, doviđenja“. Bio je u teškom psihičkom stanju, kada se odlučio na samoubistvo. Sebi je i presudio, trećeg dana katoličkog Božića 1925. godine i to baš u sobi 5 hotela „Angletar“ u kojom je nekada boravio sa Isadorom. Objesio se o cijev grijanja, sa obmotanim baš njenim šalom oko vrata.

Iako je postala evropska senzacija, pionirka modernog plesa imala je tragičan usud, šal je i njoj presudio, zapravo karmički je postao njen ubica. Stjecajem nesretne okolnosti, dugački šal se zamotao oko automobilskog točka i izazvao gušenje, koje je i bilo uzrok njene smrti. I pored usuda, njena životna misija je bila da postane plesačica budućnosti, začetnica modernog plesa. Ta slobodna žena prošlog vijeka, nije još zaboravljena, ostavila je trag svog umjetničkog izražaja i u novom i drugačijem vremenu.

Ostavila je poruku da umjetnost niko i nikada ne smije sputavati.

Izvor: Al Jazeera