Dječija bijeda za sjaj odraslih

Procjenjuje se da u Džarkandu i Biharu 22.000 djece radi u ilegalnim rudnicima tinjca – najmlađi među njima imaju svega pet godina, a sav rad obavlja se pomoću najprimitivnijih tehnika, često i golim rukama.

Iako je dječiji rad zakonom zabranjen, lokalne vlasti uspješno žmire na ovaj problem već punih četrdeset godina (Reuters)

U vrijeme Nove godine, grad i ljudi su sve sjajniji, šljokičastiji.

Da li ste se ikada zapitali odakle dolazi sav taj sjaj? Nisam ni ja, ali kada sam nedavno naišao na engleski dokumentarac u kom se spominjala materija po imenu mica, što se čita kao brzo izgovorena riječ majka, ostao sam gledati i saznao da je to glavni sastojak koji, prevučen titanijumovim oksidom, kozmetičkim proizvodima daje sjaj.

Mica to jest majka na engleskom, a po naški tinjac ili liskun, prirodni je mineral koji se pojavljuje u širokom spektru boja, odlično odbija svjetlost i može se razdvajati u izuzetno tanke listiće, što ga čini najpodesnijim za kozmetičku industriju.

Tinjac ili liskun nije rijedak mineral, ali kad je riječ o kozmetici, tu najbolji glas uživa onaj iz Indije, što zbog kolora i reflektirajućih svojstava, što zbog cijene. Najpoznatija indijska nalazišta tinjca nalaze se u saveznim državama Džarkand i Bihar, koje zajedno daju oko 60 posto industrijskog tinjca na nivou svijeta, gdje nam ova sjajna priča otkriva i svoju tamnu stranu.

Džarkand i Bihar spadaju među najsiromašnije indijske regije. Oko polovine porodica koje tu žive suočavaju se sa problemom gladi, što ih prisiljava na težak i opasan rad, u kojem prema mogućnostima učestvuju svi članovi porodice, od najmlađih do najstarijih, a slaba zarada, kao i nemogućnost školovanja, drže ovaj strašni krug začaranim, skoro pa nemogućim da se iz njega istupi.

Djeca rudari

Procjenjuje se da u Džarkandu i Biharu 22.000 djece radi u ilegalnim rudnicima tinjca, pri čemu valja uzeti u obzir da je broj zasigurno veći, s obzirom da je riječ o ilegalnim aktivnostima, o kojima većina sudionika radije bira ako ne da ih poriče, onda da ne govori o njima nikako. Najmlađi među njima imaju svega pet godina, a sav rad obavlja se pomoću najprimitivnijih tehnika, često i golim rukama, bez ikakve zaštite i u oknima bez ikakve potpore. U takvim uslovima povrede na radu, čak i one sa smrtnim ishodom, uobičajena su, svakodnevna pojava, a zarada koju mališani ostvaruju iznosi 50 rupija dnevno, što je ekvivalent 58 euro centi.

Užasnije od svakog horor filma bilo je gledati intervjue sa malim rudarima, slatkom djecom čiji izrazi lica svjedoče kako već znaju šta znači boriti se za život, slušati ih kako govore da moraju raditi jer u suprotnom neće moći staviti hranu na sto za svoju porodicu i sebe. Niko od njih ne ide u školu, umjesto toga idu na posao svaki dan, a kad su se poslije tih strašnih priča ipak stali smijati kao prava djeca, meni je došlo da plačem.

Iako je dječiji rad zakonom zabranjen, lokalne vlasti uspješno žmire na ovaj problem već punih četrdeset godina, a ilegalno iskopani minerali legalno se prodaju posredstvom kompanija koje su za tu djelatnost uredno registrovane. Prije nego će otići u rudnike, ekipa koja je snimala dokumentarac upozorena je da drži automobile upaljenim te da bježi odmah ukoliko im dojave da dolaze oni koji ovu istovremeno svjetlucavu i duboko mračnu robu kupuju, što je pouzdan znak da nad cijelim procesom vlada strahovito nasilje, korupcija i nasilje.

U razgovoru sa predstavnikom lokalne vlaste, moglo se čuti ono što se valjda od svakog pokvarenog predstavnika vlasti može čuti, a to je drsko i bezobrazno umanjivanje problema, koji prema njihovoj priči, ako i postoji, onda samo u rijetkim sporadičnim slučajevima, za koje je pitanje trenutka kada će skroz prestati.

Poslije ovih mučnih scena u meni se rodila misao da nikada više ne potrošim ni fening na nešto što sebi sadrži sjaj, te da pokušam na to navratiti i svoju cijenjenu djevojku, za šta sam odmah pomislio da će to biti težak zadatak, najvjerovatnije nemoguć, ali tada mi je došao neočekivani spas, jer najbolje su u dokumentarcu ostavili za kraj.

Kako prepoznati koji tinjac je u mojoj kozmetici?

Prirodna mica ima svoju vještačku alternativu, napravljenu u laboratoriji i stoga bolju od prirodne – glavna je razlika što prirodni tinjac ima špicaste rubove, koji ne dozvoljavaju da se upotrebljavaju veće čestice u, recimo, jako svjetlucavm sjenilima za oči, kojima bi to bilo pregrubo, dok vještačka ima zaobljene rubove, pa samim tim i čestice mogu biti veće, i sjenilo svjetlucavije, bolje. Osim toga, vještački tinjac posjeduje i veću čistoću, bez kontaminacije teškim metalima, pa se tako pomoću nje dobijaju jače boja i veća reflektivnost. To rješenje jeste skuplje, ali kako ono jednom jedan čovjek reče – nisam toliko bogat da kupujem najjeftinije, a i ono će postajati sve jeftinije što proizvodnja bude masovnija.

Za one koji se pitaju – kako prepoznati koji tinjac je u mojoj kozmetici, odgovor je sljedeći: u tekstiću o sastojcima, prirodni se pojavljuje pod imenima “mica”, “potassium aluminium silicate” ili “CI 77019”, dok se vještačka piše kao “syntetic mica” ili “syntetic fluorphlogopite”.

Ne mogu se više sjetiti kod kog sam pisca to pročitao, da među ljudima nema velikog sjaja bez velike bijede, kod kog god da sam, mislim da je čovjek rekao dobro i prihvatio sam to eklektički kao svoje. Bijede na svijetu jednostavno mora biti, ona je njegov sastavni dio kao oksigen zraka ili hidrogen vode, ali je bijeda kao takva podesna kategorijama većeg i manjeg. U uslovima gdje je zlo nemoguće iskorijeniti, činiti sve što se može da se isto smanji cilj je dostojan čovjeka. Izbjegavanje kozmetičkih proizvoda koji sadrže prirodni tinjac mali je korak za pojedinca, ali može biti veliki za čovječanstvo, za Indijce male iz Bihara i Džarkanda, kojima je mjesto u školi, a ne u radu.

Izvor: Al Jazeera