Sve do nastupa legendarnog italijanskog pevača, Domenica Modugna, koji je sa pesmom Nel blu dipinto di blu (U plavom obojenom u plavom), šokirao publiku čuvenog teatra Ariston davne 1958. godine, muzički festival Sanremo koji nastaje koju godinu ranije, važio je za festival “lake” muzike.
Njegovi izvođači na sceni stajali su pred mikrofonom mirno, eventualno bi se naklonili publici, otpevali bi svoju pesmu, a potom otišli sa pozornice.
Modugno je međutim tada svoju pesmu, a kroz čiji refren dominira reč “volare” (leteti), otpevao kao da leti. Širio je i mlatarao rukama, gledao u plafon pozorišta, kao da gleda nebo, urlao dok peva. Sve to izazvalo je veliko čuđenje, ali i suzdržano oduševljenje kod publike prisutne te večeri na festivalu Sanremo.
S druge strane, žiri tadašnje sedme edicije ovog muzičkog festivala hteo je odmah da ga diskvalifikuje. Međutim, kada su počeli da dobijaju pozitivne komentare od mnogobrojnih građana Italije koji su pratili festival putem RAI televizije, a koja zvanično prenosi isti, odlučili su da dozvole Modugnu da nastavi takmičenje. Osim što je nastavio da se takmiči, te godine je i ubedljivo pobedio, a njegova pesma postala je globalni hit.
Godinu dana kasnije, Modugno je bio predstavnik Italije na Evroviziji, muzičkom festivalu koji nastaje upravo po uzoru na Sanremo.
Muzička revolucija i prozor u svijet
Osim Evrovizije, festival Sanremo bio je uzor za nastajanje svih drugih muzičkih festivala u Evropi, kao i onih jugoslovenskih – od najstarijeg muzičkog festivala u Zagrebu, zatim onog u Opatiji, Beogradskog proleća, sve do sarajevskog festivala muzike “Vaš šlager sezone”.
Modugno je na takmičenju Pesma Evrovizije osvojio treće mesto, da bi 1959. godine ovaj pevač ponovo pobedio na italijanskom festivalu sa kojim se sve više identifikovala cela italijanska nacija.
Vremenom postaje najpopularniji pevač i kantautor u zemlji, a njegova najpoznatija pesma otvara prozor u svet italijanskoj kanconi.
Italijanski novinar i muzički kritičar Tonino Pinto objašnjava da je upravo nastup ovog pevača preteče transformacija i promena koje su karakteristične za italijansku pesmu, ali i za sam festival.
A od tog događaja, na pozornici teatra Ariston, osim velikih muzičkih hitova, počele su da se smenjuju društveno i politički angažovane pesme, vodile se razne polemike, pevači i voditelji pojavljivali se u prvim kreacijama modnih dizajnera, odvijale se ljubavne drame. Zatim se dogodilo i jedno samoubistvo 1967. godine, kada se pevač Luigi Tenca ubio u hotelu poslednje večeri takmičenja, nakon što je izveo svoju pesmu Ciao amore, ciao (Ćao ljubavi, ćao).
Poznati pevač Al Bano kaže da se Tenca ubio zbog toga što se publici njegova pesma nije dopala i zato što se pozicionirao tek na dvanaesto mesto. Međutim, veruje se da se pevač ubio zbog ljubavnih problema i problema sa alkoholom. Dvadeset godina kasnije, samoubistvo je izvršila i njegova tadašnja partnerka, pevačica Dalida.
Bez Sanrema se ne može
Iako bi u Italiji trebalo da postoje strogi kriterijumi za razlikovanje između kvalitetnih muzičkih žanrova i onih koji to nisu, s obzirom na čuvene umetnike koji su stvorili muziku u ovoj zemlji, na Sanremu je vremenom postalo dozvoljeno sve, a festival je postajao sve glamurozniji.
Na ovom festivalu neki pevači su sazrevali i postajali poznati, drugi potvrđivali svoju karijeru i uspeh, ali svakako jedno je sigurno: svaki uspešan pevač mora barem jednom da učestvuje na Sanremu. Bilo je onih koji su se takmičili više od jednog puta, ali i onih koji su tu brojku itekako premašili. Kao što je poznati pevač Al Bano, a koji je do sada učestvovao čak 18 puta.
Jednom prilikom je i pobedio, a njegov hit Felicità (Sreća) kojim se 1982. godine pozicionirao na drugom mestu, postao je svetski hit.
“Bez Sanrema se ne može. Nemoguće je da postanete uspešan pevač, a da ne učestvujete na Sanremu”, kaže Al Bano.
Al Bano je takođe tri puta učestvovao i na Evroviziji, festival koji je po njemu fantastičan, dok za većinu Italijana i nema neku posebnu važnost. On se ipak nada da će manifestacija u Torinu ovog proleća probuditi interesovanja Italijana za Evroviziju u budućnosti.
Zapravo, zbog pobede italijanske grupe Maneskin prošle godine na Sanremu a potom i na Evroviziji, takmičenje će se ove godine održati u Torinu od 10. do 14. maja.
Bezvremenski muzički festival
Flavio Marchetti je nekada svirao saksofon, a nastupao je i zajedno sa Domenicom Modugnom. Danas vodi muzičku emisiju na jednoj lokalnoj radio stanici u Milanu. Za Evroviziju misli da je cirkus, dok za Sanremo kaže da mu je žao što to više nije festival kao što je nekada bio.
“Na žalost, Sanremo ne predstavlja italijansku muziku, već samo njen komercijalni deo”, kaže Marchetti.
Međutim, njegov kolega Filippo Rosi, priseća se radosnih dana kada je sa bratom i ostatkom porodice u danima Sanrema, nestrpljivo čekao nastupe poznatih izvođača, i onih koji bi se prvi put pojavili na veličanstvenoj pozornici.
“Iako je ovaj festival sada mnogo drugačiji, u odnosu na njegove početke, i dan danas je neprikosnoven i bezvremenski”, govori Rosi.
Ambrogio Manetti je penzioner iz Milana koji voli tvrđi zvuk i stoga je srećan zbog uspeha grupe Maneskin. On kaže da iako nije lud za Saremom, kao recimo njegova supruga, oduvek ga je gledao.
“Kroz vreme festival je imao uspone i padove. Poslednjih godina, nažalost, više liči na neko takmičenje za mlade talente”, kaže Manetti.
Svakako, Sanremo je već nekoliko decenija svestrani kulturni fenomen, simbolično govori o Italiji, beleži važne istorijske trenutke i običaje društva.
Na pozornici Ariston su se osim italijanskih muzičara i umetnika, pojavljivala i velika svetska imena, zvezde ili sportisti, poput Dusty Springfield, Louisa Armstronga ili Zlatana Ibrahimovića koji je prošle godine bio gost festivala.
Ove godine, takmičiće se 25 muzičara, a gost iznenađenja… ostaje da nas iznenadi.