Individualizam kao način života: Srlja li zapadni čovjek u osamu?

Ako pandemija potraje, uz dosadašnje navike gdje se sve više i više osamljujemo, teže pristajemo na zajednički život, a kompromise smatramo slabošću, hoćemo li se potpuno osamiti i postati vukovi jedni drugima ili ćemo ipak ostati ljudi.

Individualizam se na Zapadu ohrabruje, ali ponekad pređe u usamljenost, pa onda pod stare dane ljudi često nemaju nikoga (Mirza Softić)

Bio je hladan i sunčan dan, aprila 2020. godine. Nas troje smo šetali pored jezera u blizini našeg amsterdamskog doma. Odjednom mi je supruga šokirano rekla kako je neko skočio u jezero. Instinktivno sam počeo šprintati i vrlo brzo sam izvukao djevojku iz jezera. Međutim, nisam mogao sam da je podignem iznad zidića ispod kojeg je i dalje mogla pasti, pa sam počeo tražiti pomoć. Ravno šest ljudi je prošlo pored nas i niko nije prišao, a svi su vidjeli šta radim. Na kraju mi je prišla djevojka koja je pričala engleski i zajedno smo izvukli unesrećenu curu. U to se pojavila i moja supruga, te smo zajedno smirili situaciju do dolaska policije i ambulante. Djevojka koja je skočila nije prestala ponavljati kako više ne može izdržati zatvaranje i kako je sve otišlo dovraga. Niko nije slutio šta nas čeka.

Ovaj primjer izgleda alanfordovski, te me podsjetio na situaciju gdje u ovom stripu bolesnik pokušava ući u bolnicu, ali mu niko ne želi pomoći dok ne pređe ulazni prag i gdje mu uposlenik govori: „Samo još koji centimetar“, ali ovaj umire tik pred ulazom.

Ono što je tužno je to što je moja priča istinita, a tvorci Alana Forda su otprilike predvidjeli šta će se uskoro događati u betonskim džunglama poput New Yorka ili Amsterdama.

Projekti protiv usamljenosti

Ranije sam pisao o tome kako se u Holandiji uglavnom ohrabruje individualizam. Ipak, taj individualizam ponekad pređe u usamljenost, pa onda pod stare dane ljudi često nemaju nikoga. Iako svi na papiru imaju nekakvu familiju, kao i u mnogim drugim zapadnim zemljama, nedostaje radne snage za staračke domove, a u te domove ne zalazi previše posjetilaca. Prije pandemije su postojali projekti protiv usamljenosti, u kojima su učestvovali stariji koji žive sami i stanovnici staračkih domova.

Kako je u pandemijsko vrijeme mnogo toga stalo, postalo je aktuelno šetati tuđe pse. I ranije sam čuo od komšija koji nisu imali vremena da svaki dan izvode svog jazavičara da su pronašli način da usreće penzionera, ali i da psiću pruže potrebnu dozu šetnje. Sve je izgledalo krasno, pa su i psić i penzioner bili nasmijani. Nije bilo naknade nego su se ljudi volonterski družili sa životinjama.

Ipak, u mnogim slučajevima nije baš tako. Pored toga što se kroz školstvo, zdravstvo i biznis potiče individualizam, nekako se čini da zapadni svijet srlja u nepovratnu osamu. Gomila je primjera koje sam godinama skupljao i koji su mi se urezali u pamćenje.

Kada sam se htio početi baviti nekim sportom, kupio sam trkaći bicikl. Povremeno sam vozio sam, a ponekad sa ženom, ali sam primijetio da većina ljudi vozi po cijeloj Holandiji samo u društvu s muzikom. Ista je priča i sa ljudima koji džogiraju ili pecaju – rijetko ko je u društvu.

Kapitalistička klackalica

Otkako imam dijete često hodam po parkovima i za oko su mi zapale klackalice s federima s obje strane, za koje vam ne treba partner i nebitno je koliko ko ima kilograma jer je klackanje moguće i bez ikoga. To zovem – kapitalističkom klackalicom.

Putovati sam je već postalo itekako normalno, a nekoliko puta sam čuo da ljudi žele isključivo sami putovati. Kada svojim holandskim prijateljima i poznanicima pokažem svoje porodično stablo od 260 ljudi i kad im kažem da sam u kontaktu sa svima koji su živi, ljudi se krste od iznenađenja jer često čak i sa bakom i dedom nemaju neki poseban kontakt.

U svijetu odraslih i oko važnijih tema nameće se pitanje kolegijalnosti. U poslovnom svijetu je skoro nemoguće naći nekoga ko će stati iza vas, a 11 godina iskustva u poslovnom svijetu na Zapadu mi je pomoglo da shvatim kako je kolegijalnost relativna kategorija. Na piće se može otići svaki petak poslije posla, ali čim krene nevolja, svako će gledati samo sebe. Sindikati ne postoje ili su mehanizam menadžmenta koji će ublažiti gnjev radnika, a ako ikad krene po zlu, teško ko će pomoći jer se nekako podrazumijeva da ste tada sami na svijetu. Princip „feedbacka“ se primjenjuje u skoro svakoj firmi, ali se „feedback“ ne daje direktno nego šefovima. To zovem cinkanjem.

Društveni poredak napravljen za dvoje

Pored svega navedenog, sve je veći broj ljudi koji se teško ili nikako ne odlučuju na zajednički život. Prema podacima Eurostata, sve je manje brakova, a više razvoda u posljednjih pedesetak godina unutar Evropske unije. Bijela kuga je zahvatila i naše prostore, pa pored odlazaka na Zapad, bilježimo i sve negativniji prirodni priraštaj. Gomila je ljudi oko nas koji ne mogu pronaći srodnu dušu, a takvim ljudima često bude mnogo teže jer ih onda i prijatelji manje pozivaju, pošto zaboga nemaju partnera, ili nemaju djecu, pa nema ni zajedničkih interesa.

Dok ih tako prijatelji i porodica šikaniraju, u mnogim zemljama im nije moguće ni zasnovati porodicu jer nije baš čest slučaj da jedan roditelj dobije dijete prirodnim putem, niti imaju ista prava kod usvajanja. Država često finansira samo parove i to ne samo kod potpomognute oplodnje, nego i kod kupovine prvog doma. Porezne olakšice su slabije i samci obično plaćaju više, a kada krenu na odmor, nude im se uglavnom dvokrevetne sobe. Društveni poredak u svijetu je jednostavno napravljen za dvoje.

Kada sam s prijateljima razgovarao o tome, jedna prijateljica mi je rekla kako joj najviše fali podrška u smislu da želi nekog jačeg pored sebe, da joj je grozno jer sama mora kroz život u kom vladaju muškarci, dok mi je prijatelj rekao kako mu je dojadilo sam gledati filmove, sam kuhati ili nemati kome ispričati kako je prošao dan. Slično su mi rekli i ostali, pa stičem dojam kako su muške brige mnogo manje. Bilo je i onih drugih koji su tvrdili da su oni sami sebi dovoljni, da je cool putovati gdje hoćeš, spavati dokad hoćeš i raditi šta hoćeš, ali kad ih čovjek upita koliki kredit mogu dobiti sami, onda shvate da je opet lakše zajedno. Konkretno, u mojoj banci s prosječnim primanjima kao samac možete dobiti 10.000 eura nenamjenskog kredita, dok s partnerom i istim takvim primanjima možete dobiti čak 75.000.

Izgubljena navika druženja

U posljednje dvije godine, otkako traje pandemija, ljudi kao da su izgubili i naviku druženja. U Holandiji, ali i mnogim drugim zemljama, i dalje postoje ograničenja u broju kućnih posjetilaca zbog pandemije, pa je to često bilo samo jedna ili dvije osobe. Ljudi koji se plaše nekad ne žele nikako da se viđaju u zatvorenim prostorima, što druženje svodi samo na ljeto, pa se čak i članovi porodice viđaju rijetko ili nikako. Lista čekanja za psihologa je duža nego ikad, a na vijestima ne viđamo svaki dan posljedice pandemije po mentalno zdravlje.

Postavlja se pitanje, ukoliko pandemija potraje, uz dosadašnje navike gdje se sve više i više osamljujemo, teže pristajemo na zajednički život, kompromise smatramo slabošću i gdje dobijanje djece uslovljavamo stalnim poslom i stanom, da li ćemo se potpuno osamiti i postati vukovi jedni drugima ili ćemo ipak ostati ljudi.

Na nama je da odlučimo, a dok se neizbježno dešava, još uvijek možemo uživati na jugu Evrope gdje će nam kćerki neka bakica dobaciti „bellissima“, a sina pitati za koga navija. U bogatim zemljama je to sve rjeđe slučaj. Tamo vam dijete većina neće ni primijetiti, ali zato postoje kafići za usamljene, gdje s druge strane sjedi medvjedić i pravi vam društvo jer ipak postoji nekakav sistem.

Izvor: Al Jazeera