Četvrtak, 13. januar 2022. godine. Prvi je dan Evropskog prvenstva za rukometaše. Vrtim kanale. Prije naše utakmice sa Švedskom na TV-u derbi naših komšija. Slovenija protiv Sjeverne Makedonije.
Po dnevnom boravku vrti se i moj sin. Ustvari, ne vrti se. Nikada ne staje. Barem je tako u posljednjih pet od njegovih nepunih šest godina. Netom je završio ručak i pun je energije. Raspoložen i za priču. A, kada nije?! Slaže Lego kockice i pomalo gleda utakmicu. Istina, više prati navijače po tribinama nego li događanja na terenu. A, onda…
– Tata, zašto je ovaj komentator rekao “Sjeverna Makedonija”?
– To je puni naziv Makedonije.
– Zašto? Zašto se ne zovu samo Makedonija?
– Ne daju im Grci.
– Kako to misliš da im ne daju?
– Vidi, ono gdje smo bili na moru u Grčkoj. Sjećaš se…
– Da, sjećam se. Posidi.
– E, to. Taj i još neki dijelovi Grčke isto se zovu Makedonija. Čine pokrajinu u Grčkoj koja ima isto ime – Makedonija. To ti je kao kod nas kanton. Kao Kanton Sarajevo. Nije država nego dio države.
– Kao kod nas oni što imaju zastavu Srbije kad odemo na skijanje na Jahorinu. I oni su Bosna i Hercegovina, a imaju zastavu Srbije.
– Dobro, nije baš tako…
– Kako nije?! Ima li ta Makedonija u Grčkoj zastavu?
– Ima.
– Kakva je?
– Slična kao makedonska. Mislim, Sjeverne Makedonije. Ona što smo je vidjeli kad smo bili u Ohridu. Malo drugačija. Hajd’, pusti me sa zastavama sada. Još malo pa će naša utakmica sa Švedskom. Da se pripremimo da gledamo.
– Važi. Ali, ali… Molim te, čekaj. Tata, imam ideju.
– Krasno. Koja je?
– Zašto ovi Grci ne bi promijenili ime onom svom dijelu? Baš su bezobrazni. Zašto su Makedoniju natjerali da se zove Sjeverna Makedonija?
– Ne znam. Tako su se dogovorili. Kako bi ti da oni promijene ime? Koje bi im ime dao?
– Neka se oni zovu Južna Makedonija, a Makedonija neka bude samo Makedonija. Oni ionako na utakmicama navijaju “Helas, Helas”. To si me naučio u Grčkoj – da oni tako sebe zovu. Vidiš kako sam zapamtio.
– Bravo! Moram ti reći, nije ti loša ideja. Stvarno. Zanimljivo. No, kažem ti… Tako su se dogovorili i sada se više ne svađaju. To je najvažnije. Ne valja se svađati. To nije uredu.
– Znam. Znam. To stalno govoriš. Da se ne svađam sa Omarom, Danisom, Makom, Mijom, Anjom, Amirom, Ersadom, Markom, Aminom…
– Super!Vidiš da si zapamtio. Ti si dobar dječak.
– Tata!
– Molim.
– A, ko se to dogovorio?
– Šta sad ko se dogovorio?! Dosadan si. Pusti. To ti je politika.
– Znam šta je politika.
– Šta, bolan, znaš?!
– To su političari. Njihov posao je na Marijin Dvoru, gdje ima puno zastava Bosne i Hercegovine. Znaš da si mi to rekao ono kad smo se vozili biciklima i kada sam te pitao zašto je ovdje puno zastava.
– Da, znam.
– Sjećaš se ono kad si gledao Dnevnik i kad je bio onaj debeli političar na TV-u. Onaj bezobrazni isto. Onaj što galami kad priča.
– Da, da, da… Političari su ti stalno na TV-u.
– Zato ti meni ne daš da gledam stalno TV.
– Otprilike.
– A, ti si onda rekao kad je onaj debeli govorio i ja sam otišao u svoju sobu i smijao sam se.
– Šta sam rekao? Nisam ništa rekao.
– Jesi! Jesi!
– Nisam.
– Jesi!
– Šta sam rekao?
– Rekao si “kakav papak, majko mila”. I otišao sam u svoju sobu i smijao se. Da ti ne čuješ.
– Mogao si se smijati i u dnevnom boravku.
– Nisam htio, onda bi ti odmah okrenuo kanal i rekao nemoj to gledati.
– Dobro. Dosta o politici. Sad će naša utakmica sa Švedskom. Idi pripremaj svoj šal i zastavu.
– Spremio sam.
– Odlično!
– Mislim da ćemo izgubiti.
– Bolja je Švedska, ali borit će se naši.
– Mi imamo probleme. Onaj tvoj drug Adis je maloprije u Dnevniku govorio da je puno naših igrača zaraženo koronom.
– Ama, dijete drago… Ostavi se i politike i epidemiološke situacije. Daj da gledamo utakmicu.
– Šta? Kako si to smiješno kazao – epidomloška?
– Nije epidomloška, nego epidemiološka. Zaboravi! Daj da gledamo utakmicu. Molim te!
– Hoćemo. Hoćemo.
– Krasno.
– Tata! Tata!
– Molim. Šta je sad?
– Tata, samo da ti kažem. Mogu li?
– Možeš. Još samo to i gledamo utakmicu. I pričamo o rukometu.
– OK.
– Hajde, reci. Šta sad razmišljaš? Reci. Šta si htio reći?
– Vidi, ove godine kad odemo ljeti u Grčku, ja ću im reći da se sada oni malo zovu Južna Makedonija, a Makedonija samo Makedonija.
– Toga sam se i plašio.
– Ne trebaš se plašiti. Oni će prihvatiti. Vidjet ćeš. Potražit ću ja onog čiku kod kojeg smo kupovali sladoled. On je dobar. Znaš da se uvijek zezao. Zamolit ću ja njega da oni sada malo promijene…
– Uredu. Sad gledamo utakmicu. I tačka.
– Dobro.
– Eto.
– Volim te, Bosno! Volim te, Bosno…