Uz smrt i bolest, nestanak djeteta najteže je iskustvo koje može zadesiti roditelje. Onome tko to nije iskusio teško je i pojmiti kolika bol i strah izviru iz te neizvjesnosti s jedne strane, a kolika strahovita snaga i želja da se pronađe vlastito dijete, s druge strane.
Sve te teške osjećaje već gotovo dva tjedna na svojoj koži osjeća Splićanin Nenad Periš kojemu je 27-godišnji sin Matej nestao u Beogradu na Staru godinu i za kojim se još bezuspješno traga.
Dok traje potraga za zagonetno nestalim mladićem i dok se vodi istraga, i hrvatski i srpski mediji trude se da javnost s obje strane i svih ostalih zainteresiranih, osjete barem dio te neizvjesnosti koju proživljava otac u potrazi za sinom u tuđem gradu.
Potraga kao krimi-serija
Istodobno se javnosti emitira jedna gruba epizoda medijskog spektakla koja u svim elementima sliči kakvoj vrhunski produciranoj kriminalističkoj seriji. Kao da se tim najboljih scenarista s obje strane granice upregao da napiše taj scenarij ne mareći previše ni za strepnje oca i majke, sestara, djevojke i prijatelja nestalog, već samo za pripovjednu napetost kojom već danima drži i draži čitatelje i gledatelje pred ekranima i monitorima neprestano s novim, većinom neprovjerenim informacijama, glasinama, profesionalnim analizama i amaterskim ekspertizama, mišljenjima i stručnjaka i laika, a u jednom trenutku i s nastupom vodećih političara u nimalo nevažnim epizodnim ulogama.
Sve je po pravilima zanata ubačeno u taj triler koji će naknadno, kada se slučaj rasvijetli s happyendom kojem se svi nadamo ili bez njega, samo trebati snimiti. Sinopsis koji se iz dana u dan sam ispisuje sadrži zagonetni nestanak i zakašnjelu prijavu nestanka, pa onda i kasno poduzetu potragu, snimke nadzornih kamera kao početni trag (od kojeg se nije baš daleko otišlo), labave iskaze očevidaca, neobično mladićevo ponašanje na snimkama, dolazak u Beograd očajnog oca odlučnog da pronađe sina, njegove suze u krupnom planu, širenje istrage i uključivanje državnog tužiteljstva, priče o mladićevu padu u rijeku, o boravku u napuštenoj zgradi, o pronađenoj drogi u kombiju kojim se dovezao s prijateljima, o taksistu koji ga nije mogao primiti u vozilo…
Imamo (ne)prepoznavanje njegovih pokreta na mutnim snimkama, tragove koji istragu doslovno vode u slijepe ulice, posve izgubljeni signal mobitela, mutnu i hladnu rijeku u čijoj tami naslijepo tapkaju ronioci… Tu su pretpostavke i tumačenja bivših policajaca, kriminalista i vidovnjaka, proturječne izjave gostiju kluba u kojem se mladić zabavljao prije nego što je nestao, gomilu novinara i televizijskih ekipa koje s lica mjesta izvještavaju o potrazi… Sve u svemu, pred nama je koloplet nejasnih okolnosti i uzburkano kolo aktera usred kojeg stoji otac nestaloga strpljivošću očajnika grize usne i suspreže suze koliko može dajući već tko zna koju izjavu toga dana, dok se na telopima i u nadnaslovima mijenja samo redni broj dana potrage. Nadajmo se da se redne brojke neće otegnuti u nedogled, da ćemo gledati sretan završetak i da nekom ambicioznom producentu neće kadikad pasti na pamet da od te drame pravi televizijsku seriju.
Neki nestanci ne dođu u prime time
I dok su u Beogradu, takav je dojam, svi nadležni na nogama tražeći mladog Splićanina, u Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba u Republici Hrvatskoj nalazimo imena i fotografije još 14 osoba koje su nestale u proteklih desetak dana, otkako traje potraga za Matejom Perišem. I njegova je slika među njima. Neki su mlađi od njega, većina su stariji. Iza svakoga je vjerojatno neka nesretna priča, a većina njih će – tako kaže statistika – biti pronađeni ili će se sami vratiti kući. Možda je netko od njih nestao odlazeći u adolescentsku avanturu, netko je možda odlutao izgubivši se u vlastitim košmarima, a netko je možda svjesno odlučio nestati u širokom svijetu. No nitko od njih ne zaslužuje ni manje, a ni više pažnje nego mladi Splićanin.
Ono što ih ipak razlikuje jest činjenica da je nestanak Mateja Periša izuzetno podatna priča za maksimalnu eksploataciju u medijima, na društvenim mrežama i u kavanskim razgovorima. Jer, nije samo nestao običan mladić, nego Hrvat usred glavnog grada Srbije. Nažalost, a i neminovno, to priči daje presudni višak značenja i poseban identifikacijski kod koji potragu za njim žanrovski predodređuje kao svojevrsnu regionalnu melodramsku dokufikciju.
Priče ostalih nesretnika iz Nacionalne evidencije nestalih osoba, premda s Matejem Perišem dijele turobnu faktografiju osobnih podataka i fizičkih specifičnosti, teško će se probiti do naslovnica, udarnih pozicija na portalima i prajmtajmova na televizijama. Teško je reći je li bolje tako. Nekad gungula oko takve priče pomogne u potrazi, nekad odmogne.
Dok potraga za mladim Splićaninom u Beogradu traje, informacije i glasine se gomilaju, a njegov otac strpljivo čeka, moli i vjeruje, ima slučajeva nestanaka s naprosto drugačijim scenarijem. Rekli bi – kafkijanskim. Neki mediji u Hrvatskoj ovih su dana podsjetili na 37-godišnjeg Zagrepčanina Vedrana Patarčića, nestalog 19. veljače prošle godine. Majci je tog dana uvečer rekao da ide prošetati prije spavanja, ostavio mobitel na stolu i otada se nije vratio. Njegova majka kaže da od onomad ni od policije niti od ikoga drugog nije dobila niti jednu jedino informaciju o nestalom sinu.