Prije 119 godina u selu Izbište kod Vršca rodio se Žarko Zrenjanin. Po ovom jugoslovenskom narodnom heroju, učitelju, komunističkom revolucionaru i organizatoru otpora u Banatu u Vojvodini tokom Drugog svjetskog rata ubijenom 1942. godine koga su Nijemci prozvali „crvenim generalom“, banatski grad Petrovgrad (do 1935. Veliki Bečkerek) dobio je 1946. godine ime Zrenjanin.
Na trusnom političkom tlu Balkana promjene naziva gradova dešavaju se u povijesnim etapama, nakon perioda ratova i u društveno-političkim reorganizacijama i tranzicijama. Svaka nova vlast prilagođava nazive gradova i drugih toponima (ulica, trgova, škola, institucija…) svojim političkim ciljevima i društvenim vrijednostima.
Povijesne revalorizacije su pravilo. Svaki novi državni sistem pravio je „vlastitu povijest“, prešućivao ili anatemizirao prethodnike, često poražene, a slavio svoje aktuelne vođe.
Zrenjanin kao kuriozitet
Utoliko je zanimljivije i sociološki i politički intrigantnije, iako to nije središnja tema, da je Zrenjanin, najveći grad u Banatu i najveća vojvođanska općina sa procentom srpskog stanovništva od 75 posto u posttitovskoj eri Srbije zadržao svoje „komunističko“ ime.
Još jedan gradić na jugu Srbije u Pirotskom okrugu, Dimitrovgrad, nosi ime bugarskog komunističkog vođe Georgija Dimitrova, iako većinom bugarsko stanovništvo (48 posto) koristi staro ime Caribrod. Institucionalni pokušaj promjene naziva Dimitrovgrada putem referenduma 2004. godine bio je neuspješan zbog slabog odziva, manje od potrebnih 50 posto glasača.
Slično se dogodilo i sa Zrenjaninom 1992. godine. Referendum o promjeni naziva je uspio, ali je većina stanovništva bila da se ime ne mijenja. Prije tri godine pokrenuta je nova inicijativa za vraćanje imena, gradske vlasti su podržale inicijativu dodavanjem na tablama na ulazu i naziva „Petrovgrad“, kralju Petru je vraćen spomenik na centralnom trgu, ali stanovništvo još uvijek više drži do antifašističkih vrijednosti nekadašnje Jugoslavije nego do desničarskog povijesnog revizionizma. Novog referenduma još nema.
Zanimljivo je da je Zrenjanin 1986. godine postao i predstavništvo katoličke biskupije sa latinskim imenom Dioecesis Zrenianensis, pa je tim prije dojmljivije i atraktivnije da prezime komunističkog heroja dobije svoj latinski modalitet.
Osim „komunističkih“ Zrenjanina i Dimitrovgrada, koliko je poznato, samo je još Kidričevo, malo mjesto u Štajerskoj, pokrajini Slovenije, nekadašnje Strnišće, zadržalo naziv po bivšem Titovom heroju rata, generalu i tvorcu radničkog samoupravljanja Borisu Kidriču. Ako bi neko i pomislio da je Kidrič možda rođen u ovom mjestu, odgovor je negativan – rodio se u carskom Beču.
Titovi gradovi
U bivšoj Jugoslaviji kao znak priznanja za „najvećeg sina svog naroda“ u svakoj republici i autonomnim pokrajinama je po jedan grad dobio prefiks „Titov“. Tako su Titovo ime, dok je bio živ, nosili Užice u Srbiji, Veles u Makedoniji, Podgorica (Titograd) u Crnoj Gori i Korenica u Hrvatskoj, a nakon njegove smrti 1980. godine još četiri grada su dobili isti dodatak – Vrbas u Vojvodini, Drvar u Bosni i Hercegovini, Mitrovica na Kosovu i Velenje u Sloveniji. Podgorica je skoro pola stoljeća nosila Titovo ime, Korenica punih 50 godina, kao i Veles, Užice 45, Drvar 10, a Mitrovica, Velenje i Vrbas po devet.
Čak su i dva Titova partijska prijatelja „tovariš“ Edvard Kardelj i „drug“ Aleksandar Ranković za života dobili „svoje“ gradove – Ploče je preimenovano u Kardeljevo, a Kraljevo u Rankovićevo.
Osim Borisa Kidriča, „svoj“ grad Ivangrad je dobio Ivan Milutinović (Berane), Jagodina je preimenovana u Svetozarevo po radničkom tribunu Svetozaru Markoviću.
U Bosni i Hercegovini je 1980. godine Novi Travnik preimenovan u Pucarevo, po tada vodećem komunističkom političaru Đuri Pucaru Starom koji je umro godinu dana ranije i to je ime zadržao 12 godina.
U Hrvatskoj 1983. godine nije prošla inicijativa da se nakon smrti Vladimira Bakarića njegov rodni grad Velika Gorica preimenuje u Bakarićevo, dok je Kraljevo koje nosi ime po kralju Milanu Obrenoviću doživjelo zanimljivu denominaciju sa kontroverznim Titovim herojem i prvim čovjekom OZNA-e i UDBA-e Aleksandrom Rankovićem. Godine 1949. u vrijeme najžešćeg sukoba sa Sovjetskim savezom, Kraljevo je preimenovano u Rankovićevo. Pet godine kasnije vraćeno mu je „monarhijsko“ ime. I da nije tada promijenjeno, učinjeno bi to bilo nakon 1966. godine i pada Rankovića u nemilost Josipa Broza, pa bi se Kraljevo u skladu sa duhom socijalizma „odreklo“ imena čovjeka koji je isključen iz Partije i poslan u anonimnost.
Prefiks ‘bosanski’ kolateralna šteta Daytona
U Bosni i Hercegovini su tokom prošlog rata bosanski Srbi već 1992. godine, u jeku etničkog čišćenja, obračunali sa prefiksom „bosanski“ iz naziva gradova koje su tada okupirali. Već tada smo čuli za Srpsko Sarajevo, Srpsku Kostajnicu, Srbinje (Foča) i Srpski Brod.
Dejtonski sporazum nije uspio ukinuti diskriminacione nazive gradova u tom bosanskohercegovačkom entitetu, ali jeste Ustavni sud BiH kada je 2004. godine svih 12 naziva gradova sa pridjevom „srpski“ ocijenio neustavnim.
Vlada Republike Srpske je 2008. ukinula prefiks „bosanski“ Bosanskom Brodu i Bosanskoj Kostajnici sa neutemeljenim obrazloženjem kako se radi o „neutralnim nazivima koji nikoga ne vrijeđaju“. Tako je taj entitet, osim ovih gradova, pridjev „bosanski“ otklonio i kod gradova Bosanski Šamac, Bosanska Gradiška, Bosanski Novi, Bosanska Dubica (Kozarska Dubica), dok je gradić Skender Vakuf dobio novo administrativno ime Kneževo.
U drugom entitetu, Federaciji BiH su dosadašnji nazivi gradova Gornji Vakuf i Prozor dobili legalne hrvatske dublete Uskoplje i Rama – Uskoplje je uvedeno odlukom visokog predstavnika u BiH 2001. godine, a Rama od istog međunarodnog autoriteta 1995. godine.
Grad koji je mijenjao ime sedam puta
Vjerovatno najviše turbulencija sa administrativnim promjenama imena imao je pomorski gradić Ploče. O tome je novinar i povjesničar Marijan Lipovac u istraživačkom materijalu objavljenom u dnevnom listu Vjesnik zapisao slijedeće:
„Petu godišnjicu braka proslavili su u mjestu Ploče, a mirovinu su 1980. dočekali u Kardeljevu. Svoju starost danas proživljavaju u mjestu Ploče. Iako se čini da su se spomenuti ljudi tijekom života često selili i uvijek iznova vraćali u nekadašnje mjesto stanovanja stvarnost je upravo obratna – oni se nisu nikada nisu micali iz svog rodnog mjesta nego je ono tijekom 20. stoljeća nekoliko puta mijenjalo ime. Originalno ime, Ploča, zamijenjeno je 1927. u Aleksandrovo u čast kralja Aleksandra Karađorđevića. S propašću Kraljevine Jugoslavije 1941. vraćeno je izvorno ime, ali u obliku Ploče, s time da su talijanske okupacijske vlasti koristile ime Porto Tolero. U socijalističkoj Jugoslaviji mjesto je 1950. dobilo novo ime – Kardeljevo, u čast Edvarda Kardelja. Već 1954. opet je vraćeno ime Ploče, ali 1980, godinu dana nakon Kardeljeve smrti mjesto je opet dobilo njegovo ime. S propašću komunizma i Jugoslavije 1990. vraćeno je ime Ploče“.
Današnji Tomislavgrad, u rimsko doba Delminium, u austrougarsko Županjac, potom Duvno, od 1925. godine dobio je ime Tomislavgrad. To mu je ime dao kralj Aleksandar I Karađorđević (koincidencija, kraljev sin se zvao Tomislav [rodio se 1928. godine], a po predanju na Duvanjskom polju je 925. godine krunisan hrvatski kralj Tomislav) i to je ime držao do 1945. godine kada je preimenovan u Duvno. Godine 1990. na referendumu građani su plebiscitarno podržali promjenu, odnosno vraćanje starog imena.
Komunistički prvaci su nakon Drugog svjetskog rata Široki Brijeg prozvali Lištica (po rijeci koja izvire u blizini grada) jer su na ovom području partizani doživjeli vojne neuspjehe, a 1991. godine vraćeno je današnje ime. Mrkonjić Grad, mjesto gdje je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, ranije Varcar Vakuf, 1924. godine dobio je današnje ime po pseudonimu Petra I Karađorđevića, srpskog i prvog kralja zajedničke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se u ustanku protiv osmanlijske vlasti u Bosni 1875-1878 borio pod imenom Petar Mrkonjić.
Podsjetimo, u Baranji koja je do 1918. godine bila dio Mađarske, potom Vojvodine, a od 1945. godine Hrvatske, najveći grad se zvao Pel Monostor (Pelov samostan), a pogrešnim izgovorom i leksičkim i semantičkim preinakama taj grad se danas zove Beli Manastir. Nekadašnji Brod na Savi je danas Slavonski Brod, a Požega je takođe određeno vrijeme nosila prefiks „Slavonska“.
I u Makedoniji je, u čast revolucionara Goce Delčeva i Gjorče Petrova, Carevo selo dobilo ime Delčevo, a Hanrijevo – Gjorče Petrov.
Pokušaj da Sarajevo postane Saraj'vo
Pri kraju šetnje po fenomenu promjene imena gradova na području bivše Jugoslavije pomenimo i pokušaj Pavelićeve NDH da Sarajevu promijene ime, vjerovali ili ne, u – Saraj'vo.
Glupost je brzo uočena pa je ovaj administrativni apsurd doživio katastrofu već poslije nekoliko dana. Poglavnik je bio vrlo raspoložen da Banja Luka, osim što je zbog svog geografskog položaja trebala postati glavni grad NDH, promijeni ime u Antingrad.
Albanci na Kosovu su u 21. stoljeću kada su se konačno organizirali u državnu zajednicu promijenili imena nekih gradova.
Podujevo je sada Besiana, Kosovska Kamenica – Dardane, Srbica je Skenderaj, Obilić je sada Kastriot, Leposavić je Albanik, Suva Reka – Theranda, Istok – Burim, Novo Brdo – Artane, a Uroševac – Ferizaj. Promjenom imena naselja i gradova Albanci prave politički, povijesni i kulturološki odmak od srpskih naziva koji su dominirali na prostoru nekadašnje jugoslovenske autonomne pokrajine.
Iz današnje vremenske perspektive promjene naziva gradova u „prvoj“ i „drugoj“ Jugoslaviji djeluju benevolentno i naivno u odnosu, recimo, na prekrajanje povijesti i legalizaciju etničkog čišćenja u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.