Zašto nam i danas trebaju Konfučijeve mudrosti?

Možda Konfučije za svog života nije uspio u svojoj viziji, ali nesumnjivo je bio uspješan učitelj.

Konfučije je vjerovao da su ljudi sposobni postići vrline obrazovanjem (EPA)
Konfučije je vjerovao da su ljudi sposobni postići vrline obrazovanjem (EPA)

Neke teme se ne zaborave ni kada se završe predavanja. Dobri profesori se pamte i nakon uspješno položenog ispita. Ipak, nekim pitanjima vratimo se iznova, ni sami ne znamo tačno zbog čega. Nije to zbog opijenosti, nego traganja za odgovorima.

Dobro se sjećam i sad jednog ispitnog pitanja na fakultetu – “Konfučijanstvo”.

Pitala sam se i tad da li je zakon univerzuma želio da se pod brojem 17 krije ovo pitanje. Simbolika ovog broja ima nekoliko značenja. Jedno od njih je da je ovaj broj povezan s potragom za istinom kroz učenje.

Moja sudbina je bila da se ponovo vratim Konfučiju i njegovim mudrostima. Nije to zbog karme, već zbog opomene.

I nakon mnogo godina, Konfučije ima vrijednost

Nešto malo svi možemo da saznamo iz njegove biografije, ali to nije dovoljno. Zapravo, ništa i ne znamo o Konfučiju kao čovjeku. O njemu se malo i zna, a i to što se zna puno je kontradikcija i mitova. Sam je misterija, koja idejno i dramatično proganja živote čovječanstva svojim mudrostima i tako je već hiljadama godina. U tome je i dalje univerzalan, jer prkosi i mrtav svim onim modernim historičarima koji misle da je nelegitiman. Smiješno je da neko sudi Konfučiju na osnovu historijskih zapisa pomalo sumnjive kvalitete. On će idejno ionako nadživjeti skeptike, ali mislima.

Šta to danas o njemu znaju? Malo uglavnom znaju da se s vremenom pretvorio u stručnjaka za književnost, historiju i poeziju ranoga doba u Kini i time stvorio svoju vlastitu doktrinu. Ne znam zašto im smeta njegova doktrina, kojom je nastojao da uspostavi mir i red?

Vrijeme u kojem je živio bilo je vrijeme ratova i sukoba između brojnih feudalnih država u Kini. On sam jeste naivno vjerovao da je osmislio doktrinu vrline, koja bi Kini vratila prosperitet.

Konfučije je imao vizije, ali ni tadašnji moćnici nisu imali sluha, nije im padalo na pamet da se u praksi pridržavaju njegovih ideja. Vojvode i kraljevi su i tad imali svoje interese, pa su teško mogli razumjeti njegovu vrlinu. Možda za svog života nije uspio u svojoj viziji, ali nesumnjivo je bio uspješan učitelj.

Imao je vrlo lojalne studente, koji su mu postali učenici. Oni su bili ti koji su nastavili njegovu misiju i njegovo učenje. I uspjeli su, uprkos iskušenjima, jer konfučijanizam je na kraju postao dominantna kineska filozofija.

I danas postoji nekoliko društava koja su pod velikim uticajem konfučijanizma, ali su i demokratska.

On i nakon mnogo godina ima svoju vrijednost i u tome je tajna uspjeha njegove filozofije. Mnoge njegove ideje i dalje će biti bezvremenske, zato i jesu kao takve univerzalne.

U Konfucijevim Analektima, svi možemo pronaći vrijednost. Neki njegovu doktrinu podučavaju, djeca u njegovom rodnom kraju, umjesto jutarnjeg zurenja u tablete, čitaju citate velikih filozofa od prije 2.000 godina. Ta djeca od svoje najranije dobi uče i recitiraju njegove Analekte.

Učenici na glas čitaju i ovo: “Učenje bez razmišljanja je gubitak rada, mišljenje bez učenja je opasno”.

Da li je Konfučije šta slagao?

Ljudi su ti koji trebaju razmisliti o svom ponašanju

Iako je Konfučije živio u nestabilnim vremenima, on se trudio, pokušavao je pronaći rješenje u tim političkim previranjima. Nastojao je da ublaži probleme. Nošen unutrašnjom motivacijom, on razvija sofisticirani moralni okvir, traži rješenje u neredu.

Vjerovao je da društva koja teže ka uspostavi reda, moraju poticati određene vrline kao što su: lojalnost, pouzdanost i poštovanje starijih. Isto tako je vjerovao da su ljudi i sposobni postići vrline, obrazovanjem. Vrline se vježbaju, ali i primjenjuju.

A, da bi postigli moralno usavršavanje, ljudi po Konfučiju moraju stalno razmišljati o svom ponašanju.

Zar Konfučije nije u pravu? Bez rituala i pravila, nema ni reda.

Zapravo je razmišljanje o svom ponašanju i opisano u Analektima: “Učitelj Zeng je rekao: svaki dan se preispitujem u tri tačke. Da li sam u planiranju za druge bio lojalan? Da li sam u društvu sa prijateljima bio od povjerenja? I da li sam vježbao ono što je proslijeđeno meni?“

Da li je Konfučije pogriješio u ovom razmišljanju? Koliko, uopšte, iko razmišlja o svom ponašanju? Gdje nam je lojalnost? Iščezle su nam vrline od silne kritike.

Ispravna stvar

Kad bi mi svi učinili ispravnu stvar, imalo bi efekta u društvu. Postali bi bolji ljudi. Danas je postalo moderno činiti sve naopako.

Sigurno je bio u pravu kada je rekao kako se trebamo ponašati prema roditeljima. Sam je govorio da roditelje trebamo slušati dok smo mladi, brinuti se za njih dok su stari, oplakivati ih dugo kad umru i žrtvovati se u svom sjećanju i nakon toga.

Društvo se već odavno treba sramiti što ne čine ispravne stvari. Zato ga treba i podučavati kao i djecu Konfučijevog rodnog kraja ponovo njegovim citatima.

Kao npr. ovima: “Pomoću tri metode možemo naučiti mudrost: prvo, razmišljanjem, koje je najplemenitije; drugo, imitacijom, što je najlakše; i treći po iskustvu, što je najgore.”

“Sve ima ljepotu, ali ne vide je svi.”

“Nije važno koliko sporo idete sve dok ne stanete.”

“Kamo god krenuli, idite svim srcem.”

“Tišina je pravi prijatelj koji nikada ne izdaje.”

“Samo se najmudriji i najgluplji ljudi nikada ne mijenjaju.”

“Ko traži zlo, mora prvo pogledati svoj odraz.”

“Ne koristite topove za ubijanje komaraca.”

Konfučije je barem nastojao da bude reformator koji je imao cilj preoblikovati društvo na osnovu pravde i vrline. Današnje društvo ne proizvodi reformatore, zato i jeste u problemu i daleko je od vrline. A sram i ne poznaje.

Baš zato trebaju se vratiti ponovo vrijednostima – Konfučijevim mudrostima.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike BLOG
POPULARNO