Nisam baš neka “mekana dušica” – iako ima onih koji se ne bi složili s time, te i to valja uzeti u obzir – pa doista ne toleriram, čak prezirem svaki oblik sladunjavosti.
Sladunjavost je sinonim za površnost i stoga mi je neprihvatljiva u estetskom, moralnom i bilo kojem drugom smislu.
Nisam jedini koji tako pristupa stvarima, dapače, ali i sam, kao što bi i svi drugi koji tako razmišljaju trebali, moram priznati da ponekada “pokleknem”. Možda upravo zbog te površnosti, sladunjavost je ponekada jednostavno neodoljiva.
Da me stave na muke ne bih priznao da mi se sviđaju neke “bezobrazno” patetične i trivijalne stvari – od glazbe do filmova, književnosti i slično.
Ipak, postoje neke stvari koje su jednostavno dobre u onome što žele biti, ulozi koju žele odigrati, onome što je “pjesnik htio reći”, a da to ne bude “teška” forma, duboko filozofsko, egzistencijalno i tome srodno preispitivanje, nego nešto nepretenciozno, svakoj duši blisko u njezinoj ranjivosti.
S mamom na koncert Novih fosila
Uglavnom, legendarna švedska grupa ABBA izdaje novi album nakon 40 godina.
U “zlatnim godinama” dvije žene i dva muškarca koji su harali svjetskim top listama, međusobno se oženili pa rastali i objavili početkom ‘80-ih da ABBA ide u mirovanje – što je zapravo ispao sprovod – odlučili su “uskrsnuti” bend.
Iako je ABBA tema, moram krenuti u tome od jedne osobne priče koja me vodi do njih.
Novi fosili su hrvatski bend “zabavne glazbe”, što god to značilo, kojeg neki, posve neopravdano s obzirom na jak autorski pečat, zovu hrvatskom ABBA-om. S druge, pak, strane ne može se reći da izričajno nemaju dodirnih točaka.
Meni su Novi fosili, kao i kasnije ABBA, uvijek zvučali kao glazba o ljubavnim osjećajima, nedoumicama i nostalgiji ljudi u srednjim godinama kojima se nije ispunilo gotovo ništa od onoga što su u mladosti htjeli i od života očekivali.
Mislim da je bila 1981. ili možda 1982. godina, tu negdje, kada su Novi fosili imali gala koncert u prestižnoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani Lisinski.
Moja mama, koja je obožavala Fosile, sa svojom se prijateljicom te večeri spremala na taj koncert, da se i one jednom počaste. Ali, vodila je i svoga klinca, najmlađe svoje dijete od nekih šest godina, odnosno mene.
Uz poznate pjesme kroz Zagorje
I od početka je to bila drama od večeri – prvo je bila frka jer je meni otpadao prvi mliječni zub, a urlao sam da neću da mi ga iščupa.
Nekako je ispao, ne sjećam se kako, pa smo onda na miru mogli otići u Lisinski.
Mama je kupila veliki buket cvijeća. Njega sam ja, za vrijeme nastupa, trebao uručiti predivnoj i neprežaljenoj pjevačici Novih fosila, prerano preminuloj Đurđici Barlović.
I opet drama… S tim buketom u rukama ni sam ne znam koliko sam puta dolazio do pozornice, svaki puta bi se Đurđica pjevajući sagnula da primi taj buket, ali ja bih se posramio i pobjegao, pa se vraćao, pa bi se ona opet saginjala da ga primi, pa bih ja ponovno pobjegao…
I nikad joj nisam dao taj buket… a stvarno sam htio.
I nikad to neću prežaliti.
Gotovo 40 godina kasnije, moja sestra, njezin suprug, odnosno moj šogor i ja, vozili smo se krivudavom cestom kroz Hrvatsko zagorje na vjenčanje našeg mladog bliskog rođaka.
Iz nekog razloga, ne sjećam se kojega, sestra je vozila nekim okolnim putem, dosta je to potrajalo i šogor odlučio pustiti glazbu po svojoj i sestrinoj volji.
I pusti on najveće hitove grupe ABBA.
Prelijepo sunčano vrijeme, zeleni zagorski bregi i ABBA koja trešti kroz otvorene prozore auta.
ABBA se ne može izbjeći
Osim što je trenutak bio prelijep, prvenstveno zbog sestre i šogora kojima je i ABBA, između ostalih, obilježila život jer su kao tinejdžeri odrastali uz njihovu glazbu koja je u to vrijeme s prvih mjesta top lista “skidala” čak i remek djela kao što je Bohemian Rhapsody grupe Queen, kao prekaljenog i već i ostarjelog rokera, darkera ili što već sve, začudila me jedna stvar.
Iako nikada nisam slušao grupu ABBA, niti posebno obraćao pažnju na njih, skužio sam da znam svaku stvar, čak i riječi mnogih od tih pjesama – izdali su više od 40 singlova/hitova i znao sam svaki od njih, iako ih nikad nisam slušao.
Ni danas, kao niti tada, nemam pojma gdje sam to “pokupio”.
I, barem se meni čini, u tome i jest cijela stvar – nema šanse da izbjegneš ABBA-u. Ako obraćaš pažnju da glazbu uopće i ikada, “zahvatit” će te na ovaj ili onaj način, jednostavno se ne može ignorirati.
A to onda znači i da se ne radi samo o “sladunjavosti” koju im često mnogi glazbeni kritičari pripisuju.
Svaki puta nakon tog iskustva zamišljao sam razne glazbene kritičare kako potcjenjivački pišu o grupi ABBA dok im istovremeno stopala ispod stola udaraju u ritmu neke njihove pjesme koja se u tom trenutku “vrti” na radiju.
Nije to za zamjeriti jer nitko od nas ne voli da ga se smatra ili da samoga sebe smatra “mekanom dušicom”. Svijet nalaže da budemo “čvrsti” jer život je “borba”, a mi valjda ratnici neki.
No, svi smo mi ponekada, vjerojatnije uvijek, ranjive, “mekane dušice” pa, kao i Novi fosili, tako i ABBA “nastrada” jer si to ne želimo priznati.
ABBA će preživjeti, kao i neveni žuti
No, ABBA će – o njima se ipak ovdje radi – preživjeti svaku takvu nepravdu, kroz desetljeća već jest i uvijek će neke nogice toptati ispod stola na njihove ritmove.
Stoga uopće nije bitno što ABBA nakon više desetljeća izbacuje van u glazbenom smislu. Bitno je pružiti buket cvijeća pravoj osobi u pravo vrijeme.
Svih četvero okupljenih u grupu ABBA znaju kako izgleda kada se to učini, kao što znaju i da cvijeće vene, kao i neveni žuti Novih fosila.
ABBA na svoj način priča priču svake osobe. Potcjenjivati ih znači svoje duboke misli i osjećaje, spoznaje o samima sebi, gurati “pod tepih”.
Četvercu iz ABBA-e u biti vjerojatno je nebitno sve to, ipak imaju dovoljno svojih briga, ali nikome od nas ne bi trebalo biti. Inače će neveni žuti umrijeti, a Dancing Queen prestati plesati.