Zašto smo ‘Mediteranski brevijar’ pustili da otplovi?

Tužno je što najprevođenije djelo hrvatske književnosti, ujedno i jedno od najboljih, kao i čitav Matvejevićev opus, ne zadobiva pažnju kakvu zaslužuje.

Problem je, čini se, u liku i djelu njenog autora, dosljednog i nepotkupljivog lijevog intelektualca kojeg ovdašnji režimi, od Titovog do Tuđmanovog, a zatim i onih potonjih, nisu voljeli zbog njegovog društvenog angažmana, piše autor (Al Jazeera)

Postoje knjige koje smo zaslužili pročitati s posebnom budnošću. I često im se vraćati s naročitom opijenošću. Za mene je Mediteranski brevijar Predraga Matvejevića jedna od takvih knjiga. Pročitao sam je prvi puta kao student, ne odveć dugo nakon što je napisana. I vratio joj se nekoliko puta. Posljednji put ovoga ljeta. Čitao sam je u njenom prirodnom okruženju, na jednom srednjodalmatinskom otoku punom cvrčaka, ružmarina, maslina i starih kamenih kuća. Na otoku bez automobila, tamo gdje je Mediteran još uvijek najvećma kakav je nekad bio.

Taj “Mediteran kakav je nekad bio” danas zvuči sloganski šuplje (i bio je zavaravajući slogan Hrvatske turističke zajednice prije nekoliko godina), jer malo je preostalih mjesta poput tog otoka na kojima je uščuvana sredozemna drevnost. Predodžba Mediterana kakav je nekoć bio danas se tek može slutiti. Možda joj je najbliža Matvejevićeva knjiga, njeni leksikonski smisleno razlomljeni dijelovi od kojih se sastavlja mozaik prostora koji je, kako se običava reći, kolijevka civilizacije.

Svaka rečenica te časoslovne knjige predvorje je neke nove koju tek treba napisati ili napisanu otkriti; njene rečenice-natuknice otvaraju se poput pogleda s najvišeg klifa na plavetnu pučinu.

Žudnja za toplim morem

Jedna od najdubljih čovjekovih žudnji, ujedno i čežnji, ona je za toplim morem i njegovim prostranstvom. Mediteran, s ovim našim jadranskim bazenom, jedno je od najljepših, prostor kojeg, kaže Matvejević, sunce izdašno obasjava “kao da postoji samo zbog njega”.

U svojoj trodijelnoj knjizi koja izmiče stilskim i žanrovskim definicijama, jer je i leksikon i enciklopedija i roman i filozofski esej i fikcija i znanstvena studija, Matvejević nam je donio divovsku baštinu Mediterana sažetu u asocijativne nizove i socioantropološke minijature. U njoj svaki pojam, recimo tramuntana ili trabakul, postaju okidač literarne imaginacije. Nad svakom riječju ove knjige može se onako južnjački sporo, a duboko razmišljati i maštati.

Ponajviše me fasciniralo kako Matvejević žudi pronaći granicu Mediterana koja, neuhvatljiva i nedokučiva, izmiče onim geografskima i administrativnima. Negdje se Mediteran – kaže Matvejević – zavukao duboko u kontinent… sve do Salzburga i Praga, dok ga na drugom mjestu više ne prepoznaje čak ni “sjevernije dolinom rijeke” od svoga rodnog Mostara.

“Iza prve gore izgubi se veza s morem, zemlja postaje zagorom”, piše.

Rječnik kao začudna literatura

Čitajući te rečenice sjetih se kako sam kao dijete, putujući vlakom na more, nestrpljivo čekao ushit onog trenutka kada bi se kroz musavi prozor kupea ukazalo modro more u vidokrugu. (I uvijek bi se ubrzo potom taj prizor zamračio ulaskom vlaka u tunel). Kasnije, bivajući starijim, prve znakove Jadrana, a time i Mediterana, njegove najisturenije kontinentalne kote, uočavao bih već nekoliko kilometara iza Karlovca, gdje pokraj pruge, iz sve rjeđe trave i niskog raslinja, poput mliječnih zubiju počne izbijati bijeli krški vapnenac, granično kamenje Mediterana koje je označila priroda.

Kad u Matvejevićevoj knjizi završi brevijar, započinje glosar, rječnik pojmova, tumačeći nam ono što smo u prvom dijelu pročitali, ali i začinjući novo literarno djelo. Jedan bez drugoga nisu potpuni. Obično rječnička tumačenja čitamo mehanički, da bismo si razjasnili eventualne nedoumice izvornog teksta. U ovom slučaju, rječnik (glosar) postaje novi začudni univerzum.

Netko može reći kako ova knjiga bez lica, s Mediteranom kao glavnim likom, ne nudi više od gomile pojmova, ali stvar je u tome kako su oni posloženi. Ni kamenčići na plaži nisu uvijek istog poretka. Novum ove knjige kada se pojavila 1987. godine bilo je fino pletivo teksta, ispleteno ugusto poput ribarske mreže – naizgled krhke strukture u koju se ulove i male i velike čitalačke ribe.

Matvejevićeva knjiga uvelike je oblikovala doživljaj otoka na kojemu sam ljetos ljetovao. Otkrih je  u divljem raslinju, u mirti, u ježincima u plićaku bistrog mora, u starcima koji „u čudnim zatišjima s onu stranu vremena“ satima nepomično sjede na klupama ispred dvora svojih kuća. Stoga sam se pomalo djetinjasto zarekao samome sebi da ću ubuduće svakoga ljeta na more nositi ovu knjigu.

Knjiga prepuštena lutanju i plutanju

Na koncu o nečemu drugome, vezanom uz najpoznatiju knjigu velikog hrvatskog, i bosanskohercegovačkog, a dijelom, s obzirom na ondje ostvarenu karijeru te stečenu slavu, i talijanskog pisca.

U Hrvatskoj je Mediteranski brevijar prepušten ne toliko zaboravu, koliko tragičnom lutanju i plutanju ne odveć golemom pučinom ovdašnje književnosti, poput kaića kojemu je bura pokidala uže i potjerala ga usred oluje, nekamo nikamo. Iako ničeg politički osjetljivog u njoj nema, štoviše – to maestralno i magistralno djelo svoju enciklopedijsku preciznost kombinira s lirskom toplinom, a univerzalnost Mediterana većinom promatra kroz posebnost hrvatskog Jadrana – ta je knjiga odgurnuta na marginu nacionalne kulture. A riječ je o najprevođenijem i u svijetu najčuvenijem djelu hrvatske književnosti. Službeno, ima pet hrvatskih i jedanaest inozemnih izdanja, ali taj podatak izmiče i neslužbeno doseže do čak četrdesetak inozemnih izdanja i prijevoda na 23 jezika. Uspješnost neke knjige uglavnom se, naravno, mjeri brojem prodanih primjeraka, a važnost i kulturološki doseg brojem jezika na koji je prevedena. Stoga je neshvatljivo da je nema ni u (srednjo)školskoj lektiri.

Problem je, čini se, u liku i djelu njenog autora, dosljednog i nepotkupljivog lijevog intelektualca kojeg ovdašnji režimi, od Titovog do Tuđmanovog, a zatim i onih potonjih, nisu voljeli zbog njegovog društvenog angažmana. Ljetos je, doduše, utemeljena Književna nagrada “Predrag Matvejević”, koja će se dodjeljivati 7. listopada, na njegov rođendan. Ali u tome nisu sudjelovale institucije, nego su nagradu utemeljili Matvejevićeva kći, portal za kulturna i društvena pitanja Radio Gornji grad iz Zagreba te Manjinsko društvo pisaca.

Tužno je što najprevođenije djelo hrvatske književnosti, ujedno i jedno od najboljih, kao i čitav Matvejevićev opus, ne zadobiva pažnju kakvu zaslužuje.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Istaknuti intelektualac i autor “Mediteranskog brevijara” umro je u 85. godini života nakon duge i teške bolesti.

Published On 02 Feb 2017
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO