Na korisnu informaciju često ide pitanje: ‘Ko te plaća?’

Na veoma oštro, nezahvalno, nadasve i nepristojno pitanje: ‘Ko te plaća?’, odgovaram sa: ‘Plaća me moja savjest’, piše autor.

Ljudi koji vam dijele informacije u želji da se uspaničite i uplašite, nisu ljudi kojima trebate vjerovati (EPA)

Projekcija, pojam koji u psihologiji opisuje one radnje kada za nekoga mislimo da ima one osobine koje i sami posjedujemo. Ako smo dobri ljudi, vrlo često ćemo misliti da su i ostali dobri. Ako smo loši, u svakoga bi mogli sumnjati. Ako imamo crtu cinizma, svaki kompliment koji dobijemo razumjet ćemo kao sarkazam.

Ako smo oportunisti, prva pomisao će nam biti da se bilo kakav drugi rad odvija zbog oportunizma.

Pandemija COVID-a 19 nam remeti život više od godinu i pol. Gotovo svako na vascijeloj zemaljskoj lopti je, na ovaj ili onaj način, pogođen pandemijom. Poremetila nam je red i smisao, morali smo se zatvarati u kuće, nositi maske, slušati svaki savjet koji bi mogao da nam spasi život i zdravlje.

Činjenica je da je ova pandemija donijela brojne presedane, brojna odricanja i brojne tegobe na svakodnevni život, kako individualno tako i zajednice.

Sloga kao vrhunsko oružje protiv virusa

Sasvim je prirodno da se u ovakvim vremenima ljudi plaše, jer žele da se sve vrati onako kako je i bilo. Da se vratimo druženjima, poslovima, i egzistenciji na koju smo navikli. Međutim, postoje problemi koje su sigurno ljudi pametniji od mene mogli da predvide, ali ja nikako nisam, a to je glasno protivljenje strategijama koje bi nas vratile u normalu.

Od blage skeptičnosti, preko glasnog negiranja svega iz zvanične nauke, pa do alternativnih metoda, teorija i stvarnosti (koje graniče s deluzijom), sve ovo stvara otpor nečemu što bi bilo vrhunsko oružje protiv virusa: složnost. Odgovorno smatram da bi jedina stvar jednaka snazi vakcina bila složnost sviju nas, jer virus ne pripada u neku filozofsku domenu, pa da svako može da ima svoja mišljenja. Virus je stvarnost, tu je, nije prvi a nije bome ni posljednji, neće nestati ako ugasimo televiziju, ne čitamo portale i zabijemo glavu u pijesak.

Naišao sam na brojne individue širom interneta koji svoju struku ne koriste da rade uredski posao od  osam do četiri, uzmu platu i odu kući, izvale se na kauč i čekaju novi radni dan. Te individue koriste svoje vrijeme da nam prenesu kakvo god znanje imaju, savjetuju nas šta uraditi u ovim vremenima presedana, iako od toga nemaju ništa osim zahvalnosti. No zato, pojedini pripadnici našeg balkanskog puka, ne samo da ne osjećaju zahvalnost, nego proizvode jedno veoma oštro, nezahvalno i nadasve nepristojno pitanje, koje je i tema ovog teksta: „Ko te plaća?“

Šarenilo nepovjerljivosti u samo jednom pitanju

U tom pitanju nacrtano je svo šarenilo nepovjerljivosti prema nekome čiji stav nije lijep za čuti. U tom pitanju nalazi se sva nepovjerljivost uzrokovana lošom vlasti. U tom pitanju smješten je prepoznatljiv balkanski inat, sa daškom Dunning-Krugera, fenomena u kojem što manje znaš, sve ti je veće samopouzdanje. U tom pitanju smještena je sva crno-bijela slika svijeta za koju postavljači pitanja smatraju da je tačna. I u tom pitanju se možda nalazi ona projekcija pomenuta na početku teksta.

Kad živite ne tako laganim životom, kad radite kod privatnika za platu koja je uvreda ali bolja od nikakve, teško je život posmatrati ružičastim očima. Teško je pretpostaviti da će neko da ti pokuša pomoći bez da želi nešto zauzvrat. Reći nekome ko živi u BiH i ko se nalazi u nižoj srednjoj ili srednjoj klasi da mu želiš pomoći, filantropije radi, naići ćeš na sumnjičavost. Probajte to i sami, svaki put će vas zateći sumnjivi pogledi koji će propitivati vaš motiv.

Smatram da nije puno različito ni u slučajevima pisanja oko vakcina, maski, bilo čega što ima veze sa COVID-19. Ljudi žele da se to sve što prije završi, ali pomisao na njihovu ulogu u svemu tome ne izaziva baš uvijek pozitivne reakcije. Na temu društvene odgovornosti odgovara se sa odbranom slobode. Na pomisao o obaveznoj vakcinaciji odgovara se sa poređenjem sa nacizmom. Na nečiju neumornost o širenju korisnih informacija odgovara se kontrapitanjem: „Ko te plaća?“

Samo istina može biti put ka napretku

Volio bih kad bih mogao makar nekome objasniti da ima ljudi, uključujući i mene, koji se ne bave pisanjem jer nas neko plaća za promovisanje neke agende. Svijet ne funkcionira tako, jer nije tako jednostavno. Ima nas, malih ljudi i nepoznatih, koji žele dobro ljudima, koji žele govoriti istinu radi istine, jer samo istina može biti put ka napretku.

Svijet možda jeste pokvareno mjesto, ima mnogo nečasnih radnji, nemorala ili kako god želite sve to nazvati, ali svijet ima i poštene ljude, koji svoj posao i hobije rade jer to vole. Nemaju agendu, nema ko da ih plaća, a čak i ako ima, čak i ako dobijaju zaradu od tekstova, to su novci koji te ne obogaćuju pa stoga i nisu vrijedni rizikovanja gubljenja reputacije.

Oportunizam nije jedini set razmišljanja i motivacija za djelovanje. Jeste možda najlakši, ali ne rastu Bil Gejcovi na svakoj grani pa da samo čekaju Mustafu S. iz Pribitkovića (kod Banovića, kod Živinica, kod Tuzle) da bude njihov plaćenik. Takav jedan koncept bi bio savršen kad bi mogao postojati, ali ne postoji. I ja, i mnogi drugi individualci želimo tražiti istinu i sprečavati neistinu iz jednog drugog, mnogo manje nečasnog ali važnog: boljitak.

Nijedan život ne može da se bazira na lažima i neistinama, a pogotovo na strahu. Ljudi koji vam dijele informacije u želji da se uspaničite i uplašite, nisu ljudi kojima trebate vjerovati.

Zbog toga, na veoma oštro, nezahvalno a nadasve i nepristojno pitanje: „Ko te plaća?“, odgovaram sa: „Plaća me moja savjest“.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Ove sedmice u Al Jazeera Svijetu odgovaramo na pitanja: Šta je QAnon grupa, u šta njeni sljedbenici vjeruju, kako je nastala i može li ugroziti američku demokratiju? Šta stoji iza spora Applea i Epic Gamesa, kreatora popularne igrice Fortnite? Biblioteke na otvorenom, restorani pod kupolama… Kako se u Turskoj u vrijeme pandemije ljudi pokušavaju vratiti […]

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO