Novak Đoković se već upisao među najbolje svih vremena

Postavio je visoke standarde u igri kojoj smo se prije njega radovali tek kada je Boba Živojinović stravičnim servama razbijao protivnike ili kada je Goran Ivanišević zgrabio srebreni wimledonski pehar.

Zna Đoković da je jedan od najboljih svih vremena i šta mu je činiti (Reuters)
Zna Đoković da je jedan od najboljih svih vremena i šta mu je činiti (Reuters)

Ruski teniski broj jedan Daniil Medvedev na terenu „Arthur Ashe“ njujorškog “Flashing Meadowsa” ispriječio se Novaku Đokoviću u osvajanju tzv. kalendarskog ili istinskog Grand Slama, što nijednom teniseru nije uspjelo još od 1969. godine kada je taj podvig napravio Australac Rod Laver.

Novak je tako ostao i bez 21. osvojene grand-slam titule kojom bi pretekao Rogera Federera i Rafaela Nadala i nezvanično postao GOAT što je akronim za najboljeg igrača bijelog sporta svih vremena iako takva titula zvanično ne postoji.

Nole, Roger i Rafa odavno legende

Ta nada je podgrijavana u srbijanskim medijama skoro svakodnevno još od Novakovog trijumfa na Roland Garrosu u Parizu, gdje je dva puta gubio sa 0:2 u setovima ali i spektakularno preokretao na 3:2 (protiv Musettija u četvrtfinalu i u finalu protiv Tsitsipasa. U New Yorku nije pomoglo ni navijanje za Novaka kao na kakvoj fudbalskoj utakmici, pa je na kraju bilo ubjedljivih i sigurnih 3:0 za Medvedeva (6:4, 6:4, 6:4).

Ali, to smo već svi vidjeli, kao što smo i čuli sve komentare od Matsa Wilandera do bakice koja na Kalenić pijaci prodaje espap iz svoje male bašte.

Ni Matsu ni bakici, a ni meni nije to mnogo pomoglo da precizno rangiramo trojicu najpopularnijih ali i sve vremešnijih tenisera čija publika uporno traži odgovor na pitanje ko je od njih trojice najbolji.

Ja sam, naprimjer, godinama Đokovića postavljao na treće mjesto iza Federera i Nadala. Roger je oduvijek igrao najraznovrsniji i najperfektniji tenis i plijenio publiku savršenim teniskim koracima kao plesač koji tačno prati svaki muzički takt. Sušta suprotnost gomili “pimplera” sa osnovne linije koji unedogled razmjenjuju udarce čekajući da rival pogriješi tako što će poslati lopticu u mrežu ili van terena. Od kojih će značajno odskočiti Rafa i Nole koji će uspjeti bijeli sport skoro u potpunosti odvesti u dugotrajnu igru živaca u kojoj neiznuđene greške često dominiraju nad atraktivnim potezima i winerima i na kraju odlučuju pobjednika.

Kao pasionirani gledalac malu prednost sam davao Rafi, valjda zbog ubitačnijeg servisa iako me je užasno nervirao njegov ritual za održavanje koncentracije koji se sastoji od izvlačenja gaća iz dijela tijela u produžetku leđa u kombinaciji sa pipkanjem nosa i ušiju. Novak me je nervirao svojim grimasama i urlicima kojima rastjeruje negativnu energiju, čestim lomljenjem reketa i nepotrebnim psovkama primjerenijim više fudbalu nego tenisu.

Ko će prije do 21. Grand Slama

Nije to promijenila ni činjenica da je Đoković već 338. nedjelju broj jedan na svjetskoj ATP listi, niti da je ljetošnjim još jednim pokorovanjem Pariza dostigao brojku od 20 osvojenih najjačih turnira, koliko ih u svojoj riznici imaju I Federer i Nadal.

Sve do ovogodišnjeg US Opena kada mi je konačno postalo sasvim jasno kako će svi navijači prvog, drugog i trećeg, ma kako ih poredali, uvijek svog ljubimca staviti na prvu poziciju i tvrditi da Nole ni počemu ne zaostaje za Rogerom i Rafom, naprotiv, i da će u trci za istorijom u istu ući potpuno ravnopravno, bez obzira hoće li i koliko svaki od njih još osvojiti Grand Slam titula. Mastersa ili turnira iz serije 1.000.

Zapravo, oni su već odavno istorija. Legende.

Nimalo slučajno ni kurtoazije radi reći će to i osvajač US Opena Medvedev: “Novače, ti si najbolji teniser svih vremena!”

Zbog svega, armija Novakovih navijača nema razloga za pretjeranu brigu jer kada je u pitanju ovakva sportska veličina pretjerivanja u ocjenama ne može biti pa i onog da je Novak najbolji svih vremena, Kao što neće pretjerivati ni oni koji to isto tvrde za Rogera i Rafu. Ko će od njih prvi uzeti svoj 21. Slam nije nebitno, ali nije i najvažnije.

Na Dorćolu s Novakom uživo

Novak je bio legenda još dok je zvanično bio treći igrač svijeta na ATP-listi kada sam ga gledao uživo na jednom od prvih Serbia open turnira, na Dorćolu. Ima tome desetak i više godina. Tada sam prvi (i jedini) put, zahvaljujući Novaku, gledao tenis uživo sa improvizovanih tribina postavljenih na terenima teniskog centra “Novak”. Bio sam potpuno svjestan da prisustvujem pisanju barem djelića istorije teniskog sporta u Srbiji, ali i impresioniran mladošću i krhkošću igrača koji se u TV prijenosima doimaju kao pravi gorostasi. Posebno mi se “sitnim” učinio Novak, najveća zvijezda turnira koji je, inače, predao meč Krajinoviću da bi se u potpunosti posvetio organizaciji turnira koji je porodica Đoković otkupila od holandskog grada Amersfoorta. U američkom finalu Sam Queerey je dobio Johna Isnera, a stigao sam vidjeti još i Wawrinku, Seppija, Karlovića, Troickog, Tipsarevića…

Nažalost, uskoro će dolazak svjetskih igrača u Beogradu biti prekinut, a tek ove godine turnir će biti obnovljen na zadovoljstvo Beograđana, ali ostalih i građana Srbije i država cijele regije bili oni ljubitelji tenisa ili prosto Đokovićevi navijači.

Prvi zločesti momak John McEnrou

Jedan drugi teniser iz jednog drugog teniskog vremena, za kojeg se takođe bez greške može tvrditi da je najbolji igrač svih vremena, John McEnrou, istovremeno hvaljen i osporavan, sklon svađama sa sudijama i teniskim službenicima, možda je bio i prekretnica u razvoju bijelog sporta, rezervisanog prije toga samo za gospodu. Pogotovo na zelenim terenima Wimbledona gdje je i danas obavezna sportska oprema isključivo bijele boje.

Ovaj zločesti momak nije ostao zapamćen isključivo po virtuoznim potezima i vrhunskim volejima i rivalstvom s Björnom Borgom, Jimmyjem Connorsom i Ivanom Lendlom, koje se svakako može porediti sa današnjom “velikom trojkom” Đoković-Federer-Nadal, veći po mnogim primjerima rušenja postojećih tabua. Sama činjenica da je bio oženjen glumicom Tatuum ONeal, a kasnije i rock pjevačicom Pathy Smith govori o činjenici kako je uvijek htio pripadarti jat-setu i svim mjestima gdje je dobra zabava zagarantovana.

I kao takvog, međutim, nisu ga htjeli pripustiti u čuveni klub 54 u New Yorku jer ga nisu prepoznali. Đoković, Federer i Nadal sigurno ne bi imali taj problem jer su planetarnu slavu dostigli sasvim suprotno – njegujući porodične vrijednosti.

Gladijatori u areni

Jedan je drugi momak, sve dok tenis nije osvojio to tehnološko čudo zvano televizija riječima dočaravao čitateljstvu događaje, prije svega sa i oko zelenih terena Wimbledona. Zvao se Miroslav Radojčić i bio je novinar beogradske Politike. Imao je počasno mjesto odakle je podjednako dobro mogao vidjeti šta se zbiva dolje na terenu, ali i šta rade vojvotkinja i vojvoda od Kenta u kraljevskoj loži.

Mora da je Novak Đoković, u pauzama za treninge, dok je Beograd bio još pod bombama, iščitavao teniske almanahe, pa i Radojčićeve izvještaje. Jer, brzo je shvatio još dok se probijao ka vrhu da je tenis, poput fudbala ili košarke, postao vrhunski biznis. I ne samo to. Postao je show u kojem neko zarađuje novce, neko ispucava serve i voleje, a svi se skupa s publikom dobro zabavljaju. Teniseri su tek gladijatori u areni.

Zbog toga je na turnirima koji htjeli mi to priznati ili ne, sve više postaju reality program za milione širom svjeta počeo imitirati svoje suparnike i to nije moglo ostati nezapaženo.

Pogotovo što je dolazio iz jedne male zemlje odakle su u svijet doskora stizale uglavnom slike rata i nakon što je odbio nastupati pod zastavom SAD ili neke druge svjetske teniske sile.

Đoković je bio definitivna potvrda da tenis više nije aristokratski sport. Dobar lob udarac, naprimjer, više nije bio nepristojan, kako se smatralo nekada, nego vrhunsko umijeće koje donosi oduševljenje publike. Postavio je visoke standarde u igri kojoj smo se prije njega radovali tek kada je Boba Živojinović stravičnim servama razbijao protivnike ili kada je Goran Ivanišević zgrabio srebreni wimledonski pehar.

Medvedev je imao svoj dan

Novak Đoković je davno naučio još jednu bitnu stvar. Osim usavršavanja svoje igre, čija pravila sada znaju i skoro sve bakice sa Kalenića i drugih pijaca u Srbiji, ali i mnogih od Triglava do Đevđelije, shvatio je moć i snagu medija, u svako doba gladnih senzacija svake vrste. Pogotovo kada je jedan elitni sport u pitanju, što tenis uprkos svemu jest. Nije se mnogo “primao”, kako bi se to žargonski kazalo, ni kada ga neumjereno hvale ili isto tako kritikuju.

Vidjelo se to možda i ponajbolje baš na Flashing Medousu gdje je publika po sveku cijenu htjela prisustvovati ispisivanju još jedne istorijske stranice. Samo što nisu popljuvali Medvedeva jer im je uskratio to zadovoljstvo. Valjda je samo Marija Šarapova navijala za za njega. A Rus je naprosto imao svoj dan. Igrao je hladnokrvno i protiv Đokovića i protiv publike i nije velikog rivala ubio sjajnim servisima, što se i očekivalo. Bio je uspješniji i u Novakovom najubojitijem oružju reternu. Jednostavno je sve “ulazilo” gdje treba. Valjda je zbog toga na kraju teatralno pao i ostao ležati sa isplaženim jezikom.

Teniski karavan ide dalje

Neko će reći kako Novak nije izdržao pritisak. Prije svega onaj koji je dolazi iz njemu bliskih medija. Meni se čini da to nije tačno. Njegove suze u New Yorku samo su za trenutak pokrile, kako je to jednom sjajno primijetio upravo John McEnrou, taj žar u očima, žar koji najavljuje nove pobjede a možda, ko zna, i nove prilike i za kalendarski Grand Slam. Naravno, pristižu mlađe snage koje žele osvojiti teniski Mt.Everest, ali glavni rivali i dalje ostaju Nadal i Federer. Svaki njihov naredni duel biće spektakularan.

Zna Đoković da je jedan od najboljih svih vremena i šta mu je činiti. Zna i da teniski karavan, jednostavno, ide dalje. Na kraju će opet stići i u New York gdje će ga ponovo čekati Bredley Cooper, Brad Pitt, Spike Lee, Alec Baldwin i druge poznate holivudske i ne samo holivudske face na čelu sa pomenutim Rodom Laverom, kao i hiljade navijača koji znaju da se u tom svijetu itekako može uspjeti iako ste Srbin.

Novak je dokazao i, usput, demantovao i samog McEnroua koji je jednom ispalio kako “svi vole uspjeh, ali niko ne voli uspješne ljude”. Možda je u pravu, ali to za Novaka jednostavno ne važi.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO