Portret jednog daidže: Zašto je strijeljan doktor Abdurahman Filipović?

Danas je mogao pričati o korona virusu, igrati šaha i izbjegavati politiku, odseliti se u Njemačku ili u Domu zdravlja Kalinovik pisati uputnice za magnetnu rezonancu.

Kalinovački ljekar Abdurahman Filipović s porodicom (Ustupljeno Al Jazeeri)

Bio je visok, crn i proćelav. Nosio je naočare. Opisuju ga i kao izuzetno ljubaznog i mirnog, ali kažu i da je bio veliki šaljivdžija. Nije volio politiku i izbjegavao je o njoj razgovarati. To je o njemu rekao brat čovjeka s kojim je, navodno, stalno igrao šaha. Bio je ljekar – jedini ljekar Bošnjak u Kalinoviku. Mama kaže da nije dizao glave dok je u Sarajevu studirao medicinu i da je, kad se udala, u toaletu njene porodične garsonjere spremao ispite. Zvala ga je Braco, što je bio i njegov zvaničan nadimak u krugu šire porodice. Sve su to fragmenti koje sam prikupila od ljudi koji su se prema njemu određivali kao sestra, brat, prijatelj, poznanik ili rođak. Služe mi da otjelovim ideju jednog identiteta i života čovjeka koji je za mene – daidža. Odrasla sam s idejom da sam imala daidžu koji je ubijen, ali je između mene i ideje o tom čovjeku bilo nekakvo koplje vremena – mene kao djeteta i njega kao odraslog. Danas, meni su 32. Abdurahman Filipović je imao samo dvije godine više kada je ubijen. Danas doznajem i da je rođen krajem novembra, dakle u znaku škorpije, s kojim se kao račica najbolje slažem. Doslovno – 5. avgusta 2021, kada nastaje ovaj tekst, navršava se tačno 29 godina od kada je na kalinovačkom lokalitetu poznatom kao „Tuzlakova štala“ strijeljan s još 24 ljudi.

Leševi iz Tuzlakove štale

[Na strijeljanje je dovedeno 25, a jedna osoba je preživjela. Riječ je o Fejziji Hadžiću, bivšem direktoru Komunalnog preduzeća u Kalinoviku. Svjedočeći u Hagu, ispričao je da je su ih na lokalitet doveli ljudi koje su predvodili Pero Elez i Zeko Vuković. Hadžić je naveo da su ih strijeljali u grupama, naređujući potom nekim od njih da bacaju leševe u štalu. Fejzija je naveo da je on pogođen u nogu i da se pretvarao da je mrtav. Kada je štala počela gorjeti i kada je čuo da se vozila udaljavaju, uspio je pobjeći u obližnji potok vezanih ruku. Kaže da se uputio ka planini Zelengora, gdje je živjelo bošnjačko stanovništvo.] Za sve ove događaje mama je saznala na bizaran način. Negdje ispred Inat-kuće u Sarajevu, njen poznanik čitao je list „Jablaničke ratne novine“. Kad ga je mama pitala – „šta ima“, pružio joj je list na čijoj je poleđini u kratkom tekstu i Fejzija ispričao svoju priču. Spomenuo je da je među zatočenim, strijeljanim i zapaljenim bio i kalinovački ljekar Abdurahman Filipović.

Lokalitet Tuzlakova štala gdje su 5. avguta 1992 strijeljana 24 Bošnjaka [Al Jazeera]

Udruženje „Istina Kalinovik ‘92“ je na lokalitetu „Tuzlakova štala“ podiglo ploču kao spomen na ovaj zločin – samo zahvaljujući tome što je riječ o privatnom posjedu. Riječ je o imanju čovjeka koji se preziva Tuzlak, odakle i dolazi nezvanični naziv ovog stratišta. „Tuzlakova štala“ je toliko daleko od civilizacije, da ploču svakako ne vidi niko osim onih koji se tu s namjerom zapute. Na zemlji nema nikakvog traga da je postojao moj daidža, osim sjećanja onih koji su ga poznavali i dijelova sudskih presuda i optužnica koje se odnose na zločine u Kalinoviku koji obuhvataju i njegovo ubistvo. S obzirom na to da njegovi posmrtni ostaci nisu nađeni, nije podignut ni nišan. U opštinskim dokumentima u Kalinoviku, mamina rodica je sasvim slučajno vidjela da pored njegovog imena piše „umro prirodnom smrću“, pa i borbu da se ta administrativna nepravda ispravi pamtim kao pravu porodičnu golgotu.

Poteškoće identifikacije

Još je bizarnija priča o poteškoćama koje prate pokušaje identifikacije: Prvo, prema izjavama preživjelog svjedoka, direktni počinioci zločina su ljude strijeljali, potom ih spalili, a vatru su pospješili koristeći neku gumu. Prema onome što sam doznala u nezvaničnim razgovorima sa stručnjacima za identifikaciju, takva vatra dodatno je uništila kosti, a s njima i DNK materijal. Daidža je, kako mama kaže, u nozi imao nekakvu metalnu šipku koja je bila posljedica predratne saobraćajne nesreće. Mama kaže da je pronađena i kost koja ukazuje na povredu kakvu je imao, kao i naočare, ali DNK analiza nije vodila do njegovog imena. Drugo, Braco je polubrat moje majke, kao i još dvojica daidži koji su dali krv na analizu. Druga Abdurahmanova polusestra – Sabra, također ne može pružiti stopostotni DNK match. Roditelji mu nisu živi. Treće, moja mama je kao uspomenu na svog oca čuvala njegov zlatni zub –  koji bi mogao biti savršen materijal za DNK analizu i match s daidžom, ali je prije rata taj zub bacila u smeće, ne sluteći njegovu potencijalnu korist u potrazi za bratom koji će biti ubijen. I četvrto – porodica je posljednju nadu iscprila kada se odlučila na iskopavanje posmrtnih ostataka Abdurahmanove majke koja je preminula poslije rata. Stručnjaci za identifikaciju su pokušali izolirati DNK iz njene butne kosti. Dugotrajni proces pratile su različite komplikacije, koje također nisu dovele do zvanične identifikacije.

„Makar jedna kost“ i „nišan“ su riječi mama najčešće koristi kad se spominje Braco. S godinama gubi nadu da će kamenom obilježiti zemlju u koju bi položila posmrtne ostatke koje pronađe. Istovremeno, u meni sazrijeva neki osjećaj dužnosti da se ime, život i identitet jednog čovjeka makar simbolički – pričom obilježe. Ja sam danas mogla imati druga, podršku, rođake s kojim bih išla na more i koji bi studirali sve što meni ne ide – poput matematike, farmacije ili ekonomije, ali ova priča me ne zanima samo na razini ličnih odnosa. Svijet je danas mogao biti bogatiji za nečiji humor, mogao je razvedravati radnice na šalteru, gostovati na televiziji, pričati o korona virusu, još uvijek igrati šaha i izbjegavati politiku, odseliti se u Njemačku ili u Domu zdravlja Kalinovik pisati uputnice za magnetnu rezonancu u nekoj većoj sredini…

Moje istraživanje daidžine priče počelo je od njenog kraja, negdje prošle godine, i to čitanjem sudskih presuda, kao i pretraživanjem imena neosuđenih osoba koji se vežu za ovaj zločin. Kalinovik sam posjetila samo jednom –  kao dijete, ali mi je tada sve što sam vidjela bilo obojeno maminim ogorčenjem i nostalgijom. U augustu 2021. prvi put posjećujem stratište „Tuzlakova štala“, logor „Barutni magacin“, ostatke mamine porodične kuće iz koje je daidža odveden u smrt, odnosno ono što je ostalo od osmanske kule njenih potomaka i porodično groblje Filipovića s nišanima iz protekla dva vijeka. Sa mnom je David Pettigrew – američki profesor koji istražuje genocid i holokaust, ne skida s odijela srebrenički cvijet i ovaj put želi znati nešto i o zločinima u Kalinoviku. Borac je za kulturu sjećanja i diže glas protiv glorifikacije ratnih zločina. Vjeruje da porodice žrtava ne mogu naći smiraj, jer se po njihovim ranama stalno kopa poricanjem i negiranjem zločina. Naš vodič je predsjednik Udruženja „Istina Kalinovik ‘92“, Samir Vranović, koji još traga za ocem koji je ubijen na istom mjestu i u isto vrijeme kao i daidža Braco. Bori se da se istina o Kalinoviku čuje, a zločinci procesuiraju.

Rodno mjesto Ratka Mladića

Kalinovik je od Sarajeva udaljen sat i po vožnje i hiljadu godina. Vožnjom u pravcu Foče, skretanje udesno vodi do naseljenog mjesta Kalinovnik s nešto više od 1000 stanovnika, što je polovina od broja ljudi koji žive u samoj Općini Kalinovik, koja obuhvata i mjesta poput Jažića, Mjehovine, Jelašca – gdje se nalazi logor „Barutni magacin“, ili Božanovića s 46 stanovnika, koji su postali nadaleko poznati kao rodno mjesto Ratka Mladića. Na ulazu u Kalinovnik posvećen mu je pažljivo ograđeni mural. Generalska „veličina“ salutira mještanima iz blago donjeg rakursa, što bi po svim zakonima ikonologije trebalo probuditi respekt i osjećaj moći. Pogled mu nije usmjeren u posmatrača, već negdje u daljinu, kao da vidi do 1389. ili do sudnice u Hagu. Ni nalik dedi koji je gledao u pod dok mu se tamo iščitavala pravomoćna presuda, kojom je doživotno osuđen za genocid, udruženi zločinački poduhvat, progone i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Teren na ulazu u Kalinovik je takav da imate osjećaj da se od Mladića prema gradu vozite blago nizbrdo i tako silazite u pomalo začaran ili uklet svijet pun različitih priča. Na brdima iznad Kalinovika ističe se kamena utvrda, koju Samir dovodi u centar moje pažnje tako što mi priča da je Adolf Hitler tu služio vojni rok. I kasarna JNA bila je smještena u Kalinoviku. Mama vjeruje da je sve što je korišteno u svrhu vojnih vježbi kumovalo dedinom raku kostiju, od kojih je umro 1979. – deceniju prije mog rođenja. O dedi znam da je bio strog, da je vodio računa o obrazu i časti i da je, mama kaže, bio poznat kao očni i ljekar za kožu koji je uspješno sanirao i psorijazu. Destilat od ruže đulbešećerke, koji mi svaki put pomogne kad imam alergije, njegovo je naslijeđe koje se uspješno primjenjuje u našoj kućnoj apoteci.

Logor Barutni magacin u Kalinovuku [Al Jazeera]

Priroda u Kalinoviku je priča za sebe. Dok sam stajala kod „Tuzlakove štale“, gdje je daidža ubijen, vjetar je tako glasno razbacivao krošnju i lišće jednog drveta, da sam imala osjećaj da nas ono zove da nam nešto ispriča. Krajolici su toliko bajkoviti, da sam ih primjećivala i dok sam se prvi put u životu približavala logoru gdje je daidža bio zatvoren. Trava, nebo i oblaci su golim okom izgledali kao da su provučeni kroz instagram filtere. Takva brutalna divljina je, čini mi se, mogla oblikovati samo krajnosti u ljudskim karakterima.

Tragovi zločina

Napušteni kompleks „Barutnog magacina“ čine dva objekta. Na manjem sam uočila tragove pucanja. U njemu je, Samir mi priča, boravio Đorđislav Aškraba koji je upravljao logorom. Sud Bosne i Hercegovine ga je 2013. zbog zločina protiv čovječnosti osudio na sedam godina zatvora. U većem su objektu boravili zatvorenici. Iz njega je, dok smo mu se približavali, uz blejanje i zvonjavu zvonaca izašlo više desetina crno-bijelih ovaca. Kad nas je malo popustio dojam te bizarne scene, ušli smo unutra upijajući energiju napuštenog logora. S urušenog drvenog krova visile su letve, zidovi su bili žuti. Gazeći po blatu i ovčijim brabonjcima, pokušali smo pročitati poruke koje su zatvorenici ostavljali urezivanjem u bijele stubove „Barutnog magacina“. Vidim „Salih“ i „Izet“, ne i Abdurahman. Neko je napisao „DOŠO 8. (mjesec ne vidim) ‘92.“, „OTIŠO XII ‘92“. Jesu li mogli znati da ćemo gotovo tri decenije kasnije iz „Barutnog magacina“ istjerivati ovce i da su mnogi odatle otišli u smrt, bez da se ikad pronađu njihovi posmrtni ostaci? Samir govori kako je nedopustivo što tu boravi stoka, pojašnjava da je Vijeće ministara proglasilo „Barutni magacin“ neperspektivnom vojnom imovinom, ali da ta odluka nije stigla do lokalne vlasti, što je smetnja da se ovo mjesto obilježi na adekvatan način. Previše me se dojmila bizarnost cijelog prostora i scene s ovcama, pa sam jedva sabrala misli da najprije i sama razumijem priču oko post-ratne sudbine objekta, prije nego što je prevedem Davidu.

Tragovi koje su zatvorenici ostavljali na zidovima logora Barutni magazin u Kalinoviku [Al Jazeera]

Prema podacima udruženja „Istina Kalinovik ‘92“ još se traga za 42 ubijena Bošnjaka te sredine. Samir također navodi da je logor „Barutni magacin“ kasnije služio i za zatvaranje osoba s područja drugih opština – poput Trnova i Foče.  Prema podacima, više od 120 osoba prošlo je kroz taj kalinovački logor. Osim njega, za zatvaranje Bošnjaka je služila i osnovna škola u Kalinoviku, koja nam kao obnovljena nije bila interesantna za slikanje, jer nema baš nikakav trag svoje ratne prošlosti. (Osim činjenice da su se, Samir kaže, u nju posljednji put upisala četiri đaka, a ranije ih je bilo stotine.) Više je mrtvih, nego živih, posebno u mezarju u neposrednoj blizini škole. Samir kaže da su i dvije osobe koje su pronađene na stratištu „Tuzlakova štala“ i koje su kasnije identifikovane, ukopane u tom mezarju. Gledajući u bijele nišane, sinulo mi je da naša posjeta Kalinoviku nikako ne smije tu okončati. Željela sam posjetiti i porodično mezarje i maminu kuću. Mama i daidža su odrasli u osmanskodobnom objektu – odžaku koji je bio prigrađeni dio nekadašnje kule koja je, prema Hamdiji Kreševljakoviću, propala u Prvom svjetskom ratu. Riječ je o kuli begova Čengića, a kasnije Filiopvića. U osmansko vrijeme je bilo oko tri stotine takvih kula (Kreševljaković), a služile su za život i odbranu.  Kako je kula s četiri sprata propala gotovo četiri decenije prije maminog rođenja, i ona je poznavala samo život u nižem, prigrađenom objektu. Daidža Braco je na posjedu živio sa svojom majkom, a mama kaže da je tamo namjeravao graditi kuću. U tom ga je spriječio rat, pa je odžak u Kalinoviku ujedno i ostavština minulih vremena i simbol daidžinih nezavršenih projekata. U avliji pored, kasnije su ubijeni roditelji maminih rođaka i drugi stariji civili, kasnije nađeni u zajedničkoj grobnici.

Nezakonito hapšenje doktora Filipovića

Nezakonito hapšenje doktora Abdurahmana Filipovića stavljalo se na teret Predragu Terziću, pripadniku Stanice javne bezbjednosti Kalinovik. Terzić je pravomoćno oslobođen, uz još trojicu policajaca. Državni sud je zaključio da su oni učestvovali u privođenju civila, ali da su to činili po naredbi i da nisu mogli znati da li je to što rade protivzakonito. Pravomoćno su osuđene tri osobe na Sudu BiH – Ratko Bundalo koji je bio komandant taktičke grupe Kalinovik na 22 godine, Neđo Zeljaja – komandir Stanice javne bezbjednosti Kalinovik na 15 godina, uz ranije spomenutog Đorđislava Aškrabu, koji je upravljao logorom „Barutni magacin“ i koji je osuđen na sedam godina zatvora. Krivi su za ubistva, istrebljenja, zatvaranje, mučenje, prisilne nestanke, silovanja, uništavanje imovine. Porodice žrtava kažu da su direktni izvršioci i nalogodavci neprocesuirani. Ako je vjerovati društvenim mrežama, onda pojedini žive u Srbiji, a na Facebooku postavljaju slike Ratka Mladića, Radovana Karadžića i Draže Mihajlovića.

Oduvijek sam ih željela naći, razgovarati s njima i u njihovim pogledima, riječima i pokretima saznati zašto su ubili daidžu Bracu. Kad je pala Srebrenica, isti onaj Ratko Mladić kojem je Kalinovik poklonio javni prostor, rekao je da je konačno došlo vrijeme za osvetu Turcima na ovim prostorima. Je li i to ubistvo bilo dio nekakve osvete?

Čudan je Kalinovik – mjesto nestvarnih krajolika i priča. Danima me ne ostavljaju na miru duhovi te sredine. Djeluje malo začarano i ukleto – sa svim tragovima porušenih objekata starih vremena. Kao da je samo takvo mjesto moglo oživjeti mitske priče koje su preživjele od usta koje su ih pričale, do prstiju koji su povukli obruč i ispalili metke u jednog doktora – čovjeka koji je služio zajednici, igrao šaha i izbjegavao politiku.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO