Ronioci moraju poštovati živi svijet ispod površine mora

Da bi bio ronilac.moraš imati specijalistčki pregled,učestvovati u klubskim aktivnostima,potsticati kolegijalnost prijateljstvo…

Klub djeluje i po sekcijama (Facebook)

Gledam vatromet „prasak Zaliva Pelješkog“, i sve blješti. Do Vasione. Osvjetljava fascinaciju ljudske ruke…most na Pelješcu. I dva pola mojih emocija, antagonizam i beskrajno divljenje mostu, arhitekturi… Antagonizam kao odbrana mom zraku, mom moru, mojoj zemlji… ali se gubi u masi nekih i nečijih paragrafa koji brišu eto istoriju, makar bila „romanitičarskosubjektivna“, kao što se stoljećima povlačila linija oduzimanja, te moje zemlje. Od Klisa do Prevlake…i malog čošeta Sutorine.

Ali mi nije do pisanja istorije, da mi je samo da se ukotvim u Klek, kao moj predak…Zulfikar bin Mustafa Mujezin zade. Doplovio je početkom XVI vijeka jedrenjakom Osmanske mornarice, s tri velika jarbola i dva mala sa strane, iz Turske i iskrcao se u Klek. Putevima „Srednjovjekovne Bosne“ došao do Konjica i tu se nastanio. Sinu Šišman Ibrahim paši predložio Pošitelj.

U dubokoj noći

A, ja eto u Kleku, oko samog ostrva i crkvice kapelice…u dubokoj noći, jednog ljeta prije 40-tak godina, sa Rusom i njegovom sestrom Amrom družila sam se s ribama i ostalim podvodnim svijetom. Velika lampa čiji je doseg svjetlosti činilo mi se tada i do Sjevernjače, osvjetljavalo nam je prostor. Ali i bez lampe imali smo svjetleće konopce kojim smo se čuvali jedni za druge, osvijetljeni obrisima duž cijelog našeg tijela… to nas je vjerno pratio plankton i označavo nam put. Kao da si u skafanderu Svemira. Okićen zvjezdama. Eto, to je bio i moj svijet tih 80-tih.

Ovih dana velika grupa naših ronilaca iz Sarajeva, ima „stažno ronjenje“ na Lastovu, to sam pročitala u programu Kluba, a to mi je rekao i sam Hrvoje Gavrančić u kratkom susretu pred njegov odlazak na pripreme kampa. Vratila sam se mojoj mladosti prije 40 godina i našem kampovanju. To je privilegija… ne, bogatih, ne pametnih, ne sposobnih, to je privilegija tvoje ljubavi prema moru, dobroti prirode uopšte…i visoka naklonost podvodnom svijetu, ali i jednih prema drugim.

To je jedna velika porodica. Naravno, preduslovi su zahtjevni… no, ostvarljivi.

Tih nekih dana, dok sam izlazila iz vode u Neumu, penjući se uz nezaobilazne stepenice neumske, na jednoj od betonski šetnica sjedio je mlađi muškarac i pitao me :“ Đe ti mala nauči tako plivati“. U čudu, jer ga nisam baš poznavala, pozdravila sam ga i uz nelagodu odgovorila,“pa na Golubnjaku, na Darivi“.

“Bi li ti s nama ronila?”

Malo sam se unezgodila, zbog mame, jer se ona vraćala sa druge obale plivajući, rekla sam da nemam vremena i da se vraćam na posao, jer je bio početak školske godine… Ja sam na to zaboravila. No,ronjenje nije zaboravilo mene. Idućeg ljeta, upoznala sam i Rusmira Hanića i njegovu sestru, i rođaka, Midu (Mirza Jamaković),koji me je pitao za plivanje.

I tako, prvo isplovljavanje čamcem iza Pelješca, uz Hadžu, Suzu, njegovu sestru, Sonju, postali smo družina „ronjaca“ kako smo se zvali. Uključila sam se u Klub, nabavila nešto opreme, jer tada je oprema bila jako skupa, i nije bilo na tržištu kao sada.

Moja ferja (školski raspusti kao prosvjetar) provodila sam i roneći, kampujući sa velikom družinom, kao porodicom.

Naporno, svakodnevne pripreme u vodi, učenje teorijsko o zakonima vode i komprimirajućeg vazduha u bocama, ja sam položila ispit i postala autonomni ronilac s bocama i respiratorom, olovima, perajima, maskom, gumenim odijelom. Biti dio podvodnog svijeta, “planinariti“ podvodnim stijenama, ponavljam, to je privilegija.

Zahtjevno, moraš biti zdrav, voljeti to uz sav napor, snagu, koncentraciju i prvenstveno vješto „mahati“ rukama i nogama da bi bio dio tog prosora.

Naše kampovanje, organizirao je Mido uz Rusa i ostale po stažu starije članove, gdje smo spavali pod šatorima, kuhali sami sebi. Kuhao je uglavnom Troka, a nekad sam znala i ja preuzet njegovu obavezu. Sve to je dio jednog neponovljivog vremena.

Najpoznatiji instruktori ronjenja, plivanja, obučavali su nas, a na usluzi smo imali i „vojnu „barkasu“ koja je imala dekompresor, (u slučaju teške barotraume ronioca) za svaki slučaj, ali i čamce za isplovljavanje na veće dubine.

Vježbe orjentacije, podvodne fotografije, a sve vrijeme si u stalnom kontaktu za podvodnim svijetom, i podvodnim kamenitim reljefom.

Rat je prekinuo to druženje, no Mido uz ostale momke i cure, pokrenuo je prije desetak godina druženje. Mido je bio ranjen, i svi su se odlučili za Hrvoja Gavrančića, koji je Klub iznio na najviši profesionalo tehnički nivo. I sam vješt u biznisu, i Klub je usmjerio da funkcionira društveno ekonomskim zakonima. I nije čudo da Klub broji 120 članova i jedan je od najjačih u regiji.

Odgovorno ponašanje

I tako evo vraćam se svima onima koji bi željeli unaprijedite svoje tehnike plivanja i ronjena na apneu(dah) da ima kurs usavršavanja vještine i okretnosti u vodi.

Da bi bio ronilac moraš imati specijalistički pregled, učestvovati u klupskim aktivnostima, potsticati kolegijalnost i prijateljstvo, biti odgovoran prema opremi, učestvovati u čišćenju bazena, odgovorno se ponašati i poštovati živi svijet ispod površine mora, voditi računa o bezbjedondnosti sebe, kao i kolega

Klub djeluje i po sekcijama; edukacijska, tehnička, ekološko istraživačka sekcija, tehničko ronjenje, spasilačaka, sportska, podvodna fotografija…Klub ima svoju web stranicu…

Izvor: Al Jazeera

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Stvar je u tome da plaže na hrvatskom Jadranu mnogi zamišljaju kao neporočnu kulisu elitnog turizma koji nikako da zaživi

blog by Miroslav Filipović
Published On 17 Aug 2021
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO