Mostar u srcu, Velež do groba

Fudbalski klub Velež je poslije 33 godine stradanja, progona i borbe za opstanak na evropskoj sceni dostojno predstavio BiH.

Velež je u prvom evropskom izletu nakon 33 godine pobijedio sjevernoirski Coleraine (Anadolija)

”Rođeni, Rođeni, kraj Neretve rođeni”… I opstali. I  pobijedili – na terenu i van njega.

Preživjeli ratove. Preživjeli pokušaje istrebljenja. Oduprli se gašenju, zabranama rada. Trijumfalno odgovorili i u najtežim trenucima historije, na progon iz dijela vlastitog grada, sa svog stadiona. Fudbalski klub Velež iz Mostara je, bez dileme, neuništiva, vječna institucija. Klub heroj!

‘Ta će on bola’ igrat

Priča o hercegovačkom divu počela je 26. juna 1922. Prije 99 godina na užarenom mostarskom kamenu rodilo se ”Radničko športsko društvo” okupivši ljubitelje fudbala u najvećem gradu na britkoj i hladnoj Neretvi. Rodio se grandiozni Velež. Od tada utkan je u DNK hiljada Mostaraca i Hercegovaca.

”'Ta će on bola’ igrat. Bježii, maaajke ti. Čuj on dao gol. ‘Ta će on davat”, ”hakali” su i ”hakaju” njegovi najodaniji navijači najveće igrače Veleža u proteklih još malo pa 100 godina.

Ta i takva priča način je života na jugu Bosne i Hercegovine. Specifično iskazivanje beskrajne ljubavi i respekta prema najboljima u klubu kojeg obožavaju. Kako to objasniti nekom strancu?! Jednostavno. Nikako.

Kristalno jasna priča (bila je) za Lazara Radića (prvog kapitena), Sulejmana Sulu Rebca, Dušana Bajevića, Vahida Halilhodžića, Dragana Okuku, Franju Vladića, Envera Marića, Džemala Hadžiabdića, Ivana Ćurkovića, Franju Džidića, Blaža Sliškovića, Nenada Bijedića, Semira Tucu, Gorana Jurića, Predraga Jurića, Vladimira Gudelja, Seada Kajtaza, Veselina Đurasovića, Milija Hadžiabdića, Vukašina Petranovića, Avdu Kalajadžića, Hasana Salihamidžića, Sergeja Barbareza, Mehu Kodru… samo neke od fudbalskih vedeta koji su nosili dres i pronosili slavu Veleža u omladinskim i seniorskim konkurencijama.

Na vrhuncu slave mostarski velikan bio je osamdesetih godina prošlog vijeka kada je dva puta osvajao Kup Maršala Tita u bivšoj SFR Jugoslaviji. Velež je u drugoj polovini osamdesetih tri godine zaredom igrao u Evropi. Nema čovjeka u bivšoj državi koji nije simpatisao ”crvene” sa Starog mosta. Arhitekta tih generacija bio je Josip Jole Musa, predsjednik ”Rođenih”, ljudska gromada, čovjek velikog srca u dobru i zlu.

A, potom? Rat. Kataklizma. Velež su pokušali uništiti, zbrisati sa mostarskog, krvavog tla devedesetih godina prošlog vijeka. Onda, kada je veliki Jole odbio biti gradonačelnikom ”pola Mostara”. Kada su srušili Stari most.

Zdravo, ma gdje bili heroji Mostara

Veležovci su u aprilu 1992. otjerani sa stadiona ”Pod Bijelim brijegom” i praktično ostali bez svega.

”Oprema, dokumentacija, pehari, sve je bilo oduzeto i uništeno, a na svu sreću, bilo je pojedinaca koji su i svoj život ugrozili kako bi se ipak nešto od tako bogate historije sačuvalo. Hvala im na tome”, svjedoči fragment istine teškog vremena na oficijelnoj web stranici FK Velež.

Njegovi navijači privremeno su tada zatvarani na svom stadionu, odakle su završavali u koncentracionim logorima. Ipak, Mostar i Velež –  ideologija jednakih u razlikama pred Bogom i ljudima, i tada je pokazala snagu. Bespoštedno su se borili. I opet pobijedili. Opstali. Na svom tlu. Kršu. U svojoj zemlji Bosni i Hercegovini.

Dvije godine kasnije lopta se ponovo zakotrljala. U Sjevernom logoru fudbaleri Veleža trenirali su i igrali utakmice. Simbolično, otprilike negdje na mjestu gdje je s početka 20. vijeka stigla prva fudbalska lopta u Bosnu i Hercegovinu.

Gledali su ”Rođeni” preko Neretve . Čeznuli za stadionom ”Pod Bijelim brijegom”. Tamo im nije dozvoljen povratak. Uslijedile su godine borbe za opstanak. Rezultatski i egzistencijalno. Preselili su Veležovci na ”livadu” u Vrapčiće. Ispadali su iz Premijer lige Bosne i Hercegovine. Bili primorani igrati i u nižerazrednoj Prvoj ligi entiteta Federacije BiH. I opet, Velež je pobijedio.

Isto onoliko koliko su u Veležovoj historiji važni Bajević, Marić, Vladić, Halilhodžić, Tuce… toliko su za njegov opstanak i postojanje bitni igrači iz novije ere Adis Obad, Samir Ćemalović, Dženan Zaimović, Admir Vladavić…

Možda i najvažniju zvaničnu utakmicu za vrijeme vjekovnog bitisanja Velež je odigrao 15. jula 1994. u Zenici. Prvu nakon ratne golgote. Još u ratu. Izgubio je Velež u turnirskom dijelu Prvenstva Bosne i Hercegovine od Slavena iz Živinica (0:3). Međutim, i tada je u širem kontekstu izborio veliki trijumf. Utakmicu ”preživjeli smo” Velež je odigrao u sastavu: Sandžaktar, Knezović, Čampara, Ćupina, Tanović, Greljo, Obad, Čolaković, Ćemalović, Salčin, Bebanić. Tu su još bili Kaplan, Nožić, Saradak i Vilogorac.

Šemsudin Hasić – novi Jole Musa

U posljednje tri decenije hodali su ”Rođeni” bosi po trnju. Prošli kroz ”sito i rešeto”. Sve do trenutka kada im je šef postao Šemsudin Hasić. Veležov novi Jole Musa klub je počeo vraćati na staze stare slave. Na sve izvjesniji šampionski put. Možda i za stogodišnjicu kluba.

Velež gradi jedan od modernijih stadiona i kada se radovi završe na njemu će moći igrati i nacionalni tim Bosne i Hercegovine. Reprezentacija države za koju su mnogi Veležovci dali živote. Države koja Veležu nije dala skoro ništa. Pa, ni osnovno pravo na povratak kući (Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma).

Prvu evropsku utakmicu poslije 33 godine ”Rođeni” su 8. jula bili primorani odigrati na sarajevskoj ”Grbavici”. Predvođeni perspektivnim trenerom Feđom Dudićem, novi Veležovi majstori u kopačkama Denis Zvonić, Slaviša Bogdanović, Samir Radovac, Brandao… očitali su lekciju sjevernoirskom Corelaineu. I Velež je opet pobijedio.

Kao i uvijek, uz svesrdnu podršku 12. igrača. Vatrenih navijača – ”Red Army”. Ili kako se međusobno oslovljavaju ”RAje”.

A, ”RAja” kaže:

”Mostar u srcu, Velež do groba”!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

 

 

 

 

 

 

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO