Kad bi se neko neupućen, neko ko ne zna kakve sve ljepote skrivaju visoravni od Ramskog jezera i planina Raduše i Ljubuše pa sve tamo do planine Cincar iznad Livna, putujući našao oči u oči s krdom divljih konja, sigurno bi pomislio da se nekim čudom ili vremenskim portalom iz naučno-fantastičnih filmova našao u najslikovitijem westernu Johna Forda ili u nekom od neponovljivih romana Zane Greya. Desetine prelijepih životinja u galopu, s grivama koje se vijore na vjetru na samom horizontu između zelenih proplanaka i plavetnila neba. Taj prizor je doista nadrealan, kao da ga je neki vješt slikar za tren preslikao pred našim očima iz nekog drugog, davno prošlog vremena.
“Gospe moja, pa ne mogu virovat’!“, vrištala je sredovječna žena, očigledno iz Splita. U ogromnom ushićenju što vidi tako nešto, s mobitelom “na gotovs“ jednostavno je istrčala iz auta, ostavljajući ga nasred puta, uopšte ne razmišljajući da bismo se mi, u autima iza nje, mogli “nakamarati“ jedni na druge od njenog naglog kočenja.
‘Bože moj, koji mirakul!’
“Ivane, vidi kako su lipi! Pa ovo se više u ciloj Evropi ne može vidit’! Bože moj, koji mirakul!“, nastavljala je oduševljeni monolog obraćajući se sinu, još dječaku, i snimajući prekrasne životinje iz neposredne blizine.
Splićanka nije ni svjesna koliko je u pravu. Na obroncima planine Cincar, između Livna i Kupresa, na zapadu Bosne, nekoliko stotina divljih konja živi pod otvorenim nebom. Taj prirodni fenomen ne može se vidjeti više nigdje na evropskom kontinentu. Slobodno žive na stotinjak i više kvadratnih kilometara divljine, u koju malo ko zalazi, pa tako rastu i obitavaju u netaknutoj prirodi, prehranjuju se planinskom travom i piju vodu iz bistrih potoka. Oni upućeniji kažu da su to potomci konja koji su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća otišli u planine, u svojevrstan egzodus pred traktorima, koji su ih zamijenili u drvnoj industriji. Ipak, oni stariji pričaju da su divlji konji i ranije krasili cincarska prostranstva i visoravan Kruzi iznad Livna.
Ipak, priča o tim životinjama nestvarne ljepote nije baš sasvim idilična, a narušavaju je – ljudi. Livanjski divlji konji jedno vrijeme su bili čak na meti krivolovaca. Ljubitelji prirode su prije desetak godina bili užasnuti saznanjem da konje ubijaju vlasnici lovačkih i borbenih pasa, kako bi ih prehranjivali konjskim mesom. Nisu bili rijetki ni slučajevi krijumčarenja ubijenih konja, čije meso je završavalo u italijanskim kobasicama. Ipak, najveća opasnost za te konje su saobraćajnice i automobili.
Tužna strana lijepe priče
U vrijeme oštrih i surovih bosanskih zima, kad snijeg prekrije planinske pašnjake, konji silaze na magistralne ceste kako bi lizali so koja se posipa protiv smrzavanja, a ljeti prelaze saobraćajnice u potrazi za vodom. Tako se povremeno dogodi da završe pod točkovima automobila i kamiona, istovremeno predstavljajući prijetnju i za putnike. Gotovo 50 saobraćajnih nesreća u posljednjih desetak godina, u kojima je bilo i povrijeđenih putnika i poginulih ili teško povrijeđenih konja, natjeralo je nevladine organizacije da ovaj problem i službeno delegiraju lokalnim institucijama.
Prva takva aktivnost organizovana je još 2009. godine. Ljubitelji prirode i konja iz livanjske kotline pokrenuli su peticiju, kojom su namjeravali najterati vlasti da zaštite divlje konje. Jedan od pokretača peticije bio je urednik portala Livno Online Zoran Karadža, koji je tada poručio da lokalne institucije moraju riješiti problem svojevrsnog vlasništva ili gazdovanja konjima.
“Sljedeći korak sigurno bi bio da jedinice lokalne samouprave, počevši od općina Livno, Kupres, Tomislavgrad, i, naravno, županije [Livanjski kanton], poduzmu nešto da se ti konji zaštite. Staviti zakonski okvir kako bi odredili čiji su ti konji. I onda bi iz toga proizašli i prava, i obaveze“, nudio je Karadža moguće rješenje lokalnim vlastima.
Ko je ‘vlasnik’ divnih životinja?
Za kratko vrijeme peticiju je potpisalo gotovo 10.000 ljudi iz Bosne i Hercegovine, brojnih evropskih zemalja, pa čak i Amerike i Australije. Javili su se mnogi stručnjaci, koji su bili spremni pomoći znanjem, ali i na druge načine. Zato je teško je povjerovati da je od tog vremena prošlo punih 12 godina a da divlji konji još nisu zakonski adekvatno zaštićeni. Ni do danas nije formirana ustanova ili institucija koja će brinuti o njima a da u isto vrijeme ne ugrozi njihovu slobodu i život u prirodi.
Poučeni tim iskustvom, ljubitelji prirode i nevladini aktivisti nisu sigurni ni hoće li i okrugli sto u organizaciji Centara civilnih inicijativa, nedavno održan u Livnu, donijeti konkretna rješenja. Problem nije tako jednostavan – traže se mogućnosti zaštite konja, učesnika u saobraćaju, ali i staništa tih divljih životinja. Prijedlozi su raznovrsni, a jedan od njih je formiranje rendžerske službe ili povećanje broja volontera, koji bi vodili brigu o konjima.
Ipak, i nevladin sektor i predstavnici turističke zajednice smatraju da je ključni korak rješenje pravnog statusa divljih konja i da mora biti određen pravni “vlasnik“ tih životinja. Grad Livno preuzeo je obavezu da pripremi rješenja uz uvažavanje prijeloga učesnika tog skupa.
Neprocjenjivo blago za cijelu BiH
Svima je u interesu da divlji konji budu zakonski zaštićeni. Krda tih lijepih životinja su atrakcija kakvu je nemoguće vidjeti u bilo kojem drugom dijelu Starog kontinenta. Veliki broj ljudi, koji je i ranijih godina pokazivao interes da se uključi u aktivnosti zaštite konja, dokaz je da te životinje nisu samo puki turistički potencijal, nego neprocjenjivo blago za cijelu Bosnu i Hercegovinu.
Ako to, pored lokalnih vlasti, konačno shvate i institucije na višim nivoima, divlji konji na livanjskom platou postali bi briga cijele zajednice. Tako bi mogli, slobodno i bez opasnosti za sigurnost, lutati planinskim pašnjacima i visoravnima, i dalje očaravajući sjajem i ljepotom ljude koji bi namjenski dolazili da ih gledaju, ali i one koji imaju sreću da taj neponovljivi prizor slučajno vide prolazeći prostranstvima livanjskog kraja nekim drugim poslom i namjerom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.