Edward i Wallis

Nakon zadnjeg nastavničkog vijeća, u poslovnici JAT-a kod Katedrale, čekom moje prosvjetarske plate kupila sam povratnu kartu, iz Sarajeva preko Zagreba direktno London.

Mladi Asim Kalajdžisalihović u Dubrovniku ispred svoje radnje Kralj Edward i Wallis (Ustupljeno Al Jazeeri)
Mladi Asim Kalajdžisalihović u Dubrovniku ispred svoje radnje Kralj Edward i Wallis (Ustupljeno Al Jazeeri)

Osnažena vitaminima, mineralima i svim omegama krenula sam “mojoj ženskoj plaži” u Ulcinju i mojim H. Adžemovima. Nadala sam s da će me more okrijepiti i preuzeti tugu nakon smrti glumice Selme Rustempašić, unuke moje tete, najstarije mamine sestre, naše svile, ali upala pluća me je vratila prije vremena kući… Kažu da tuga uzima pluća, jer te pritišće i ne možeš dihat. U mom slučaju, zaista!

Sva sreća kurbani koje sam dobivala za Bajram, to su zasigurno odabrana brava iz stada gdje pasu pravu travu, ja sam sama, eto sebi, pravila iladž i u čorbi. Mnogi ne vole to bravije (ovčije) meso, međutim ja ga “upajcam” u zukvinom sirćetu preko noći i sutradan skuham s mnogo korijandera, ćurokota, sumaka, bibera, povrća, bosioka, nane, obavezno jedna jabuka.

Terhanu napravim s mljevenim paradajzom i jajetom, te dodajem pšenično i vrlo malo heljdinog brašna i provlačim prste i dlanove kroz tu masu. Nikako pretvrdo. Dobro osušene mrvice, terhanu, spustim u ključalu supu i začas imam divnu hranjivu uz limun čorbu. Ne premasnu, jer ljetni kurban nema zimskog loja. Evo, danas sam malo razgalila, te umjesto čorbe počastila se hladnim slatkim mlijekom i kornflekicama. To je meni urjetko i dođe mi k'o desert.

Taj moj desert počela sam jesti još davne 1986, kad sam to probala prvi put u Londonu. Evo, tačno prije 35 godina. Tada kod nas u Jugi nije bilo još kornflekica i to mi je bio istinski desert.

Nakon zadnjeg nastavničkog vijeća, u poslovnici JAT-a kod Katedrale, čekom moje prosvjetarske plate kupila sam povratnu kartu, iz Sarajeva preko Zagreba za London. Od prodatog “stojadina” imala sam funte za sezonsku kartu za sve linije grada Londona.

Odkud tamo?

San jedne nadobudne tinjedžerke da ide u Englesku ostvario se u njenoj 31. godini. I nije išla brati maline na plantaži, bila je sobarica u hotelu u samom centru Londona. To je bilo samo dvije godine nakon Olimpijade u Sarajevu.

Ma nisam ništa zaradila, ali ja sam bila tu, živjela London, budila se u svježe i sunčano londonsko jutro.

U Londonu me je dočekao Anton Owen, prijatelj moje profesorice engleskog Halide Amidžić. Nažalost, gospodin Owen nije mi mogao naći smještaj. Isti taj dan pozvala sam komšiju moje drage flautistice Drahce iz Ljubljane koja mi je dala broj za svaki slučaj. Gospodin Zganc bio je oženjen Engleskinjom i imali su restoran “fish and chips”. Primili su me na nekoliko dana. Svaki dan sam išla u centar i tražila posao, ali i na časove u Berlitz školi gdje mi Owen omogućio besplatne časove. Livija iz Dubrovnika, naravno slučajno, jedan dan otvorila mi je vrata hotela Monteguey Place i predala mi dužnost. Ona se vraćala u Jugoslaviju. Tu iza leđa Oxsford streeta boravila sam cijelo dugo sunčano i divno ljeto. Nije baš bilo lahko… ali uz Katy iz Dablina, Dafne iz Liverpula i Rachel iz Južne Afrike, čiji otac Englez, iako veleposjednik, ona je došla raditi sve vrste sezonskih poslova, eto izdržala sam.

Na samom početku su me maltretirale, jer se moj engleski “zaledio”, no vrlo brzo sam im postala frendica. Vodili su me s njihovim dečkima na poznati koncert Qweenovaca, na stadion Wimbledon. Naravno, sve sam to gledala iz daljine, a meni je to bilo ogromno. Djevojke su se čudile kad sam pjevušila Gallileo i ostale refrene, jer sam dolazila iz komunističke zemlje. Nažalost, nemam unuke, za moja sjećanja. A, ja, zaista, svu tu graju sam doživjela.

Isto ljeto, uz gospodina Owena i njegove prijatelje, to su bili budući diplomate stranci, koje je on podučavao engleski, skoro pred samim vratima ulaza u Buckinghamsku palatu, vidjela sam kraljevsko vjenčanje, i Andruwa i Saru Ferguson i Dijanu i Kraljicu Majku i Njeno visočanstvo Kraljicu Elizabethu. Tada mi je to bilo ćudoređe.

Uvijek su me fascinirali crvenokosi ljudi. Čak sam u mladosti zamišljala da ću imati djevojčicu vatrene kose. Sara Ferguson, mladenka, eto kakvu sam zamišljala svoju kćer.

Te neke moje unutarnje treptaje za crvenokosim, odgonetnuo mi je pred sami rat, uvaženi i plemeniti otac moje prijateljice Edine Ahmagić, Mehmedalija Maglajlija, kad smo se prvi put upoznali u ekipi filma Bell Epoc, gdje je on bio jedan od scenografista, kao vrsni arhitekta.

“Vi ste Smaragda neobičan spoj, nosa semitskog, usne egipatske, oči afganistansko-mongolske, kose mediteranske i pjegave puti i tena Keltskog.” I eto meni odgovora zašto se divim crvenokosoj Virqin Qween, iz XVI vijeka, zašto nisam nikad željela da izblijedim svoje pjege, mada sam diplomom (vanredno) kozmetičarke mogla sama to uraditi. Moje prijateljice su se čudile. Ja sam Keltuša… šalila sam se s njima i prije se karta DNK pojavila u javnosti. I cijelu ovu priču vam pričam da bih objasnila jednu staru fotografiju koju mi je dala rodica rahmetli Mubera, i tih nekih dana kad sam se vratila iz Londona… a, ono slučajno… da li je?

Nakon ispraćaja kočije i velike gužve, vrlo brzo svijet se razišao i ja sam polahko, nogu za nogom, razgledala izloge. Dočekao me butik Wallis i tu sam kupila predivni pinki komplet. Dobila nezaboravno, reklamnu kesu… a njihov život, kralja Edwrda i  Amerikanke “vrlo” građanskog roda, zbog koje je ostavio krunu, me je zaintrigirao. Saznala sam da su njih dvoje 1938. godine posjetili Dubrovnik i potvrdili fotografiju. Sjećam se da mi je i mama pričala da su oni kao djeca državnih službenika, dedo je bio stručni učitelj umjetnih zanata za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, boravili u Vila Kaboga u Dubrovniku i da su navečer gledali taj osvijetljeni brod. Veliki brod i sama sam 1968. gledala iz Zelenike, školskog odmarališta.

Te neke godine, moj rođak, mladi Asim Kalajdžisalihović, vlasnik kožarske (staretinarske) radnje ugostio je princa Edvrda i Wallis. Memnuna, kćerka tete Mubere, evo sad me podsjeti da je njen dajdža bio tako imućan, da je u to doba bio na hadžu i da se sadašnja džamija u Dubrovniku izgradila nedaleko od njegove kuće, gdje je on bio jedan od glavnih inicijatora.

“Dajdža je kurbane u toku Drugog svjetskog rata, kad je bila nejmaština, slao za Sarajevo, svojoj braći. Kojim putevima, samo je on znao”. Radnju je naslijedila njegova kćerka Zlata, kojoj su nažalost ovovremene vlasti u Dubrovniku, oduzele pravo vlasništva, a koje datira još s početka prošlog stoljeća.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO