Zašto čuvam uspomenu na Fikreta Hodžića

Fikreta sam prisvojio ljubomorno davno u srcu još od prvog poznanstva.

Fikret Hodžić bio je 15 godina uzastopni prvak Jugoslavije (Anadolija)
Fikret Hodžić bio je 15 godina uzastopni prvak Jugoslavije (Anadolija)

Kada u julu žega spaljuje trave po Krajini i pale se narandžasti meteoalarmi, u meni poput monsunskih kiša bujaju najljepše uspomene na Fikreta Hodžića iz mirnog sela Trnopolja nadomak Prijedora, velikog šampiona bodybuildinga jugoslovenskih proporcija. Mog Fikreta. Ubijen je 9. jula 1992. godine u svom selu, mučki, sleđa od nekog poludjelog četničkog rekonkviste. Rafali ubice u trenu su odnijeli jednu od najimpresivnijih sportskih i ljudskih priča balkanskih i kontinentalnih prostora.

Poznajem stazu obraslu travom na koju je palo tijelo velikog šampiona, ne iz priča. Trčali smo zajedno njome nekada dok smo se pripremali za takmičenja. Bio je obljubljeni jugoslovenski Schwarzenegger ili, ako hoćete, Talijan sa Sardinije Franco Colombo, kome je nevjerovatno fizički sličio. Imao je moj Fikro onu zbijenu krajišku gustoću mišića kao Kolombo, nasuprot „djevojačke“ tanke elegancije jednog Franka Zanea ili Samir Bannouta.

Apolon iz Tempa

Fikreta sam prisvojio ljubomorno davno u srcu još od prvog poznanstva kad sam bratovim „pezejcem“ osamdesetih godina prašnjavom i pohabanom cestom na kojoj su ispadali amortizeri stigao pred njegovu kuću u zaselak Elezovići/Hodžići. Da se dogovorimo  i nađemo oko zajedničkih treninga i putovanja na takmičenja, ja pubescentni fanatik i pomalo avanturist u jednom uzbudljivom i atraktivnom sportu, on već tada mala velika legenda u njemu. Ja đak, on učitelj. Ja Petko, on Robinzon. Fosforescira i sada, ali bolno i mučno, taj osmijeh dobrodušnog čovjeka viši od Mrakovice u sfumatu predjela iza naših leđa. I njegovi zubi othranjeni na puri i kravljem mlijeku, ljepši i blještaviji od svih reklamnih osmijeha.

U nikada dovršenoj kući donji sprat je bio teretana sa velikom betonskom pločom van gabarita kuće, za trening pod otvorenim nebom. Tih 80-tih Fikretova teretana sa ručno napravljenim  rekivizitima i spravama bila je najpoznatiji  jugoslovenski bodybuilding panteon. Na selu u koje su hrlili ljudi iz jugoslovenskih gradova da vide Apolona čije su slike prvi put osmotrili u najpoznatijem sportskom sedmičniku Tempu. U Tempu je o tadašnjem bodybuildingu ili atletskoj gimnastici, što je drugo, etimološki valjda rusko, ime ovog sporta, pisao Milan Čabrić, otac jugoslovenskog bodybuildinga i autor prvi knjižice na ovim prostorima o bodybuildingu sa uzbudljivim naslovom za pubescentne Balkance “Snažno tijelo za šest mjeseci”.

Fikretova kuća  u mirnom Trnopolju okruženom živicama, gdje na mjesečini laju psi iza kućnih veža, bila je sportska fortifikacija svakodnevno „napadana“ od mladih musavih jurišnika od Triglava do Đevđelije.

Moje sjećanje na Fikreta je lijepo i tužno, jer govori o onom čega više nema.

Fikret sa Keopsom i Tutankamonom

Postojao je aksiom tih godina. U niskoj visinskoj ili u srednjoj težinskoj prvo mjesto bilo je rezervirano za Fikreta. Kako i zašto, ne znam, u stvari znam, ali tako. I lale-mile, tako punih 15 godina na jugoslovenskim prvenstvima. Monotoniju zbog unaprijed poznatog ishoda razbijala je Fikretova nevjerovatna skromnost. Kao da je osvojio diplomu za najboljeg kosca u Kozarcu, a ne pehar i zlatnu medalju kao prvi atleta Jugoslavije. Ni traga od arogancije i bahatosti  „imanentne“ šampionima. Ni za jotu se nije promijenio ni kada je  u Belgiji postao vicešampion Evrope, ni kada je 1981. godine na Svjetskom amaterskom prvenstvu u Kairu osvojio treće mjesto i iz ruku Amerikanca Bena Weider, jednog od „tvoraca“  slavnog Švarcenegera, primio veliki pehar. E, tu sam dužan izvornu anegdotu od sada već pokojnog Miodraga Prljevića, Fikretovog i moga takmičarskog druga iz Užica.

„Fikret je tokom leta [za Kairo] bio u nesvijesti od gladi. Posljednja tri dana nije jeo, jer je  morao da sa kilažom ide ispod 70 kg. Sutradan je bio u fantastičnoj formi i samo zbog pristrasnosti žirija, nije osvojio srebro ili čak svjetsko zlato. Koliko je Fikret bio koncentriran na takmičenje i nastup, a ono se održavalo u Gizehu među ogromnim faraonskim piramidama Keopsa, Tutankamona, Ramzesa, Tutmesa… čini mi se da nije ni pogledao piramide […] Nažalost, Fikretu je taj veliki pehar u trenucima slavlja ukraden i nije pronađen“, pričao  je ovo pokojni Prlja dok smo se njegovim džipom vraćali iz Tetova sa Otvorenog prvenstva Makedonije 1985. godine na kome je, ako je uopće neko sumnjao, Fikret pobijedio u svojoj kategoriji domaćeg takmičara ljutitog suparnika Bogosava Trpčevskog koji se  ludački pripremao u njemačkom Augsburgu.

Suada, Džemal, Elvisa

Treninzi. Ustajanje  u 6, futing oko Elezovića/Hodžića, potom teretana, dva dinamična sata u kojima frcaju znoj i tone tereta. Supruga Suada kuha nam neslani oslić u velikom „vešnom“  loncu. Ključala voda na površini izbacuje bijelu pjenu . Tako pripremljen oslić, inače izvrstan izvor bjelančevina, sjajno je sredstvo za povraćanje svega pa i utrobe. Pamtim te užasne trenutke crijevne peristaltike i abdominalnih grčeva nakon kojih je slijedio akt izbacivanja neprobavljenog oslića kroz usta, a činilo mi se u toj drami, čak i na nos. Fikret se smijao mojoj strašnoj akomodaciji na tu bijelu morsku ribu, on je to naime već odavno apsolvirao sa čistom peticom. I do kraja priprema nisam ga  svojim slabašnim argumentima ubijedio da oslić pripremamo u rerni. Odmor sat-dva, pa kupljenje sijena kod Fikrinog oca, da se slegnu obroci i u kasno popodnevlje opet futing i opet monstruozni trening od koga „uši otpadaju“, a sutradan  prije trnopoljskih horozova kada počinje novi identični pakleni krug, treba mi nekoliko minuta da četvoronoške u položaju primata orangutana pokrenem ekstremitete, dok Fikro cupka pored mene i govori „hajde, hajde, kasnimo, šta je bilo“. Sve u svemu, brat-bratu, jednom smo aproksimativno računali – u dva „životinjska“ treninga toga dana podigli smo svaki po nekih 120-140 tona „željeza“.

Dok pišem blog preko messengera provjeravam neke informacije iz svijeta takmičarskog bodybuildinga  koji sam davno napustio i tu je tata-mata Beograđanin Rajko Sekulić, veliki šampion tog vremena i peh čovjek – takmičio se u Fikretovoj kategoriji. Kažem mu šta radim i on odmah reagira:

„Fikret je bio retko, retko prijatan i smiren čovek, izgledao je kao neki dečkić. Za mene i sve druge koji su ga poznavali i takmičili se sa njim bio je uvijek nešto posebno. I takvog ćemo se uvek sećati“.

Pomislim, ako krenem da zovem i ostale koji su Fikreta znali iz tog vremena, imaću monografiju.

Prije sedmicu-dvije na Dan Srebrenice, dva dana nakon godišnjice njegove tragične pogibije ispred porodične kuće u Trnopolju podignuta je spomen – ploča šampionu i otvorena spomen soba sa artefaktima, fragmentima i detaljima iz života jugoslovenskog i bosansko-hercegovačkog sportskog diva.

Životna sudbina bila je surova, kako prema Fikretu koji je ubijen u naponu snage, tako i prema njegovom sinu Džemalu, očevoj kopiji. Dragom vrckavom dječaku koga smo Fikret i ja jednom bezuspješno ganjali po Elezovićima jer nam je ometao trening. Ubijen je 2000. godine u  21. godini u Sanskom Mostu u nasumičnoj noćnoj pucnjavi. Kćerka Elvisa je u godinama izbjeglištva u Austriji formirala svoju porodicu i „nestala“ za javnost koja je pratila životni i sportski put njenog slavnog oca. No, nije propustila povijesni porodični memento mori. Ostala je ponosna supruga Suada koja i danas čuva uspomenu na supruga. Na mjestu gdje se stvarala slava o njenom Fikretu,  ujedno i mjestu njegovog okrutnog kraja. Sjećam se, u ono romansirano vrijeme biciklom je išla na posao trgovca u 15 km udaljeni Prijedor, ali hitra i vrijedna stizala je da Fikretu spremi hranu po bodi bilding „tabijatu“. Vremenom je postala Stevo Karapandža bodi bilding ishrane. Svjedočio sam, jednom je na prašnjavom putu zbog zmije pala sa bicikla i krvava  došla kući, ali je sa rukama u zavojima i sa bolnim facijalnim grimasama i tada spremila večeru za umornog muskuloznog šampiona.

Drugi je vakat

Nakon Fikreta mnogo šta je drugačije u ovom sportu širom svjetskih meridijana pa i kod nas. Anabolički steroidi i druge medikamentozne pošasti više  decentno ne kucaju, nego razvaljuju vrata fitnesa i teretana

U zakovitlanom, čudesnom, supermodernom, ludačkom, kolonijalnom dobu digitalnih i tehnoloških oluja koje bespovratno ruše i sakate stare vrijednosti ostaće valjda u nekom virtuelnom kutku, kao fusnota  i digresija, ovi intimni redovi o šampionu iz mirnog sela Trnopolja. Meni dragi kao zjenica oka.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Upoznati Arnolda Swarzeneggera, san je tridesetogodišnjeg Nadira Hajre iz Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine. Mladić koji je rođen sa cerebralnom paralizom nakon velikog truda i odricanja postao je 2014. godine prvi profesionalni bodybuilder Međunarodne federacije za bodibilding i fitnes, IFBB . Sada sa bratom pokušava da prikupi novac za pripreme i odlazak u Ohio […]

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO