Dok sam bio dijete, baterija mog interesa za nogomet bila je puna kao u novog mobilnog telefona – “na tri crtice”. Znao sam napamet igrače svih klubova ondašnje jugoslavenske lige. I kapacitet svakog stadiona, što je bio podatak koji je nas klince iz neznanog razloga posebno privlačio. I sastave najboljih klubova najjačih europskih liga znao sam gotovo naizust. Grozničavo sam iščekivao Mundijale i Europska prvenstva, sakupljao samoljepljive sličice i gutao nogometne vijesti u novinama. Nedjeljom popodne bdio bih uz radijske prijenose utakmica, a navečer čekao pred televizorom da vidim golove s istih u Sportskom pregledu.
U pubertetu i studentskim danima pažnju su mi odvukle posve druge stvari. Interes za nogomet je popustio, baterija pala na dvije crte. Smetalo me u to vrijeme što je navijanje sve više postajalo nasilničko, a sam nogomet, domaći naravno, besramno uvučen u vrtloge politike koja je uvelike zatrovala tu zdravu igru, učinivši od nje više od igre, svojevrsni – kako se to voljelo reći – rat drugim sredstvima. No srce bi mi, priznajem, i dalje poigravalo kada bi igrala reprezentacija.
Je li nogomet sport ili biznis?
Baš nekako nakon Svjetskog prvenstva u Francuskoj, onog ljeta za sjećanje 1998. godine kada su Vatreni napravili čudo osvojivši broncu, uslijedio je antiklimaks. To je bilo to što se tiče mene i nogometa – rekoh sebi. Baterija je ostala na jednoj crti.
Nogomet u 21. stoljeću postao je predatorski biznis desetak najbogatijih europskih klubova-korporacija u kojima se koncentriralo sve najbolje što je nudilo nepresušno globalno tržište talenata. Rezervni sastavi Reala, Barcelone, Bayerna ili Liverpoola bili su moćniji od prvih sastava svih ostalih klubova izvan tog kruga.
Svota novca koja se obrtala u nogometu postajala je sve nevjerojatnija, onih desetak klubova prekrcan kvalitetom i sve je u toj priči postalo pretjerano. Sam nogomet bio je vjerojatno – kažem, vjerojatno jer sam ga sa sve manje pažnje pratio – atraktivniji, brži, efikasniji i uzbudljiviji no ikada. Povremeni pogled na ovdašnje “seoske“ lige tim više bi frustrirao. Sva natjecateljska napetost vladala je između tih desetak klubova, a sve izvan toga bio je diskont koji ih je opsluživao.
Zadnji atomi pažnje navijača s kauča
No i takav nogomet na redkarpetiziranom zelenom terenu, sve manje sport, a sve više grana privrede, novim je generacijama klinaca bio božanstveno magičan. Dovoljno je već to što su imali prilike odrastati u doba Messija. No igra je, iako nabijena emocijama, bila nekako bezdušna, a igrači, vižljasti idoli, istodobno i nabildani roboti.
Ono malo žara za nogometom koji je tinjao u meni ispod naslaga sredovječnog cinizma raspirivao bi se još samo u vrijeme europskih i svjetskih prvenstava. Reprezentativni nogomet održavao se kao neki recidiv minulih vremena. Ta prvenstva imala su naboj svjetskih ratova u kojima se s namještenim nišanskim spravama iz svih oružja puca prema golu ispod svih tih nacionalnih zastava.
Ona moja zadnja crta na bateriji opasno je zafrecerala na ruubu gašenja još prije Svjetskog prvenstva u Rusiji gdje je Hrvatska reprezentacija ponovila i nadmašila slavno ljeto od prije dvadeset godina, a ja odgledao te utakmice sa zadnjim atomima pažnje navijača s kauča.
Zašto ovo pišem i time vas gnjavim?
Bližimo se kraju Europskog prvenstva odigranog sa zakašnjenjem zbog pandemije u nekom šašavom formatu dislociranih gradova-domaćina. Prvi puta ne znam više od polovice igrača reprezentacije svoje zemlje. Zapravo, čuo sam im prezimena, ali ne znam u kojim klubovima ni na kojim pozicijama igraju. Nogometno vrijeme me pregazilo no ipak gledam oko sebe što se zbiva pa umišljam da oslobođen navijačke strasti neke stvari vidim jasnije.
Nogomet je i dalje svetkovina, uhodani ciklusni obred slavlja i pobjeda, tuge i poraza. I dalje je to biznis prve klase. Navijačko pleme je pleme podatnih potrošača jer se u vrijeme prvenstva ne pita što i pošto. Skidaju se maske, toče hektolitri piva, fan zone su vašari na otvorenome, trgovci zazivaju navijača u kupcu najjeftinijim trikovima.
U vrijeme “nogometnog ludila“ u Hrvatskoj sve dobiva vizual crveno-bijelih kvadratića i atribut navijačkog: od roštilja do slatkiša. U ovdašnjim trgovinama znalo je biti i navijačkog jogurta, pa čak i navijačkog kiselog kupusa! Točno tako je pisalo na ambalaži.
Jedina igra u kojoj je i 0:0 uzbudljivo
Pitam se zašto je nogomet i dalje tako popularan i važan. To je igra koja se igra doslovno u svakom kutku kugle zemaljske i posvuda je, osim u Americi gdje imaju “svoj“ nogomet i bejzbol, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Klinci šutaju loptu u svakoj ulici i na svakoj ledini. Ima barem pedesetak zemalja koje nisu neke nogometne sile, ali imaju bar jednu nogometnu zvijezdu koja će prije ili kasnije zaigrati u nekom velikom klubu iz pet najjačih europskih, time i svjetskih liga.
Nogomet neprestano mobilizira mase i proizvodi vanserijske igrače. Igra je to zbog koje se plaće od sreće i tuge, odlazi u kafić i u kladionicu, koja se igra i na pijesku i na snijegu. I valjda jedini sport u kojem utakmica od 90 minuta može završiti bez zgoditaka, a da joj uzbuđenja ne manjka. Čak mi ponekad dođe žao što me nogomet više ne zanima kao kada sam imao devet godina, poput moje kćeri danas. Ona do nedavne utakmice Hrvatske i Španjolske na Euru nogomet uopće nije doživljavala u svome malom ženskom svijetu.
Vidjevši po gradu i na televiziji svu tu gužvu i napeto iščekivanje “povijesnog“ susreta, a zatim i sve one golove i dramatične preokrete, došla je poslije utakmice do mene i rekla: “Ja bih da mi kupiš nogometnu loptu.“
‘Vidi, tata, k'o Mislav Oršić!’
Otišli smo u supermarket i izabrali najšareniju iz šarolike akcijske ponude povodom Eura. (Usput se sjetih kako je Hrvatska unatrag dvadesetak godina bila svjetski prvak i olimpijski pobjednik u rukometu i vaterpolu, ali se ne mogu sjetiti da sam u trgovinama ikada vidio rukometne i vaterpolske lopte na prigodnim rasprodajama.)
Kasnije, dok je u dvorištu nespretno pokušavala žonglirati s loptom i slabašno je napucavala u zid, pogledala me i viknula: “Vidi, tata, k'o Mislav Oršić!“ Nasmijao sam se, a u sebi se zapitao: “K'o ‘ko?“
Možda je ipak vrijeme da napunim bateriju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.