Bila je u lektiri u našem djetinjstvu jedna zanimljiva i poučna priča, zvala se “Košulja sretnog čovjeka”. Helem, u toj priči bio je nekakav kralj koji se, iako je imao sve što jedan vladar može imati, razbolio od dosade, čamotinje, čemera i usamljenosti. Što bi rekao Đorđe Balašević – sve je im'o, ništa im'o nije…
Tada se to nije tako zvalo (ni kad je kralj živio, ni kad smo mi tu priču čitali u djetinjstvu), ali današnjim medicinskim vokabularom rečeno, mora da je taj vladar bolovao bolest sitih i bogatih, pa ga ništa nije moglo obradovat. Od silne raskoši koja ga je okruživala, nije imao nikakve želje ni snove.
U neko doba skoči dvorska svita da liječi kralja. Neki učen čovjek, za kojeg se vjerovalo da se razumije u medicinu, propisa recept za ozdravljenje: mladi kralj će ozdraviti kad na sebe obuče košulju sretnog čovjeka. Rastrčaše se dvorski izaslanici po cijelom carstvu da pronađu sretnog čovjeka, ali koga god bi pronašli, svakome je nedostajalo bar nešto da bi bio sretan. Ipak, jednog popodneva u dvor stiže dobar glas – pronađen je sretan čovjek. Super, još samo da kralj obuče njegovu košulju.
Ali odmah poslije tog dobrog glasa, stiže novi – taj sretni čovjek nema ni košulje, kralj nema šta obući da bi ozdravio.
Proletješe godine i decenije, pregazi nas sve zajedno, ali i pojedinačno, svašta teško, zaboravismo i mnogo važnije stvari od obične priče iz lektire. Vremenom smo nekako uletjeli u brzi ritam instant-života u kojem nas gaze ili posao ili nezaposlenost, oskudica, stalna borba s ratama, kreditima i karticama i neizvjesnost svakodnevnog života, a posljednjih mjeseci i pandemija. Negdje u svemu tome izgubi se i istinska prisnost među ljudima, pa mnogi počeše osjećati posljedice takvog života, pateći od tjeskobe, anksioznosti i depresije. Zaboraviše se radovati, izgubiše snove i nadanja proturajući dan za danom, nestadoše oni jednostavni, lijepi trenuci nečega što se na ovim prostorima zove rahatlukom.
Ljetna noć u povratničkom selu
… Tiha i topla noć kasnog ljeta, puna planinskih mirisa, zateče me u jednom povratničkom selu. Petnaestak-dvadeset žitelja, začudo – prilično mladih, među njima i troje-četvoro djece, upoznao sam tog dana radeći novinarsku reportažu. Kratka i žestoka ljetna oluja, u kojoj su se zlokobno igrale munje i treštali gromovi, mene je neplanirano ostavila u selu na konaku, a njih smirila u kućama, obasjanim tek nedavno dovedenom strujom.
Domaćica pred gosta, to jest mene, i pred svojih sedam-osam seljana, na siniju, nizak okrugli sto, iznosi vrelu, tek ispečenu pitu, filovane paprike, pečeno pile, pogaču, jaja i šolje s kiselim mlijekom. Djeca se igraju običnim plastičnim štipaljkama, a neki odrasliji dječak, koji još nije dostigao tinejdžerski uzrast, vrti sobnu antenu ne bi li na starinskom tv-aparatu predratnog tipa uhvatio nekakav gledljiv signal.
“E, ljepota jedna, sad možemo serbez sijeliti” ulazi domaćin zadovoljno trljajući ruke nakon što je zatvorio stoku i nahranio jednog pozamašnog rundavog šarova u dvorištu, respektabilnog po svakom osnovu – od veličine do iskeženih čeljusti, koje pokazuju da je spreman napasti svakog uljeza koji bi se usudio da nepozvan zakorači u imanje.
Odmiče tiha planinska noć, smjenjuju se večera, hurmašice, kafa i sok, odrasli muškarci motaju “škiju” i pričaju kako su prije dvije-tri večeri neuspješno lovili lisicu tu, na samoj ivici sela. Nadmudrila ih je nekako, iako su joj bili na tragu. Šta se drugo i može očekivati od lisice?
Prosto da ne povjeruješ: kroz kuću odjekuje razgovor pun povjerenja i srdačnosti, čuje se pravi, zdravi smijeh, znak radosti i zadovoljstva, a djeca se istinski obradovaše kad im dadoh ono nekoliko jednostavnih igračkica, koje ponesoh sa sobom, za svaki slučaj. Za takvim igračkama djeca u gradu ne bi se ni okrenula, nema tu displeja, baterija i daljinskih upravljača. Odrasli se prisjećaju nekih seoskih događaja iz prošlosti, prepričavaju ih i smiju se. Zadovoljni su što ih je vrijeme poslužilo da pokupe ljetinu i što mogu mirno čekati jesen i surovu planinsku zimu. Dogovaraju se ko će kad kome pomagati da preveze drvo prije nego što se „okiša“. A kad i to završe, kažu, može sjeverac svirati koliko god hoće, oni će u kuću, ložiti vatru, rezati suho meso i samo nadgledati stoku, koja je takođe na sigurnom, pod budnim okom nekoliko pouzdanih seoskih pasa, tornjaka i šarplaninaca.
Naučili na težak život
Sve hoću ponešto da ih pitam, ali ne znam kako, da ih nehotice ne povrijedim. Žive teškim životom, naporno rade, ponekad kilometrima pješače zbog nekih svojih potreba u gradu, svaki dan se bore za ono što im je potrebno baš kao što su to radili i njihovi stari od prije bogzna koliko decenija. Primanja, ako ih uopšte imaju, nisu ni blizu onoga što bi im predstavljalo sigurnost, dom zdravlja i opština daleko, a vlast uglavnom gluha za njihove potrebe. Nemaju ništa od onoga što ima veliki broj onih koji žive u gradu. Kako su onda tako sretni i zadovoljni sa tako malo koliko imaju?
“Mi smo ti ljudi s planine, naučili smo na težak život”, priča najstariji stanovnik u selu, šezdesetogodišnjak. “Otkako znam za sebe, svaki dan sam radio i borio se da zaradim za život, niko mi ništa nije dao na lijepe oči. Nema ti višeg rahatluka nego kad nešto zaradiš svojim rukama i kad otmeš iz ove naše prljuge, vidiš da nije plodna. Namučiš se, umoriš, ali kad namiriš kuću i porodicu, šta ćeš drugo osjećati nego da si zadovoljan.”
Dok napolju, u tmurnoj i mračnoj noći ponovo sijevaju munje najavljujući novo nevrijeme, smijeh i razgovor se nastavljaju. Nusret, nekadašnji sjekač u šumi, jednostavnim jezikom, toliko razumljivim kao da je završio bogzna kakve škole, objašnjava zašto ljudi danas nisu sretni.
“Imam ti ja amidžića u Sarajevu. Ima posao, radi, ne kisne, ne mrzne se, plata sigurna, sve mu blizu. Grijanje u stanu, u po’ zime može po kući bos i u kratkim rukavima hodati, ni drveta ne mora razbiti, ali nikad nije zadovoljan. Djeca se “školaju”, još malo pa će doći do svog hljeba, ali džaba. Fali mu ovo, fali mu ono, kriva mu je država. Koliko god ima, malo mu. I kad malo bolje skontam, umrijeće nesretan, a ne zna ni zašto. A zaboravio je kad je kod svog oca, ovdje u selu, u djetinjstvu radio k'o crnac i iš'o u školu kroz šumu po snijegu do pasa, mokrih nogu i u okraćalom kaputu. Šta ćeš, kad se dograbi rahatluka, svako začas zaboravi koliko je život težak”, pomirljivo naglas razmišlja taj zanimljivi čovjek, pun životnog iskustva.
Živ razgovor nakratko prekide pjesma sa ekrana. To Halid Bešlić pjeva o hladnoj vodi sa Romanije. Kao da je u toj pjesmi preslikana duša ovih jednostavnih, dragih, srdačnih ljudi.
Radovanje sitnicama
“Život ti je u sitnicama, ljudi su zaboravili tome da se raduju”, priča dalje stari Nusret, nakon što je pažljivo, s neskrivenim ćeifom, ispratio Halidovo “ukazanje” na ekranu. “Nađem novo janje ujutro u toru, što se ne bih obradovao? Zovne me neko da mu pokrijem nekakav objekat ili da mu odrežem koju dasku, pa zaradim. Što ne bih bio zadovoljan? I tako svaki dan dođem svojoj staroj (tako zove ženu) s nečim, vidim da sam bar nešto uradio… A šta rade ljudi u gradu? Samo čekaju da im neko nešto da i donese. Svi bi u kancelarije, na dobre plate, a da ništa ne rade. Svi pričaju o nekakvim velikim parama, svakome je poniženje da radi nekakav običan pos'o… A kad vide da od toga ništa nema, da para nigdje ne raste na grani, evo ih – nesretni i nezadovoljni do neba! I tako im prolazi život.”
Odmiče planinska noć, puna svježine poslije tek minule obilne kiše. Razišli su se seljani, otišli na počinak jer ih i sutra čeka naporan dan. Ležim u mirisnoj gostinskoj sobi planinske kuće gledajući kroz prozor u obližnju šumu i razmišljajući o životu mojih večerašnjih sabesjednika. Ovi gorštaci oskudijevaju u svemu, teško rade da bi preživjeli sa svojim porodicama, muče se s vremenskim nepogodama i surovim zimama, sa štetočinama iz šume, ali čak i na prvi pogled mnogo su sretniji nego ljudi u gradu, iako ovi drugi žive u neuporedivo boljim uslovima. Naučili su ti planinski ljudi istinski uživati u miru, polaganom životu bez trke s vremenom, u trenucima kad ne moraju biti napolju, na nogama, u poslu. Naučili su, ili bolje rečeno, zadržali su staru naviku da se iskreno raduju običnim, svakodnevnim sitnicama iako im život nije mnogo lakši od života u nekadašnjim selima s polovine prošlog vijeka. Neki žive i u običnim drvenim kolibama, ali su mnogo zadovoljniji, neuporedivo sretniji sa to malo što im život daje.
A mi… Gdje mi, što nam život prolazi na gradskom asfaltu, izgubismo taj osjećaj za mir i radovanje sitnicama? Uginuo je, izgleda, u stalnoj trci s vremenom za nečim što nam, kad malo bolje razmislimo, uopšte nije potrebno da bismo bili sretni i imali miran život.
Mnogo šta se može naučiti od ljudi sa planine. Posebno jedna velika životna mudrost – kako u skromnosti živjeti sretan život.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.