Galamimo protiv nasilja, šutimo dok ga gledamo

'U posljednjih nekoliko godina sam pročitao sam na desetke vijesti o tome kako su se očevici brutalnog nasilja aktivno 'uključivali' u takve događaje uključujući kamere na svojim mobitelima i snimajući ih', piše Filipović (Reuters)
'U posljednjih nekoliko godina sam pročitao sam na desetke vijesti o tome kako su se očevici brutalnog nasilja aktivno 'uključivali' u takve događaje uključujući kamere na svojim mobitelima i snimajući ih', piše Filipović (Reuters)

Petnaest ljudi promatralo je kako četvoro mahnito premlaćuje čovjeka jedne nedavne večeri u Varaždinu. Petnaest pari očiju gledalo je poput publike na stadionu brutalno iživljavanje nad nesretnikom kojeg su ovi najprije udarili drvenom palicom po glavi, a potom ga, kako kažu policijski izvještaji, tukli i lokotom za bicikl, razbili mu mobitel, zatim navodno i urinirali po njemu te ga ostavili prebijenog i polumrtvog na stazi pored kluba Kulturana gdje je sukob započeo i čiji tobože domišljat naziv znakovito kaže da kultura može ostaviti i rane. I to one smrtonosne.

Pretučeni čovjek, Nino Čengić se zvao i bio je profesor Engleskog jezika u jednoj varaždinskoj srednjoj školi, idućeg je dana u bolnici umro od zadobivenih ozljeda. Da ga ovi koji su ga tukli nisu ostavili poput psa na cesti i da mu nisu razbili mobitel, možda bi zadnjim snagama uspio pozvati nekoga u pomoć i možda bi sada bio živ. Ovako nije imao šanse protiv četvoro (među njima je bila i jedna djevojka) koja su ga bjesomučno tukli.

Gledali i snimali, ali nisu pomogli

Tih četvoro uhapšeno je i strpano u pritvor, a po zakonu im vjerojatno slijede teške kazne, iako na hrvatskim sudovima u takvim slučajevima nikad ne možete biti posve sigurni u to. Nekakvo zlo moralo je biti u njihovim glavama. Bez obzira na to što su se prethodno posvađali sa svojom žrtvom jer ih je ovaj, navodno zbog kršenja epidemioloških mjera u njihovom klubu, prijavio policiji koja je došla, pokucala na vrata pa otišla neobavljenog posla; bez obzira na to što je i sam profesor navodno bio pijan; teško je shvatiti da zbog toga netko nekoga zvjerski nasmrt pretuče i ostavi ga poput  životinje na cesti. No jednako uznemirujuća i podjednako teško shvatljiva jest činjenica da je onih petnaestoro sa strane sve to promatralo, a neki od njih čak i snimali. Što ih je obuzelo da odrvene pred tim (zlo)činom: panika, uzbuđenje ili naprosto tupa praznina ustrašenog promatrača? Neshvatljivo je da nikome od tih 15 ljudi – to je 15 pari zdravih očiju – nije doprlo do mozga, a potom i do prsta na mobitelu (ah da, snimalo se vjerojatno) da se pozove policija pa makar stigla ista ona patrola koja je prethodno olako odustala od provjere jedne telefonske dojave.

Lako je mudrovati ovako post festum, iza tipkovnice, a ne tamo na licu mjesta. No, opet je to petnaesta glava, valjda svakih za sebe, a da se baš ni iz jedne nije čulo: ‘Nemojte! Ubit ćete čovjeka’, makar ga i ne čuli ovi kojima bi to bilo upućeno. Koliko je poznato, nitko nije poduzeo baš ništa da spriječi najgori mogući epilog koji će uslijediti idućeg dana u bolnici.

Gdje spremaju snimke nasilja?

Nakon stotina, možda i tisuća pročitanih tekstova iz crnih kronika ne samo iz hrvatskih medija, nego i uzduž te poprijeko Balkana, jedva da se mutno mogu sjetiti dva-tri slučaja kada je u sličnoj situaciji netko treći, neki sporedan lik sa strane, iskoračio pa se suprotstavio nasilju, bilo slabašnom no opet hrabrom rječju, bilo junačkim stajanjem između napadača i žrtve. No samo u posljednjih nekoliko godina pročitao sam na desetke vijesti o tome kako su se očevici brutalnog nasilja aktivno „uključivali“ u takve događaje uključujući kamere na svojim mobitelima i snimajući ih. Pa se, evo, u blaženoj naivnosti pitam što ti bezdušni „kamermani“ koji pasivnim nečinjenjem (čitaj: snimanjem) uvijek kukavički staju iza onoga koji drži toljagu u ruci, poslije čine s tim snimkama. Na Facebook ili Instagram ih ne mogu okačiti jer bi sebi priuštili probleme s policijom. Gledaju li ih poslije sami kod kuće ili u društvu za šankom? Brišu li ih s mobitela naknadno zgađeni zbog onoga što (ni)su učinili? Spremaju li ih u neki poseban zaključani folder ili ih nehajno drže skupa sa snimkama s rođendanske zabave, navijačkog veselja ili ljetovanja? Kako žive s prizorima tuđeg stradanja koje su mogli barem pokušati spriječiti?

Čini se da u tim trenucima strah ipak biva najjači, onaj strah koji anestetizira ljudskost i u tom dramatičnom trenutku gura čovjeka dublje u gomilu s kojom sve to promatra. Okupljeni i organizirani u gomili često galamimo protiv nepravde i (s pravom) dižemo glas za prava nerođene ili bolesne djece, ugroženih životinja, diskriminiranih manjina… U takvoj masi smo najbolji na svijetu. Duša te gomile daje nam osjećaj snage, ali nam usput podvaljuje i apstraktnu kolektivnu odgovornost koju mnogo lakše dijelimo sa svima, nego što iskazujemo onu posve konkretnu individualnu. Kad treba iskoračiti iz mase i priskočiti u pomoć, onda se najčešće uvučemo dublje u svoja ramena pa rame uz rame s drugima oprezno pratimo i promatramo. Ili snimamo. Da je jedan glas od onih petnaest odlučio onu večer u Varaždinu progovoriti ili biti glasniji, možda bi nesretni profesor Nino danas bio teško natučen, ali živ.

 

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U sukobima u selu Kistanje, u Šibensko-kninskoj županiji, u nedjelju su napadnuta osmorica bogoslova iz pravoslavnog manastira Krka. Policija je privela napadače, riječ je o sedmorici kistanjskih mladića, hrvatske nacionalnosti, koji su se doselili iz Janjeva na Kosovu.  Većina žrtava i napadača u sukobu u Kistanju su maloljetni. Međunacionalni sukob u tome selu tinja već […]

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO