Svatko ima pravo, na neki način i dužnost, da izražava svoje stavove u cilju onoga što smatra kao dobrobit za svoje bližnje, sugrađane i slično, društvo pa i cijelu ljudsku civilizaciju.
Dakako, ti stavovi možda nisu u suglasju sa stavovima nekih drugih koji imaju posve drugačiji stav o istom pitanju, jednako kao što mogu biti u nesuglasju i s čitavim kulturama i društvima koje na istu stvar gledaju na posve drugačiji način.
Normalno je da se ne slažemo svi oko istih pitanja, niti kao pojedinci, niti kao društva niti kao kulture, što uključuje i nacionalnu, religijsku ili koju već pripadnost ili svjetonazore kojima se priklanjamo ili možda ne.
Nije stvar u Coli i pivu
No, kad pri izražavanju svojih stavova o nekim pitanjima čovjek ima dvostruke kriterije, odnosno kada je nedosljedan u svojem stavu, tada se u biti radi o licemjerstvu.
Usudio bih se ocijeniti da su nedavno Cristiano Ronaldo i Paul Pogba, obojica zasigurno među najboljim nogometašima današnjice, pokazali određenu dozu licemjerstva.
Ronaldo je s gnušanjem na konferenciji za novinare uklonio sponzorsku bocu Coca Cole, poručivši javnosti da trebaju piti vodu.
Pogba je potom protestno uklonio sponzorsku bocu Heineken piva – svjetski mediji izvijestili su da je Pogba 2019. godine prešao na islam pa se smatra da je to učinio zbog vjere koja zabranjuje konzumaciju alkohola.
I OK. Budimo iskreni – malo će tko iskreno tvrditi da su Coca Cola ili alkohol nešto poželjno za ljudski organizam i zdravlje, a i mnogi su drugi proizvodi masovne potrošnje po mnogima iz ovih ili onih razloga problematični.
No, nije stvar (samo) u Coli i pivu kao takvima.
Ako ‘možda’ funkcionira…
I Ronaldo i Pogba izrazili su svoj stav o ova dva pitanja, u ovom slučaju povezana s dva proizvođača određenih proizvoda – i to im se ne može osporiti kao pravo, a mnogi će se sigurno s tim njihovim postupcima i složiti, iz ovih ili onih razloga.
No, sponzori su nešto od čega golemim dijelom obojica ne samo da žive, nego žive život u blagodatima koje im omogućuju njihova financijska primanja kakve prosječan čovjek ne može ni zamisliti – na stranu ovdje pitanje zaslužuju li njihov trud i talent te veselje koje pružaju nogometnoj publici svojim sportskim umijećem da žive u posve drugačijem svijetu od onih zbog kojih jesu ono što jesu i imaju ono što imaju u toj mjeri, ovisno od slučaja do slučaja, dakle publike.
Određeno licemjerstvo u njihovom postupku već je u samom startu prisutno – pri čemu, dakako, netko može zaključiti da se ovdje, recimo, radi o primjedbi koja ne stoji ili iza nje stoji neka frustracija onoga tko je izražava – kako rekoh, nikad se ljudi ne mogu o svemu složiti, nepoznatih varijabli u jednadžbi života uvijek je nebrojeno mnogo.
Ovo je samo (možda) u tom smislu problematična situacija koja se onda (možda) može raspravljati i dalje.
Primjerice, ako ono ‘možda’ funkcionira, tko su sve sponzori sportaša te sponzori klubova i reprezentacija za koje nastupaju te natjecanja u kojima sudjeluju?
Novac u nogometu, kao i drugim sportovima, dolazi već od raznih proizvođača sportske obuće, odjeće i rekvizita, proizvođača automobila, aviokompanija, energetskih giganata, telekomunikacijskih tvrtki, prehrambene industrije, proizvođačima kozmetičkih i srodnih preparata i proizvoda, ovakvih i onakvih pića i napitaka poput energetskih i tako dalje i tako dalje – tko bi se svih sponzora domislio.
Već dugo mediji, znanstvenici, humanitarne i druge organizacije, pa i političari, sportaši, aktivisti civilnog društva, intelektualci ove i one ‘vrste’ i mnogi drugi upozoravaju na štetnosti brojnih proizvoda po fizičko ili psihičko zdravlje, kojih su proizvođači sponzori, između ostaloga, mnogih sportaša, klubova, reprezentacija i natjecanja.
Dvostruki kriteriji i nedosljednost
Svako malo spominje se eksploatacija ili čak i robovski rad, uključujući i dječji, u nekim zemljama gdje, primjerice, u krajnje nehumanim uvjetima i za mizernu financijsku naknadu odrasli i djeca po niskoj proizvodnoj cijeni izrađuju sportsku odjeću, elektronske uređaje i što sve ne za višestruki profit tvrtki koje su, između ostaloga, među sponzorima i brojnih sportskih zvijezda, klubova, reprezentacija i natjecanja.
Novac u svakom slučaju uvijek odnekuda dolazi – i svakome je jasno da je jedan dio tog novca po nekim mišljenjima i vrijednosnim sustavima ‘prljavog’, odnosno ‘problematičnog’ porijekla.
Dakle, onda bi i o tome valjda Ronaldo i Pogba trebali nešto pričati – i to stalno, a ne samo partikularno i prigodno na velikom natjecanju koje plijeni pažnju milijardi ljudi, očito širi problem svesti na dvije boce sponzora, proizvođača nekih pića.
No, treba biti pošten i objektivan i prema Ronaldu i Pogbi i mnogima drugima, ne samo iz svijeta sporta – jer svi smo mi ljudi često nedosljedni kada se radi o nama i našim stavovima i mišljenjima o ovome ili onome i interesima koji kroz to proplamsavaju.
Svi ponekad imamo dvostruke kriterije kada smo sami u pitanju – često drugima držimo prodike i kritiziramo, a istovremeno, poskrivečki ili otvoreno, prisvajamo i koristimo neko od ‘prava’ koja drugima osporavamo.
Svi smo mi i Ronaldo i Pogba…
Dobrim dijelom iz takvog općeg ponašanja nastaju u društvu nepravde, zločini, korupcija, netolerancija, govor mržnje i mnogo toga drugoga što i pojedince i društvo iznutra razara.
O tome bi dobro trebali razmisliti i Ronaldo i Pogba i svaki čovjek kada se odlučuje na ovakve i slične akcije – pogotovo ako ih uopće ne poduzima.
U tom je smislu zapravo manje bitno što će i na koji način te iz kojih potreba i pobuda učiniti i reći Ronaldo ili Pogba, primjerice, nego kako i zašto ćemo te hoćemo li i kako to učiniti mi, oni za koje nitko nije čuo, posve neutjecajni ‘ljudi sa ceste’.
Na kraju krajeva, ni Ronaldo ni Pogba nisu sletjeli s Marsa ili čega već… Svi smo oduvijek ‘unutra’ i svi jednako odgovorni.