Je li političar na biciklu populist?

Ko normalan ovdje tišće pedale kad može lagano stiskati gas, ili još bolje, kad gas može stiskati službeni vozač.

Može Tomašević cijeli mandat pedalirati i biti prototip modernog političara, ali službena limuzina ostat će fetiš sviju (Zagreb je naš)

Nije važno dolazi li na posao limuzinom ili biciklom, važno je da pošteno i racionalno upravlja gradom i proračunom. Tako bi – parafrazirajući čuvenu misao Deng Xiaopinga o crnoj i(li) bijeloj mački – mogao rezonirati građanin Zagreba nakon što je dobio novog gradonačelnika, Tomislava Tomaševića.

Tomašević je, naime, najavio da će na posao dolaziti biciklom, kako se i prije izborne pobjede običavao voziti gradom, a što je u ovdašnjoj političkoj areni izazvalo šok. Tomaševićevi neistomišljenici, politički protivnici, kao i dežurni sumnjičavci smjesta su krenuli nazivati ga licemjernim populistom i demagogom. Tomašević je bivši ekoaktivist, političar zelenog kova i novog doba pa otud dijelom i razlozi što se ekipa iz stare političke konfekcije ljubomorno duri na njega prozivajući ga, eto, zbog bicikla.

Od cipelcuga do crne limuzine

Iako je taj Tomaševićev bicikl presedan u ovdašnjem političkom miljeu, ipak nije čudo neviđeno. Istinabog, ne viđa se baš previše političara na njemu, možda pokoji u nekoj općini ili manjem gradu. Šira hrvatska javnost pamti kako su neki ministri koalicijske vlade predvođene SDP-om, koja je 2000. godine nakratko skinula HDZ s vlasti, prvih dana dolazili na posao biciklima ili u starim rasklimanim Golfovima, a neki bogme i pješice.

No, i to je čudo kratko trajalo. Ubrzo su i oni zasjeli u službene limuzine zatamnjenih stakala i grijanih sjedala pa vozaču rekli kamo da ih vozi. Otada pa do Tomaševića ne pamti se da je neki visokorangirani političar – s obzirom na moć i novac koji kontrolira, gradonačelnik Zagreba to jest – došao na posao vlastitim automobilom ili nedajbože biciklom.

Tomaševićev prethodnik Milan Bandić gacao bi po blatnjavim putevima zagrebačkih prigradskih naselja i osobno se provozao svakim novim gradskim tramvajem kupljenim na kredit, ali bi ga na kraju ulice i kod zadnje stanice uvijek čekao službeni automobil s vozačem.

U Zagrebu se u kasno popodne može vidjeti mnoge narodne zastupnike kako se od zgrade Sabora po kaldrmi strme Radićeve ulice pješice spuštaju do Trga bana Jelačića pa onda kud koji, tramvajem ili dalje cipelcugom. Jednostavno, dok su političari manja šarža, osuđeni su na luksuz narodskog pješačenja ili javnog prijevoza. No čim se neki od njih uspnu u funkcionerskoj hijerarhiji – eto crne limuzine s full opremom kupljene na leasing, što je, pak, čarobna riječ koja namćorog građanina treba uvjeriti da se ministarska vožnja limuzinom neće plaćati masno ni iz njegovog (građaninovog) džepa.

Ima Volvo, a vozi bicikl!

Koliko god općinstvo godinama i desetljećima gunđalo protiv elitizma predsjednika, premijera, ministara pa i gradonačelnika koji se voze u (pre)skupim i prenabrijanim limuzinama i koliko god galamilo na rubu infarkta viđajući prekomjerne vozne parkove vlade, ministarstava i političkih stranaka, mnogi će podjednako, možda čak i više žuči istresti pred Tomaševića i njegov bicikl. Jedna, njegovom pobjedom posebno osupnuta parapolitičarka čak je zgranuto obavijestila javnost da Tomašević u garaži ima Volvo (zaista ga ima) a eto, vozi se biciklom. Kao, vara narod.

Pa tko normalan ovdje tišće pedale kad može lagano stiskati gas. Ili još bolje, kad gas može stiskati službeni vozač. Svi su nekako mrtvi-hladni spram dva-tri automobila na imovinskom kontu bogatijih političara (koji u pravilu ona nova i skuplja vozila prepisuju na ženino ime, a na svoje imaju registrirane neke stare šklopocije) ali kad imaš garažiran automobil, a biciklom se taljigaš na posao, e onda mora da si neki opasan prevarant.

Ukratko, može Tomašević cijeli mandat pedalirati i biti prototip modernog političara, ali službena limuzina ostat će fetiš sviju, i onih koji se u njima voze i običnog puka koji pogledom prati njihovu vožnju.

Prijevozno, ali i političko sredstvo

Nije ovo podneblje skandinavsko i nisu ovdje gradonačelnici k'o londonski Sadiq Khan ni premijeri k'o nizozemski Mark Rutte da vam u prolazu mašu dok drugom rukom drže guvernal balansirajući na dva kotača. Bicikl, doduše, i u njihovom slučaju nije samo prijevozno nego i političko sredstvo. Kad vam netko kaže “švedski političar“ ili „danski ministar“ u blaženom neznanju važnijih pojedinosti, prva asocijacija ili jedna od prvih bit će bicikl. Ovdje kod nas na Balkanu je obrnuto. Kad kažeš „domaći političar“ jedna od prvih asocijacija je službena limuzina. Otud dijelom i vriska na Tomaševića.

Njemu svaka čast na svakom prijeđenom kilometru od kuće do ureda, valjda će izdržati na tom putu duže od onih koji su to ovdje pokušavali prije njega. No, ne treba se zavaravati, i njemu je bicikl osim prijevoznog i političko sredstvo. I to legitimno, kompatibilno njegovom svjetonazoru i dosadašnjoj političkoj praksi. Čak i ako je vožnja biciklom populistička gesta, važna je poruka koju njome šalje jer u politici se ionako sve svodi na slanje verbalnih i neverbalnih poruka, bilo da je riječ o ruci na srcu dok svira himna ili stražnjici na sicu kada se ide na dužnost.

Imamo populizam ovaj, populizam onaj, ali nijanse ipak postoje. Iskustva s političarima u crnim limuzinama nisu nam baš sjajna pa dajmo makar priliku onima na biciklima. Ako nas time i zavaravaju, barem manje zagađuju.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

U Zagrebu je sa 65 posto podrške birača vlast osvojio čelnik zeleno-lijeve platforme Možemo! Tomislav Tomašević.

Published On 31 May 2021
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO