Predstavnici/e Bosne i Hercegovine, njih 29, borave u Antaliji ovih dana. Na samit čiji je domaćin Recep Tayyip Erdogan, predsjednik Republike Turske, svako je otputovao po svom planu i programu, a prema mogućnostima za troškove reprezentacije. Neko helikopterom, neko avionom, u manjoj društvenoj grupi, sa suprugom ili bez – to je već intimno pitanje.
Riječ je, naravno, o nagradnom putovanju. Budžet Bosne i Hercegovine pokriće sve troškove, osim onih koje pokrije Recep Tayyip Erdogan, a članovi Predsjedništva imaju samo dva zadataka: učestvovati na debati o inovativnoj diplomatiji, novim pristupima u novom dobu, i učestvovati u ekonomskom samitu.
Uslov pod kojim su predstavnici Bosne i Hercegovine otišli na nagradno putovanje u Antaliju, i razlog zbog kojeg su Miloradu Dodiku uručene poštanske markice s njegovim likom nikad nije bio jednostavniji. Bitno je da se ponašaju diplomatski i da o ekonomskoj saradnji Republike Turske i Bosne i Hercegovine ne progovore ništa, ni zajedno ni pojedinačno. Ni pred Erdoganom, ni pred Josephom Borellom, visokim predstavnikom EU za spoljne poslove i bezbjednosnu politiku, a ni pred Miroslavom Lajkačkom, specijalnim predstavnikom EU za dijalog Beograda i Prištine. S obzirom na brojčano prisustvo šefova protokola i ceremonijala, nema sumnje da je baš to bio glavni zadatak svite koja se – u ime Bosne i Hercegovine – pozvala na ljetni statebuilding u Antaliju.
Ipak, diplomatski i ekonomski forum u Antaliji održan je u prisustvu činovnika i službenika zajedničkih institucija čije je mišljenje o gorućim pitanjima zamrznutog konflikta i dosad bilo nedostupno javnosti. Ljudi koji znaju da ćute, barem kad je riječ o zabrani negiranja genocida ili presudama o zaustavljanju provedbe zakonom propisane diskriminacije. Naravno, to se ne odnosi na članove Predsjedništva BiH koji su tokom kratkotrajnog statebuidling ljetovanja u Antaliji usvojili nevjerovatne, dosad neviđene kompetencije i vještine: da ćute o svemu o čemu nisu nadležni da govore.
Konsenzus o šutnji
Da li je taj konsenzus o ćutnji jedino što su predstavnici BiH postigli na samitu u Antaliji? Naravno da ne. Bosanskohercegovački predstavnici, opijeni prirodnim ljepotama i gostoprimstvom, došli do zajedničkog stava da će ipak prihvatiti uslugu koju im nudi Recep Tayyip Erdogan. Da bar nakratko, tek na dva-tri dana, promišljanje o ekonomskom razvoju i ekonomskoj saradnji BiH i Turske ostave na raspravu onima koji su za to nadležni. I da bar nakratko, bar samo jedan dan, Recep Tayyip Erdogan i Joseph Borel budu jedine osobe s kojom će tri člana Predsjedništva u BiH biti u zajedničkom kontaktu.
Tome svjedoče sva saopštenja o prisustvu diplomatskom i ekonomskom samitu koje je objavilo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. I u tom smislu, najveći uspjeh postigla je Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova. Turković je iskoristila priliku koju članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine nisu imali: da se obrati svim prisutnim na samitu. Diplomatski i razumno.
“Vjerujem da bi se napori nakon oporavka od pandemije mogli bolje usmjeriti povećanjem opsega i kvaliteta razmjene informacija koje bi mogle pomoći u izbjegavanju dupliciranja napora. Moramo njegovati bolju saradnju i koordinaciju između sebe i drugih regionalnih faktora kako bismo imali učinkovitije ishode, pojednostavljene procese i resurse” – rekla je Bisera Turković u obraćanju članicama Prosesa saradnje u jugoistočnoj Evropi.
Jedini problem koji bi mogao nastati zbog ove izjave zavisi od volje Turković da istu izjavu ponovi na sjednici Savjeta ministara koja je zakazana za srijedu, a čiji dnevni red još uvijek nije poznat. Ponovi li Turković to što je rekla uz pogrešan akcenat na “zajedničko”, “saradnju”, “koordinaciju”, a pogotovo “dupliciranje napora”, tema bi vrlo lako mogla otići u već poznate kontekste “nametanje unitarne države”, “opovrgavanje nezavisnosti i samostalnosti”, ili pogotovo “prenos nadležnosti”. I tako bi Turković, zbog pogrešne melodije ili govornog ritma, mogla jednim govorom poništiti sve utiske koje su članovi Predsjedništva BiH donijeli nakon dvodnevng statebuildinga u izvedbi Recepa Tayyipa Erdogana.
Ne optereti li Turković radne kolege sa potenciranjem “zajedničkog”, “saradnje”, “koordinacije” i napora, sav uticaj diplomatskog i ekonomskog susreta na samitu kod turskog predsjednika za Bosnu i Hercegovinu završiće novim/starim pitanjem. Pitanje koje se u Antaliji, zbog jačanja regiona Jugoistočne Evrope, ostavilo ad acta. Jedina dilema koju javnost u Bosni i Hercegovini imala prije samita koji je organizovao predsjednik Erdogan. Da li će ćutnja Turske o negiranju genocida biti zalog dalje diplomatske I ekonomske saradnje Turske sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom? A to je dilema na koju Turska svakako nije mogla dati odgovor, dilema koju su Džaferović i Komšić nastojali razriješiti u razgovoru sa Borelom i Lajčakom. Dvojica članova Predsjedništva su “potcrtali” Lajčaku da “unatoč pristicima, Evropska unija treba ostati dosljedna svojim principima u odnosu na BiH”. Dosljedno tome, razgovor o uspostavi mehanizama odgovornosti koji bi onemogućili blokade i opstrukcije u radu vlasti Lajčak je nastavio bez prisustva Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.
Koliko se vakcina moglo kupiti
Tako je rasprava o ishodu dva samita, diplomatskog i ekonomskog, vraćena na raspravu o relativnoj vrijednosti putnih i drugih troškova nastalih prinudnim dvodnevnim statebuildingom u oazi turskog turizma. A to pitanje uopšte nije relevantno. Ne zato što je tim iznosom novca stvaralaštvo i umijeće građanki i građana Bosne i Hercegovina moglo biti predstavljeno u manifestaciji ili ceremonijalu drugog tipa. Pa ni zbog privremenog zaborava nedovoljnog izdvajanja novca za sport, nauku, umjetnost, amnezije izazvane odličnim rezultatima bh. reprezentativaca.
Kako uopšte čovjek i može da se upita koliko se vakcina moglo kupiti za iznos troškova reprezentacije BiH u Antaliji, kad je vrlo jasno da je 29 ljudi otišlo u Antaliju da se zahvali Erdoganu za 30.000 vakcina? Pa kad stigne koverta s poštanskom markicom Milorada Dodika i u njoj album fotografija i izvještaj s ceremonijala, ti se pitaj jel bolje za ovu zemlju da smo sigurni mi, ili da se oni ne svađaju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.