I tako je hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš u Zadru prekorio konobaricu koja ga je posluživala na terasi jednog kafića zbog nenošenja maske i demonstrativno napustio kafić.
Bilo je priča da je platio naručeno, ali ne u punom iznosu pa je netko nadodao… Kažu neki i da je pri svemu bio neugodan, bezobrazan…
Izašao je i meme s odlučnim i autoritativnim licem ministra pod maskom na novčanici od 20 kuna, ovom prilikom prilagođenom pa se ne ‘koči’ uz njegov lik brojka 20, nego 22 – navodno je dao 20 te time ostao dužan dvije kune pri plaćanju…
Ministar je zaprijetio tužbom onima koji tvrde da nije plaćen račun – ali, je li plaćen ili ne, točan iznos ili nešto preko njega ili manje, tko je i je li nadodao ili nije, posve je nebitno (osim, naravno, za konobaricu i vlasnika kafića) jer se Beroševa politička, moralna i zdravstveno odgovorna zrelost kao liječnika i ministra zdravstva u jeku pandemije ne iscrpljuje u tome koliko je kuna ostavio za kavu, je li platio naručeno ili nije.
Docira, a sam krši
U tom smislu, ni navodne tužbe koje spominje nisu bitne – pogotovo ako je istina da zbog respiratornih problema ili kojih već razloga ta konobarica ne treba nositi masku.
Ili općenito ne treba jer tko bi više znao što se smije, a što ne u kakofoniji pravila koja se stalno mijenjaju, a čije autorstvo potpisuje Stožer čiji je čelnik, ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik Vlade RH Davor Božinović, nakon incidenta vjerno branio svog kolegu.
Bitno je to da u cjelokupnom svojem liječničkom habitusu i kao ministar zdravstva već godinu i ohoho dana sudjeluje u dobrom dijelu nemuštim i problematičnim odlukama i mjerama sprječavanja širenja zaraze korona virusom, a sam je nebrojeno puta kršio i preporuke i naputke Nacionalnog stožera civilne zaštite o socijalnoj distanci i nošenju maski – bile maske učinkovite ili ne, također je nebitno.
Činio je to, zajedno sa svojom stranačkom i inom svitom, na raznoraznim skupovima političke i stranačke prirode (HDZ), kao i na privatnim druženjima, posebno prošle godine, kada niti cjepivima niti jasnoj strategiji borbe protiv virusa nije bilo ni traga, ali ‘prijatelj Vili’ nije imao poblem da se snimi ili uslika u tom izdanju – dok je Stožer, kao i on osobno, imao dvostruke kriterije kod raznih sprovoda, predizbornih kampanja i izbora, procesija i slično. Što god vladajućima ide na ruku.
Šteta pa se u tom kafiću nije radilo o nekoj ‘skrivenoj kameri’ pa da ga konobarica na njegov protest i dociranje priupita za afere u njegovom resoru, poput debakla i duboko sumnjive rabote s platformom Cijepise – jer tamo su ulupani i njezini/naši novci, ali čini se ne za njezin/naš račun.
Krpa ili pregača umjesto maske
Pa da mu ona možda demonstrativno zadifteri krpu ili pregaču u facu da je nosi umjesto maske.
U svakom slučaju, poštovana konobarice, sram Vas bilo – ovako uznemiriti dosljednog i odgovornog ministra zdravstva!
No, uhvatimo se baš zato malo realnog života ‘konobarica’, odnosno svih ‘sluga pokornih’ koji redovito u bolnicu po ono na što imaju pravo i za što plaćaju dolaze s kuvertama i drugim ‘darovima’ svih vrsta, a liste čekanja u hrvatskom zdravstvu uporno se produljuju do međuzvjezdanog prostora.
Nedavno sam, kao jedan tako ‘mali čovjek’, dobio poziv da se javim u poslovnicu svojeg tele i štovećsvega operatera jer mi je istjecao ugovor pa da dogovorimo kako dalje i što… I otišao sam u njihovu poslovnicu u jednom šoping centru.
Trajalo je, naravno, čitavu vječnost – pa nakon što sam obišao cijeli prostor zureći u mobitele i ponude koje me uopće ne zanimaju da skratim vrijeme, na kraju sam se nalaktio na šalter i buljio van u hodnik centra.
Pokretne stepenice, trgovine, ljudi idu… U jednom trenutku shvatih da ih ne doživljavam više kao nekada.
Ljubavni parovi, bračni ili kakvi već, s djecom ili bez njih, prijatelji i prijateljice…
Gledam i pokušavam shvatiti zašto mi je taj cijeli prizor i zašto mi svi ti ljudi, nezasluženo jer ih ne poznajem, idu na živce.
Bez lica
I onda shvatih – iako razgovaraju među sobom, glasovi su prigušeni, a gestikuliraju daleko više nego nekada, kao loši pantomimičari.
Groteskan prizor jer uza to vidim im samo oči – ljudi više nemaju lica jer svi nose maske. Nosim je i ja…
Kaže se da su oči ogledalo duše, ali tog trenutka sam shvatio da tome baš i nije nužno tako – oči bez usta, bez ostatka lica, uglavnom samo zure i ne govore ništa jasno.
Što je pogled, recimo, bez smješka? Sad, može smješak biti prezriv, jednako kao što može biti ljubazan i odavati prijateljski nastrojeno lice i dušu.
No, ne vidim način kako da pod maskama prepoznam što trenutačno osoba nosi u sebi jer nema izraza lica koji bi mi to otkrio – ne znamo što od osobe očekivati.
To znači i da jedni drugima teško možemo sa sigurnošću pristupiti nekom vrstom komunikacije, upitati nešto – neka šala ili bezazlena primjedba, može biti krivo shvaćena, nesporazumi i sukobi prijete sa svih strana.
Možda smo se nasmiješili jedni drugima, osjetivši neku vrstu naklonosti i želju za zbližavanjem, kao prvi korak u tom smjeru, ali to se nikad neće dogoditi jer nismo vidjeli taj smiješak.
Maska nas socijalno odvaja jedne od drugih učinkovitije od svake socijalne distance i onemogućuje da čovjek živi svoj život kao društveno biće, što je u njegovoj biti.
‘Nevidljive’ maske po potrebi
No, postoje ljudi koji ljubazan smiješak, prezir, ljutnju ili koju god emociju stavljaju ujutro pred ogledalom po potrebi za taj dan na lice i navečer po potrebi skidaju.
Ljudi koji i kad nema virusne ili slične ugroze nose neke ‘nevidljive’ maske, dok mi ‘mali’ svoje vidljive poslušno navlačimo i tek ponekad zaboravimo – pa nas, srećom, neki ‘beroši’ podsjete…
Je li tako ministre?
Ma, naravno da nije tako… pitam samo onak’, za frenda.
Odnosno, za konobaricu.