Bahata vlast u BiH: Privilegije i bezobrazluk u vrijeme pandemije

Bosanskohercegovački funkcioneri, ministri, poslanici i drugi „ljudi od vlasti“ postali su nadaleko poznati po svojoj socijalnoj neosjetljivosti.

Mektićev govor u skupštini: Je li nas sramota za ovo što radimo, odnosno, što ništa ne radimo? (Al Jazeera)
Mektićev govor u skupštini: Je li nas sramota za ovo što radimo, odnosno, što ništa ne radimo? (Al Jazeera)

Ne tako davno, tamo nekad 2016. godine, naruži nas premijer Federacije Fadil Novalić. Nagovori nam svašta – da smo rastrošni, da živimo na visokoj nozi i da trošimo pare na proizvode i artikle koji su luksuz, daleko iznad onoga što običnom čovjeku i prosječnoj familiji treba da bi pristojno živjeli. Probudiše se društvene mreže, pa maštoviti ljudi oformiše i grupu, bolje reći pokret pod nazivom „Fadile oprosti“. Upućivali su premijeru izraze kajanja za svoj rastrošan život, za to što se kupaju toplom vodom, što baš svaki dan jedu hljeb, mlijeko i druge delikatese, što u svojoj rastrošnosti kupuju, sram da ih bude, „čak troslojni tariguz“…

Ostade nam taj slučaj kao svojevrstan dokaz, kao primjer do koje mjere su funkcioneri u ovoj zemlji izgubili vezu sa stvarnošću i koliko su, uživajući ogromne materijalne beneficije svojih pozicija,  postali neosjetljivi na tešku socijalnu situaciju u kojoj živi veliki broj građana.

Bosanskohercegovački funkcioneri, ministri, poslanici i drugi „ljudi od vlasti“ postali su nadaleko poznati po svojoj socijalnoj neosjetljivosti. O njihovoj nezajažljivoj potrebi da sami  sebi povećavaju ionako basnoslovna primanja u daleko najsiromašnijoj zemlji u Evropi priča se u evropskim krugovima, na neformalnim diplomatskim okupljanjima, u medijima, ali svaki pokušaj, čak i nagovještaj smanjivanja njihovih primanja, sasijeca se u korijenu. Još prije nekih desetak – dvanaest godina, tadašnji poslanik u Parlamentu Bosne i Hercegovine Slavko Jovičić Slavuj obrazlagao je javnosti zašto poslanička primanja ne bi trebalo da budu smanjena:

„Znam ja da penzioneri žive s malim penzijama, da nezaposleni jedna sastavljaju kraj s krajem, da je njihov život težak, da je to mizerno… Ali hoće li se nešto promijeniti ako mi danas glasamo za prijedlog o smanjenju naših primanja. Neće!  Nismo mi krivi što oni žive bijedno,“ argumentovao je poslanik, mrtav-hladan, pred zapanjenim novinarima i pred kamerama javnog servisa, šaljući poruku, prvi put tako jasno i nedvosmisleno, kako su poslanici i funkcioneri iznad naroda koji predstavljaju. Njihov svijet su bezobrazno visoke plate, naknade za rad u komisijama, putni nalozi, plaćeni stanovi, dodaci na odvojeni život… čitav spektar raznih beneficija, sve do onog najbjednijeg, do parlamentarnog restorana gdje su odresci i razni specijaliteti za izabrane funkcionere duplo jeftiniji nego u prosječnoj aščinici . I sve je po zakonu, zapravo po brojnim zakonima – koje su sami donijeli!

Mektićeve riječi trebale su označiti kraj

Nizali su se vremenom pokušaji donošenja zakonskih rješenja kojima bi te bezobzirno visoke beneficije nekako bile smanjene, ali svi ti pokušaji padali su uz različite besmislene izgovore. Ako bi nekako i prošli na Predstavničkom domu, bili bi oboreni u Domu naroda, a sve to se linearno prenosilo i na niže nivoe vlasti: privilegije su ostajale čvrste, neuništive i neoborive poput egipatskih piramida.

Tako smo sa dva paralelna svijeta – onim funkcionerskim i ovim drugim, oskudnim, svakodnevnim, narodnim – ušli i u pandemiju.  Privreda se rušila, privredni subjekti se gasili, desetine hiljada ljudi ostajale bez posla, urušavao se zdravstveni sistem pod teretom virusa, ali visoki funkcioneri i izabrani predstavnici naroda ostajali su ustrajni i nepokolebljivi u odbrani svojih privilegija. Oni ne brinu za svoje novčanike, čak i kad bi se cijela zemlja prevrnula pod koronom.

Ne  može se reći da oni ne znaju kako ta njihova dramatična neosjetljivost i izostanak bilo kakvog izraza solidarnosti s običnim građanima izazivaju veliko ogorčenje, pogotovo kad ljudi umiru zbog nedostatka vakcina, kad oni koji su godinama plaćali sve dadžbine ovoj zemlji moraju sami nabavljati i kupovati skupe lijekove ne bi li nekako preživjeli virus, kad čitave privredne oblasti doslovno nestaju i gase se, ostavljajući hiljade ljudi bez sredstava za život. Čuju oni to i u skupštinskoj sali – da su se takve riječi, kao one koje je nedavno izrekao poslalnik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH izgovorio Dragan Mektić, čule u nekoj pravno uređenoj zemlji, mnogima bi to označilo i kraj svakog vida političkog djelovanja i trajanja.

”Je li nas sramota za ovo što radimo, odnosno, što ništa ne radimo? Da primamo platu i da imamo obavezu samo jedan dan u mjesecu. Plata je naša 5.000, (2500 eura) odvojeni život, troškovi smještaja, 6.000, (3 hiljade eura) razne privilegije… I ljudi, ne znam da li ste svjesni, građani negoduju zbog toga“, širio je ruke poslanik Srpske demokratske stranke.

Svaki put su vladajući krugovi našli način da izbjegnu i sruše svaki pokušaj smanjivanja svojih primanja. Nekad ga usvoje u Prestavničkom domu – kao podržavaju ga – pa ga iste te opcije sruše u Domu naroda. Ipak, omiljeni izgovor za obaranje tih zakonskih rješenja je objašnjenje kako je to populizam opozicije. Šefica Kluba Saveza nezavisnih socijaldemokrata u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Snežana Novaković Bursać u tome vidi nemoralnu igru opozicionih predstavnika sa osjećajima građana:

”Poslanici koji su na to ukazivali, ustvari, spadaju u red ljudi koji su dugo godina, ako ne i decenija, na takozvanim državnim nekakvim prihodima, bez ikada ikakve pokazane stvarne volje i želje da se nečega od toga odreknu. U tom smislu je to populizam“, razjašnjava Novaković Bursać „opozicionu zavjeru“, nemoralnu igru s platama funkcionera i poslanika.

Besmislena obrazloženja

Ponekad svjedočimo i besmislenijim obrazloženjima:  prijedlog je dobar i prihvatljiv, ali, eto, potrebno ga je rješavati  u cjelovitim zakonskim paketima. Kakvim i s čim – niko nema odgovor. A velemajstor za te vrste obrazloženja je poslanik Hrvatske demokratske zajednice BiH Nikola Lovrinović.

„Možda se i mogu složiti da su primanja velika, ali sam uvijek inzistirao i kroz razne prijedloge da se sveobuhvatno pristupi izmjeni toga zakona, koji to regulira. Evo vidite, sad kad želite povećati plate policajcima, onda su oni vezani s nama, moramo to nekako riješiti“, pojašnjava Lovrinović pletući nerazmrsivi lavirint proceduralnih razloga zbog kojih, eto, nije moguće smanjiti poslaničke privilegije, i to u vremenu kad policajci svoja prava traže protestima pred institucijama. Ko im je kriv kad su se našli u istom paketu s parlamentarcima, pa moraju čekati sveobuhvatna rješenja!!!

U vremenu pandemijskih iskušenja zaživjela je nova praksa izgovora. Ovi narodni tribuni, bar se tako da zaključiti iz njihovih izjava, i šakom i kapom pomažu obične ljude pogođene neimaštinom, ali po staroj tradiciji obojenoj čovječnošću i solidarnošću, neće da se razmeću time.

”Otkud vi znate da mi ne pokazujemo solidarnost? Otkud vi znate što ja sve činim i za koga?“, zavjereniči je tajanstven Nikola Lovrinović. Neće valjda običnom puku objašnjavati gdje su se sve raširili pipci njegovog dobročinstva?

I šef kluba Stranke demokratske akcije u tom domu Adil Osmanović razjašnjava nam razgranate mreže poslaničke i funkcionerske solidarnosti sa običnim građanima, koja se ne izražava nikakvim brojevima, valjda opet u duhu tradicije – kako se ne bi povrijedili osjećaji onih kojima je ta pomoć namijenjena i dodijeljena, ili preciznije, udijeljena.

”Mi smo i svojim određenim ličnim prilozima, pogotovo pojavom pandemije, davali, odricali se neko trećine, neko polovine svog ličnog dohotka, davali u kuhinje Merhameta ili nekim drugim socijalnim slučajevima“

Niko iz poslaničkih vladajućih klupa ne pojašnjava zašto se ta spremnost solidarnosti sa građanima, koja je, bar prema poslaničkim tvrdnjama, široko prisutna i rasprostranjena u ovo teško vrijeme, jednostano ne uokviri u zakon o smanjenju njihovih novčanih privilegija. Tako bi pokazali istinsku spremnost da se solidarišu sa građanima, pa se njihova solidarnost ne bi opet morala iskazivati, ako to ogolimo do kraja, omiljenim socijalnim pristupom ljudi iz vlasti – sadakom.

Tako i u pandemijsko vrijeme u Bosni i Hercegovini postoje dvije paralelne stvarnosti: ona u kojoj je zarobljen najveći dio građana ove zemlje, suočen sa izazovima oskudne i nimalo obećavajuće svakodnevnice, i ona druga, smještena u funkcionerskim visinama, gdje stoluju ljudi čije privilegije su zagarantovane, zakovane zakonima i nedostatkom bilo kakvog osjećaja za vrijeme u kojem žive – čak i kad se sve oko njih raspada.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO