Biološki kraj naših naroda: Regruti su emigrirali

Da nam životi ne bi prebrzo prošli – a vrijeme leti, i dok se jedna otvorena tema konačno ne zatvori, postaćeš jedan običan starac – želim da čuješ par jasnih istina.

Prije no što se oprostimo od visokih predstavnika, za oproštajni poklon ne bi uopšte smetao dokument ili dva o ulasku BiH u Evropsku Uniju, zar ne?
Prije no što se oprostimo od visokih predstavnika, za oproštajni poklon ne bi uopšte smetao dokument ili dva o ulasku BiH u Evropsku Uniju, zar ne?

Ja ne vidim nikoga željnog ratova. Ne vidim nove rovove, linije razdvajanja. Nema novih vojnika u izmorenim nacijama. Svi novi regruti su emigrirali. Skoro završena decenija signalizirala je biološki kraj naših naroda. Nisam vjesnik loših vijesti – to je statistika. Kritična tačka tiho je pređena. U međuvremenu, da nam životi ne bi prebrzo prošli – a vrijeme leti, i dok se jedna otvorena tema konačno ne zatvori, postaćeš jedan običan starac – želim da čuješ par jasnih istina.

Pobornik sam dugog trajanja. I u politici, i u osjećanjima. Sačekao sam da se svi zainteresovani oglase o temu non-pejpera anonimnog autora. Na sve strane, dosadna mišljenja dežurnih analitičara na stalne teme naših skromnih regionalnih afera. Ali, ono što mi se često vraća u misli, jeste – da li ti ljudi uopšte znaju o kome pričaju? U pravu si ako ne vjeruješ onima koji, iskreno, pojma nemaju o tebi, tvom životu i tvojim osjećanjima.

Sa jedne strane, imamo karijerne evropeiste. Kao specijalizovani doktori, osuđeni su na beskonačno i netalentovano liječenje problema, i nije im u interesu da bolesnik ozdravi. Njihova su mišljenja uvijek ista – to su jednodimenzionalni umovi, siromašno obrazovani, bez svijesti o dugom trajanju svijeta, koji suviše arogantno analiziraju. Ima ih previše. Za njih, već je spremna infrastruktura ideja koja se automatski preuzima. Programira. Ovo je sitna administracija k.u.k. monarhije, u jednako plavim sakoima. Ništa novo. Ništa bitno.

Sa druge strane, tu su konzervativci. Nikad me nisu previše fascinirali – najlakša pozicija u politici regiona uvijek je bila ona konzervativna. Na malom prostoru, malo se pomjerate i nema prostora za krupne greške. Za takve ljude, granice su uvijek nacionalne. Za njih, mir neće biti trajan dok nove granice ne razdjele Albance, Srbe ili Hrvate, kao da je jedini put za BiH u jednu krnju i skrajnutu, usamljenu i neprirodnu tvorevinu, onu koju non-pejper predlaže za njene ostatke. Da li je BiH uopšte i bolesnik? Umoran sam od takvog shvatanja. U TV emisijama, muka mi je od beskonačnog ponavljanja problema i strahova.

Šta ovi ljudi znaju o BiH? Apsolutno ništa

Sjećam se mišljenja jednog starog poznanika o neodrživosti BiH, koji je imao ružnu naviku nasilno zaoštravati svoje stavove za svrhe salonskog pozerstva. Isto tako, neobavezno slušam nešto mlađeg kolegu kako lako svu krivicu presipa na nacionalističke afekte, od kojih je uspješno imunizovan nedostatkom životnog iskustva. Kako da vam nježno kažem, šta ovi ljudi znaju o BiH? Apsolutno ništa. Što ih veže zajedno, jeste da nikad nisu bili u Sarajevu ili Mostaru, Trebinju. Nisu rođeni tu. Ne dišu tvoj vazduh, njihovi su korijeni daleko, bar dalje, od tla na kom ti jesi rođen.

Ja sam između gradova, između nacija, u svojoj nepripadnosti “opušten i relaksiran“ (reče li to Dritan?). Pa ipak, kada se prelazi granica između BiH i Srbije, kao vazduh da se promijeni. Okolna brda se dignu u visine, i lišće je tamnije boje dok se sada četinari počinju nizati kraj uspinjućeg puta. Kao da su vazduh, priroda, tlo – drugačiji? Riješio sam da oprobam svoju hipotezu, te više puta ušao u BiH iz drugih pravaca. Opet, isto. Da li je u pitanju psihologizam? Nije.

Bosna je i geografski pojam. Čak se prelaz između nje i Hercegovine osjeti, i nikad neću zaboraviti kad sam ga osjetio na svom tijelu, kao dječak, probuđen tačno na pola, kad je zahladnilo kroz poluotvorene prozore i autobus na relaciji Mostar-Sarajevo ušao u ogromni kišni oblak. Ispred mene, put je vodio u zeleno, u kišno, u gusto, maglovito, čak u julu. Neke to može plašiti – Janeza Janšu, briselske birokrate, inostrane diplomate. Mene ne. Znao sam, stigao sam. Kao da kuda god me život dalje odnese, jedna duga plovidba otpočeta najranijim djetinjstvom, kada god da zaspem, snovit ili mislima odnesen, postoji to tlo koje k sebi me veže, mimo tuđe volje, jezika ili vjere. U trenutku me budi, otvara mi oči, i podsjeća, prijeti, da sva će putovanja jednom vratiti me tu. Iskreno, mrzim taj osjećaj. Ide nasuprot moje želje da budem ničiji, nikom da se predam. Pa opet, isto se desi i iz drugog pravca, na otvorenim poljima Han Pijeska, kada se nebo otvori kako nikad nisam vidio i Sunčeva svjetlost razlije u žuto, u plavo i bijelo, po travi izblijedeloj od Sunca, po širokom, zastrašujuće bliskom nebu, po oblacima.

Ovde su ljudi tvrdi. Prkosni. Snažni karakteri. Tajno ponosni. Odani. Naprasiti, nasilni.

Sumnjičavi, oprezni. Prave se da nikome ne vjeruju. Olako odbacuju nade u rješenja. Potajno, vjerujući. Više od drugih, za to, kao da su najsposobniji na svijetu.

Kao da ipak duže pamte no što iskreno zamjeraju. Začudo se brzo oprašta, uprkos tugama. Vjerni svome Bogu, cvjetovi svojih civilizacija. Kao da nada uzvisuje nepovjerenje i pesimističnost trezvenih briselskih, beogradskih ili zagrebačkih analitičara. Kao da dubine činjenica idu u stoljeća, daleko van sposobnosti uviđanja nevladinih organizacija.

Bosna je prirodna tvrđava. Vidim je u vrhovima listi BDP-a i ocjena administrativne efikasnosti. Čistu, oštru, rasterećenu administraciju, ekonomiju neopterećenu nametima, agresivnih preduzetnika, osiljenih individualaca, kakva je uostalom priroda stanovnika Dinarskih Alpa, od kamena ako ne od mermera isklesana. Vidim je kao zemlju sa najviše međunarodnih letova, prepunu, evropsku prestonicu frilensera, koji sa bazom u npr. Sarajevu pišu blogove o čudesnoj lakoći city break-ova. Zemlju čiji bi izvozni proizvodi, sa etiketama o geografskom poreklu, bili najskuplje namirnice u minhenskom super-marketu. Ne gledam u moguća rješenja teritorijalnih podjela, kantone i entitete. Ne gledam nazive administrativnih jedinica.

Ne želim da se BiH pretvori u zemlju sjećanja

Federalizam je postojben, dokazan, efikasan politički temelj brojnih država. Štaviše, ima svojih ozbiljnih, kvalitetnih prednosti. Ne vidim bolesnika kome je hitno potrebna operacija. Nema idealnih rešenja. O Dejtonu, od mene ništa posebno. Da li je više dobar ili loš, kao bitnije smatram da je – nebitan. Ne vidim viška ni u Hrvatima, ni Srbima ili Bošnjacima. Ne vidim BiH kao branu osjećanjima njenih građana ka drugim zemljama. Prije no što se oprostimo od visokih predstavnika, za oproštajni poklon ne bi uopšte smetao dokument ili dva o ulasku BiH u Evropsku Uniju, zar ne? I ako bi se EU raspala – a ne budite naivni, jer i Evropa je tvrđava – njeni bi članovi iz nje izašli jednako zajedno, i ne bi se odrekli svih postignutih uspjeha suživota, otvorenih granica. Umoran od nostalgičnih stavova starijih ljudi, naših roditelja, ne želim da se BiH pretvori u zemlju sjećanja.

Za mene, ideja doma rasuta je u jeziku i geografiji, ne u granicama. To su brda i kotline tla mojih sunarodnika, Sarajevo mog rođenja i predaka, nizije Vojvodine i široki bulevari Novog Sada, grada mog odrastanja, beogradski kafei i aula Filološkog fakulteta, grad ranih studija, prolasci podno Kamenitih vrata na putu ka uzvisini zagrebačkog Gradeca u ljetnje večeri mojih 20-ih godina, Pelješac i Ston, Dubrovnik porodičnih ljetovanja, mostarske žege i večeri na Veležu ili kraj Počitelja, na putovanjima i avanturama, prostor oivičen linijama koje eventualno završavaju Opatija na sjeveru ili na jugu Herceg Novi, i nekako čudno, ali ipak i ona tu, Podgorica. Ne toliko Niš, Pirot ili Vranje. U centru ovog prostora, jeste Sarajevo.

Ideja regiona u kojem ne postoji BiH surova je i neprirodna. Bio bi to apokaliptičan dan jednog beznađa, da smo morali biti braća samo po istim imenima, da su nas snage zajedničkih karaktera iznevjerile, zauvijek razdvojile, u jednom distopijskom svijetu nakaznih projekata poput nacističke, bezdušne administrativne podjele osvojenih teritorija. Iako bi jednako trezveni profesori političkih nauka brzo istakli da je insistiranje na geografiji vid asimilacije od strane neke etničke grupe – bez geografije nema ni dugog trajanja. Niti su život ili politika racionalni. To je katastrofalna greška u svim naučnim procjenama. Ratovi? Do njih nikad nije dolazilo zbog afekata. To je mit. Ali, jeste zbog dokumenata, pejpera i non-pejpera, racionalnih, suvoparnih tvrdnji, impotentnih akademika bez umijeća življenja.

Moja je istina krajnje jednostavna. Vrijeme leti, bježi, kao sjenka. Vita fugit sicut umbra. U tiraniji Sunca, neba i oblaka, morskih valova, ljubavi i nadanja, ja nemam vremena za duga TV izlaganja zabrinutih staraca, nova prekrajanja granica mog djetinjstva, mišljenja drugih, stručna i surova, bez ikakvog pojma o ljepoti buđenja uz mirise kafe izmiješane sa zrakom sa Igmana, kada mi trenuci godišnjih odmora dopuste povratak. Sa vjerom u bijes pravih građana, želim ti, na kraju ovih redova, da više ne propustiš nijedan tren svog života.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO