Historija genocida i sudska praksa

Dokazati namjeru države da bi se utvrdio genocid jedno je od ključnih pitanja međunarodnog prava, a presuda u slučaj BiH protiv Srbije tu se smatra pravnim presedanom.

Mnogi autori smatraju da je nestanak indijanske populacije nakon 1492. jasan čin genocida, dok drugi to dovode u pitanje pozivajući se “namjeru” istaknutu u Konvenciji o genocidu (EPA)
Mnogi autori smatraju da je nestanak indijanske populacije nakon 1492. jasan čin genocida, dok drugi to dovode u pitanje pozivajući se “namjeru” istaknutu u Konvenciji o genocidu (EPA)

Kada su evropski kolonizatori došli do obala Novog svijeta u 15. stoljeću sa sobom su donijeli razne zarazne bolesti na koje lokalni stanovnici nisu imali imunitet, zbog čega je većina njih umrla. Doseljenici to prvo nisu znali i nije im bila namjera da zaraze starosjedioce, jer su im bili potrebni kao robovi da obavljaju fizičke poslove, međutim, kasnije su zabilježeni slučajevi da su kolonizatori u Americi najmerno “zarazili” deke boginjama i dijelili ih Indijancima.

Širenje bolesti, kao jedan od faktora koji je gotovo doveo do nestanka starosjedilačke populacije, pored ubijanja i oduzimanja zemljišta, često služi kao jedan od argumenata u debati o tome da li su evropski kolonizatori i dosljenici u SAD-u počinili genocid nad Indijancima.

Genocid kao “zločin nad zločinima”, kako je okarakteriziran na međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene u Ruandi, razlikuje se od drugih po tome što, prema međunarodnom pravu, on podrazumijeva postojanje namjere da se uništi određena grupa ljudi, da dođe do njenog nestanka.

Termin je skovao poljski pravnik Raphael Lemkin 1944. godine, a njegova definicija je bila veoma široka prema kojoj genocid ne znači nužno uništavanje nacije u jednom momentu, osim kada se to postigne masovnim ubistvima svih članova nacije. Prema Lemkinu, genocid podrazumijeva namjeru i plan uništavanja ključnih osnova života određene grupe kako bi cijela ta grupa nestala.

To uključuje i nestanak političkih i socijalnih institucija, kulture, jezika, nacionalnih osjećaja, religije, ekonomske egzistencije, uništavanja lične sigurnosti, slobode, zdravlja, dostojanstva. Lemkin je ovo primijenio na mnoge evropske kolonijalne projekte u Africi, Novom Zelandu, Australiji, Južnoj i Sjevernoj Americi te lobirao da međunarodna zajednica kriminalizira djelo genocida, što je i učinjeno četiri godine nakon toga.

‘Dobri i loši Indijanci’

Tada je nastao jedan od bitnijih dokumenata međunarodnog prava – Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida potpisana 1948. godine. Ona definira genocid kao brojna djela koja između ostalog uključuju ubijanje ili nanošenje teške fizičke ili psihičke štete. Međutim, Konvencija to smatra genocidom samo ako je postojala “namjera da se uništi” potpuno ili dijelom određena nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa.

Tako mnogi autori smatraju da je nestanak indijanske populacije nakon 1492. jasan čin genocida, dok drugi to dovode u pitanje pozivajući se “namjeru” istaknutu u Konvenciji. Oni koji tvrde da se desio genocid, iznose argument da je politika u SAD-u tokom 19. stoljeća direktno odgovorna za nestanak 95 posto populacije starosjedioca tokom 100 godina, te da se nije radilo o neizbježnim i nenamjernim djelima koja su bila posljedica tadašnjeg ubrzanog razvoja, nego o odlukama s namjerom da se zvanično ukloni takozvani “problem Indijanaca”.

Preživjeli starosjedioci bili su prisiljeni da žive u udaljenim područjima i rezervatima gdje je američka vlada primjenjivala strategiju zavadi pa vladaj koja je dovela do podjele među preostalim Indijancima. Oni koji su se podvrgnuli vladinim pravilima proglašeni su “dobrim Indijancima” i dobili su bolje pozicije u rezervatima, dok su oni koji su se držali svojih tradicionalnih vrijednosti, kulture i duhovnosti smatrani “lošim Indijancima”.

Pobornici teze da je nad Indijancima počinjen genocid upravo navode i da su kolonizatori namjerno dijelili “zaražene” deke Indijancima, dok protivnici tvrde da su to bili rijetki slučajevi i nedovoljni da se utvrdi da je američka vlada htjela da uništi cijelu grupu ljudi.

Slične debate se vode i o tome da li se u Armeniji desio genocid, te je u nekim evropskim zemljama zakonom zabranjeno negiranje genocida u ovoj zemlji, kao u slučaju holokausta, dok se u Turskoj može završiti na sudu ako se riječ genocid upotrijebi u kontekstu masovnih ubistava u Armeniji.

Presuda u slučaju BiH pravni presedan

Kako i u teoriji, tako je i u praksi generalno teško utvrditi i procesuirati djelo genocida. Što zbog otežanog utvrđivanja odgovornosti što zbog nedostatka volje država da to urade, formirani su međunarodni sudovi koji bi se bavili ovim.

Takav je bio Nirnberški proces između 1945 i 1946, odnosno suđenje nacistima na Međunarodnom vojnom sudu u Nurnbergu za zločine protiv čovječnosti, budući da tada još nije postojala Konvencija o genocidu, te međunarodni sudovi za zločine počinjene u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji (ICTY), na kojem je utvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid kroz individualne presude; zatim sud u Kambodži za zločine koji su počini Crveni kmeri i Pol Pot. Od 2002. godine, Međunarodni krivični sud (ICC) može voditi slučajeve ako nacionalni sudovi nisu u mogućnosti ili nisu voljni da procesuiraju genocid i to se smatra “posljednom opcijom”.

S druge strane, Međunarodni sud pravde (ICJ) sa sjedištem u Hagu, ustanovljen 1945. godine kao jedan od šest osnovnih organa UN-a, može suditi samo državama, ne pojedincima. ICJ ima dvije uloge – prva je da sud može odlučiti u međunarodnim legalnim sporovima između država u skladu sa međunarodnim pravom, a druga je da daje savjetodavna mišljenja u pitanjima međunarodnog prava određenim organima UN-a i njegovim specijaliziranim agencijama.

ICJ nije nadležan u slučajevima koji pokreću pojedinci ili grupe protiv države – samo država može pokrenuti slučaj protiv druge države. Sud može rješavati širok spektar pitanja – od spora oko granica, preko oružanog sukoba te do slučajeva koja se tiču okoliša. ICJ se tako smatra čuvarom legaliteta međunarodne zajednice.

Što se tiče utvrđivanja genocida, presuda u slučaju tužbe BiH protiv Srbije na ovom sudu se smatra presedanom i historijskom odlukom, jer se prvi put u historiji međunarodnog prava odlučivalo o odgovornosti jedne države za “zločin nad zločinima”. Brojni akademski radovi se bave njenim pručavanjem, budući da ICJ nikada nije donio takvu odluku na osnovu Konvencije o genocidu, jer nikada prije ovaj sud nije ustanovio da je država sposobna počiniti zločin. Taj zločin u ovom slučaju ne podrazumijeva samo počinjenje genocida, nego neispunjavanje obaveze da se on spriječi, za šta je utvrđena odgovornost Srbije.

Gambija protiv Mijanmara

Trenutno se pred ovim sudom vodi slučaj protiv Mijanmara. Krajem 2019, Gambija je pokrenula tužbu protiv ove zemlje, optužujući je da je prekršila Konvenciju o genocidu u slučaju muslimanske manjine Rohinja.

Gambija je ratificirala Konvenciju 1978. a slučaj pred međunarodnim sudom je pokrenula prema članu 9, koji dozvoljava mogućnost da bilo koja država može podnijeti tužbu u slučaju da smatra da druga država nije ispunila svoje obavaze iz Konvencije.

Gambija je u svojoj tužbi tražila od ICJ-a da odmah nametne “privremene mjere” kako bi Rohinje bile zaštićene od daljnjeg nasilja, što je sud prihvatio, kao i u slučaju Bosne i Hercegovine koja je, podnoseći tužbu protiv tadašnje Jugoslavije 1993. također tražila privremene mjere, koje su donesene brzo nakon toga, iako je sud tek 2007. utvrdio da se desio genocid u Srebrenici te da je Srbija imala odgovornost da ga spriječi.

Posljednjih dana u fokus pažnje javnosti i medija je i najava Kosova da će tužiti Srbiju za počinjeni genocid pred ovim sudom. Međutim, tu postoje pravne komplikacije, jer Kosovo nije članica UN-a a nije ni potpisnica Konvencije o genocidu. Kao u slučaju Gambije koja je pokrenula slučaj protiv Mijanmara, postoje pretpostavke da će druga zemlja uime Kosova pokrenuti tužbu, a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je već rekao da bi to mogla biti Albanija.

U svakom slučaju, ovakvi procesi traju godinama, a dokazivanje “zločina nad zločinama” kroz različite historijske periode ostaje predmet užarenih debata i prepreka za pomirenje.

Ipak, posljednjih dana neke evropske države, nekadašnje kolonijalne sile, priznale su da su počinile genocid ili da su doprinijele da se on desi. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno je rekao da priznaje da je njegova država, vodeći se kolonijalnim stavovima, ostala uz “genocidni režim” u Ruandi 1994, dok je Njemačka prvi put priznala kako je počinila genocid u Namibiji tokom svoje kolonijalne uprave.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO