Moć slobode i dobrovoljna nemoć novinara

Novinarska i medijska sloboda podrazumijeva hrabrost, katkad srce, kičmu, ličnu i profesionalnu etiku, čvrst karakter, znanje novinarskog zanata i još koječega što taj esnaf čini moćnim.

Sloboda je pojmiti, prihvatiti i braniti činjenicu da su mediji - kako to neki vole reći, „savjest svakog društva“ (EPA - Ilustracija)

Koliko će ovdašnjih novinara, kad svane 3. maj, znati da je počeo Svetski dan slobode medija? I znaju li, uopšte, čemu služi taj dan i da je, samo simbolično, jednom godišnje, a njegova je suština svakodnevna i trebalo bi da traje 365/24?

Trebalo bi – a, nažalost po medijie i novinare, nije. Nije, jer novinarska i medijska sloboda podrazumeva hrabrost, katkad srce, a uvek kičmu, ličnu i profesionalnu etiku, čvrst karakter, znanje novinarskog zanata i još koječega što taj esnaf čini moćnim. Toliko moćnim da istorija beleži kako su zbog novinara, njihovih reči i dela, padali državnici, ministri, vlade, rušile se piramide političke i(li) svake druge korupcije…

Tako je, recimo, „afera Votergejt“ (Watergate scandal) početkom sedamdesetih godina oduvala američkog predsednika Ričarda Niksona, a svež primer je skandal sa dečjim dodacima koji je, usred pandemije korona virusa, koštao madata holandskog premijera Marka Rutea i kompletnu vladu. U oba slučaja – i u mnogim između, sve bi se možda pomelo pod tepih da nije bilo – medija.

Pet pitanja

To mogu biti primeri, ali ne i kompletna slika medijskih sloboda i novinarske moći. Jer, sloboda ne počinje onda kad se nauče onih pet famoznih pitanja na kojima počiva novinarski zanat – ko, gde, kada, kako i zašto.

Sloboda je i znati kome, kada, gde, kako i zašto ih postaviti i zahtevati odgovor – kao svoje pravo i kao meru njihove odgovornosti.

Sloboda je pojmiti, prihvatiti i braniti činjenicu da su mediji – kako to neki vole reći, „savest svakog društva“ i da, postavljajući pitanja očekuju istinu (ili laž) koja koja će u svesti i savesti razmeđiti vlast, moć i odgovornost pitanih i p(r)ozvanih.

Sloboda je i iskorak dalje, u istraživačko novinarstvo, u kojem se svih tih pet pitanja prepliću sa stotinama (ne)zgodnih potpitanja.

Sloboda je i onaj trenutak kad shvatite i prihvatite – koliko god oveštalu, ali neporecivo tačnu – definiciju da je „vest samo ono što pokušavaju da vam sakriju, a sve ostalo je PR“.

A šta, nasuprot toj slobodi, danas na ovim prostorima, a posebno u Srbiji, imamo u praksi između 3. maja ove i desetina prethodnih godina?

Trutovi i klimoglavci

Imamo tek šaku novinarskih autoriteta i profesionalaca sa velikim N, a nasuprot njima – mravinjak trutova, klimoglavaca i držača mikrofona, podguznih zunzara, zapisničara i čitača naručenih pitanja, korumpiranih urednika i medija ogrezlih u autocenzuru, udvorištvo, podaništvo i idolopoklonstvo.

Imamo, takođe, ozbiljnu dozu površnosti i elementarnog neznanja iz kojeg, u želji da se istakne značaj izgovorenog i(li) nečijeg političkog autoriteta, proizilaze jezičke i materijalne greške, često i nebuloze, pri čemu si semantika i sintaksa maternjeg jezika – nedokučive veštine.

Imamo – na više nivoa – pogubnu podelu na „vaše“ i „naše“ medije koju je oblikovala – a svakodnevno je neguje i potkupljuje, tobožnja politička elita bahatih mediokriteta, neukih i nedoraslih funkcijama i dužnostima. Uz to, nadasve osionih, poput Kaligule koji je samo jednog konja, Incitata, imenovao za konzula, a oko nas svakodnevno kaska ergela takvih koji ržu za šaku zobi ovovremenskih Kalugula. Što bi narod rekao – „našla se vila gde nije bila“.

Imamo, kontinuiranom fukncionerskom kampanjom nametnute, konferencije za štampu koje više liče na loše režirane vodvilje, nego li na ozbiljno sučeljavanje pitanja i odgovora, istine i odgovornosti, konferencije na kojima se traganje za informacijama sudara i posrće pred unapred (o)smišljenom propagandom u kojoj su već prepoznatljivo podeljene uloge šaptača, pitača i pitanih.

Na ivici verbalnog neprijateljstva

Nepoćudni novinari, pak, u takvim sitaucijama često bivaju suočeni sa omalovažavanjem, neumesnim komentarima, ironičnim i uvredljivim oslovljavanjem, uz neskrivenu netrpeljivost, ponekad na ivici verbalnog neprijateljstva.

Dalje, na istoj trasi nakaradnog poimanja uloge i važnosti medija, imamo televizije s nacionalnom frekvencijom, pretvorene u svakodnevni političko-estradni rijaliti. U tom rijalitiju je postalo sasvim normalno da se, nakon dvostanog polumonologa Izabranog Mandatara i saosećajnih upadica ikebana-voditelja, uživo nastavi direktan prenos poluozvaničene televizijske prostitucije, sa bulumentom gologuzih starleta i istetoviranih bildera.

Takav mizanscen služi da se, iz dana u dan, samo dodatno oblikuje i nadograđuje estradno-tabliodna svest puka, da se hipnotizira – zdravoj pameti i racionalnom promišljanju – nedoraslo mnoštvo dobrovoljaca pristalih na mentalno sakaćenje.

Novinari i „novinari“ u tom kolopletu imaju izbor – ili da čestito rade svoj posao ili ga, pak, samozadovoljno odrađuju, pristajući da na zvuk zvonca i pucketanje prstom, poput cirkuskih pajaca ili Pavlovljevog psa, zabalave na svaku dnevno-političku potrebu i poruku umišljenih autoriteta.

Istini za volju, treba imati u vidu i ocenu iz istraživanja Nezavisnog udruženja novinara Srbije „Širom zatvorenih očiju: Koliko novinarke i novinari poznaju svoja radna prava”, koja dodatno osvetljava trenutnu medijsku sliku: “Mala i neredovna primanja, nedovoljna sigurnost posla, rad bez ugovora ili sa prekarnim ugovorima, predstavljaju stalne oblike pritiska koji podstiču širenje autocenzure, ugrožavaju nezavisnost novinara, sputavaju kvalitetno novinarstvo i favorizuju ‘tabloidizaciju’ u medijima“.

“Mašinerija tabloida”

I moglo bi se još, na razne načine i iz različitih socio-psiholoških uglova, metaforama ili činjenicama, podastrti sijaset argumenata, pa i član 19. Univerzalne deklaracije UN o ljudskim pravima: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obaveštenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice“.

Moglo bi se i o argumentima zbog kojih i Fridom haus i zvaničnici EU imaju manje ili više diplomatske primedbe, upućene na relevantne beogradske i ostale adrese. A upravo se te primedbe odnose na kastriranu slobodu medija i dokidanje vladavine prava, a poduprte su tvrdnjama da „savremene autokratije prate upadljiv obrazac kojim nastoje da ograniče i uspostave kontrolu nad medijima uz gušenje i omalovažavanje akademske zajednice i civilnog društva“. I još pride – da je „izraženo nepoštovanje političkih protivnika“, a sve „zahvaljujući mašineriji tabloida“.

Moglo bi, ali ću ovde, ipak, prepustiti reč koleginici Jeleni Zorić, višestruko nagrađivanoj novinarki i reporterki N1, iz čijih par rečenica, povodom dodele jednog od priznanja, zvoni suština priče o novinarima i „novinarima“, o medijskim slobodama, pravima, obavezama i odgovornosti:

„Ko god je pred nas novinare od moćnika stao sa strogim licem, taj ima i leđa. I kome god smo videli lice, videli smo i leđa. Ne dozvolimo da nas prave slojem robova, pokažimo koliko je moćno biti samo novinar!“.

Sloboda se, dakle, osvaja!

Izvor: Al Jazeera