U surova vremena kakva su ona ratna i poratna, vrijedni pažnje su dobri ljudi, spremni da se žrtvuju za dobrobit zajednice. Teško je biti fin u vremenima mržnje, podjele i sukoba. Kažu da je historija učiteljica života, a ona nas uči da se dobro uvijek dobrim vraća. Danas, kada nacionalizam i fašizam bujaju na sve strane, nikad više nismo imali potrebe za čovjekom u pravom smislu te riječi.
Samo čovjek budi i sve ostalo će doći na svoje, govorili su naši stari…
Svjedočenje o jednom teškom vremenu za malo selo nadomak Bosanskog Petrovca, zapisao je dr. Šemso Tucaković u svojoj knjizi Srpski zločini nad Bošnjacima – muslimanima 1941.-1945. kada je kao prilog objavio Zapisnik od oktobra 1941. godine koji je sastavljen u Ulema medžlisu. Ovaj dokument predstavlja jedini materijalni dokaz, koji svjedoči o jednom imamu i njegovoj borbi da spasi svoje džematlije.
„Krajem mjeseca srpnja zauzeli su četnici moje selo u kome se nalazi 116 muslimanskih domova. Sa ovim četnicima borili smo se oko 3 nedjelje samo sa 28 pušaka i vrlo malom količinom streljiva, jedva sa 20 do 50 metaka uz jednu pušku. Kako su četnici u stotinama sa svih strana nagrnuli u Bjelaj, bili smo više u nemogućnosti da se borimo, jer više nismo imali streljiva. U četničkom zarobljeništvu ostali smo oko 7 nedjelja i uspjeli smo 25. rujna da se oslobodimo ovog zarobljeništva, pošto je došla naša vojska u blizinu Bjelaja. Napominjem da je prije nego su nas četnici zarobili, došla u naše selo naša vojska, oko dvije satnije i mi smo ih tada molili da nam omoguće izlaz iz Bjelaja, jer smo bili uvjereni da se nećemo moći održati i da ćemo stradati radi toga, što su mjesni katolici izazvali okolni grko-istočni živalj”, izjavio je Zaim-ef. Zulić, imam u džematu Bjelaj i trajno uklesao svoje ime u borbu za običnog čovjeka.
A nije se borio samo za Bošnjake muslimane. Zaim efendija se borio i za svoje komšije Srbe pravoslavce.
Nije tajna da su u to vrijeme i neki Bošnjaci, u Kulen Vakufu i okolini, bili uz ustaše, te paleći srpska sela, ubijajući srpski živalj, što bi naš narod rekao “uzajmili” od komšija milo za drago.
Tragao sam za živim svjedocima priče o mom pradjedu Zaimu ef. Zuliću, ali ih nažalost nema. Ta generacija je odavno otišla na bolji svijet, ostali su njihovi potomci. Neki od njih se sjećaju priča svojih djedova i očeva koji su im govorili o teškim vremenima Drugog svjetskog rata.
Hamdija Husetić je mutavelija u džematu Bjelaj i svjedok koji je sačuvao priču svoga oca i djeda o Zaim ef. Zuliću.
“Prije četničke okupacije Bjelaja u selo su upale ustaše. Otišle su pravo hodži jer je u to vrijeme hodža bio glavni u selu. Htjeli su da zapale pravoslavnu crkvu, ali se hodža Zaim Zulić tome usprotivio i uspio da ih odvrati od prvobitnog nauma”, priča Hamdija.
“Ustaše su planirale ubiti neke seljane srpske nacionalnosti, čemu se usprotivio i moj otac. Bila je to neka oštra jedinica koju su teško obuzdali da ne počine zločine u Bjelaju i okolini. Namjera je bila da se popale kuće i crkva, a onda pobije koga se stigne. Hodža Zaim se tome suprostavio i kasnije su Srbi, kada su zauzeli naselja Orašac i Kulen Vakuf otišli po hanumu Zaima ef. Zulića koji je imao dvije žene – jedna je bila s njim u Bjelaju, a druga u Orašcu. Uzeli su tu njegovu drugu ženu i djecu, te ih odveli kod njega u Bjelaj”, priča Hamdija mutavelija.
Šteta je, kaže, što te stvari nisu zadokumentovane jer bi sve bilo drukčije u ovom zadnjem ratu….
Formalno obrazovanje me učilo a život naučio, da se dobro dobrim vraća. Stotinu puta sam se u to praktično uvjerio, kao što sam se uvjerio da se ne može sijati zlo, a očekivati dobro. Nekada prođe mnogo godina i dobro koje je čovjek negdje učinio, bude uzvraćeno.
Nemoj sinko tuđe, bolje ti je tvoje makar i skromno bilo – govorila bi rahmetli majka. Tek sam kasnije u zreloj životnoj dobi shvatio veličinu i suštinu njenog savjeta.
Zna li su naši stari koliko je pogubno drugome nanositi zlo. A znao je i Zaim efendija. Zato se usprotivio zločinima koji su trebali biti izvršeni nad njegovim komšijama srpske nacionalnosti i njihovim svetinjama…