Nisam se nadao da bih u skorije vrijeme mogao stići na red za vakcinu. Medicinari, penzioneri, policajci, vojnici, političari, ovi i oni, milioni njih bukvalno, svi su prije mene, a kad se na to doda proces vakcinacije, koji se u BiH odvija sa poteškoćama na svakom koraku, realno sam mislio da se mogu opustiti po tom pitanju, jer problem je to koji zadugo neće doći na red za rješenje.
Zbog toga sam se prijatno iznenadio kad sam dobio poruku od Vedrana, kolege sa Televizije, kod kog sam se ranije prijavio da se želim vakcinisati. Nije mi to bila prva prijava, u posljednja tri mjeseca napravio sam ih nekoliko, a kako nijedna nije prošla, mislio sam i za ovu da nema od toga ništa, ne u skorije vrijeme. Rečeno mi je da budem u srijedu u pet ispred RTV-a.
Pred Televiziju sam stigao sa minutu zakašnjenja, odahnuvši kad sam vidio da mali autobus nije još ni upaljen, te da kolege puše tek zapaljene cigarete. Iako je bilo veoma rano, među okupljenim je vladalo lijepo raspoloženje, vidjelo se da je svima drago što idu. Do pola šest iskupilo nas se tridesetak, poslije čega nismo više nikog čekali. Naprijed u imunizaciju, u bolje i bezbrižnije sutra.
I ja bih radije Pfizer-a
U autobusu doznajem da su kolege koje su otišle dan ranije dobile Pfizera, koji je na glasu kao bolji od Astra Zenece. Pričalo se da bi i mi mogli biti iste sreće. Iskreno, i ja bih radije Pfizer, ne zato što mislim da Astra nije dobra, nego zato što sam prilikom istraživanja vakcina saznao da je on tehnološki najnapredniji.
Uskim i vijugavim cestama vozimo se do Zvornika, gdje pravimo pauzu u restoranu sa baštom iznad Drine. Tu doznajem da ćemo se vakcinisati u Batut institutu, koji se nalazi u blizini Hrama Svetog Save. Prespremni kolega pokazuje mi na mapi put od hrama do instituta koji trebamo preći pješice. Ne mogu na prvu da upamtim novu riječ Batut, sve govorim batat i u glavi vidim veliki crvenkasti krompir.
Prelazimo Drinu i vozimo dalje. Cesta nije u boljem stanju nego ona s kojom smo se vozili kroz Bosnu, ali je ravnija, s manje nagiba i krivina, pa idemo brže. Razgovaram sa kolegicom Vesnom, koju ranije nisam poznavao, o književnosti. Može se reći da je to bio pravi BHT književni razgovor, jer kroz autobus prolaze Andrić, Selimović, Ćopić, Sušić, Nametak, Džamonja, Kondžić i drugi pisci Bosne. Osjećam se važno dok otkrivam kolegici Nametkovu knjigu “Sarajevski nekrologij” koja je meni baš uzbudljiva, preporučujem joj da potraži prvo izdanje, jer u reizdanjima nedostaju neki dijelovi, koje je neko moćan izbacio kao preslane.
Ulazimo u Beograd. Sa lijeve strane Genex, čiji su visoki tornjevi spojeni pri vrhu jednim spratom, pa ga valjda zato neki zovu beogradskom kapijom. Voditeljica putovanja Neda izdaje posljednja uputstva, koja su meni već poznata od Zvornika. Kroz nekih dvadesetak minuta stižemo do Hrama, a za još pet smo u dvorištu Batuta, po kom šeta mnoštvo bijelih mantila. Ljubazna gospođa nam dijeli formulare, koje neki prime sa razočarenjem, jer na njima nema pitanja koje se tiče izbora vakcine, to jeste – ima samo Astra. Jedan kolega odbije potpisati saglasnost.
U koju ruku želite primiti vakcinu?
Sam proces vakcinacije izgleda ovako: malo se sačeka ispred kontejnera postavljenog u dvorištu, nakon čega se uđe i preda saglasnost medicinskoj sestri koja je za kompjuterom. Ona postavi još koje pitanje i unese odgovore, poslije čega druga medicinska sestra postavi pitanje – u koju ruku želite? Kad odaberete, slijedi vakcina, što bude gotovo za manje od deset sekundi i ne boli nimalo, a onda vas zamole da se zadržite još najmanje petnaest minuta ispred kontejnera, da vam se može pomoći ukoliko dođe do neuobičajenih reakcija. Kroz nekih pola sata svi smo gotovi, osim kolege koji je odbio.
Do povratka u Sarajevo imamo sat pauze. Sa kolegom Mirzom odlazim pred Hram, u nadi da ću tamo zateći beogradske skejtere, među kojima imam dosta prijatelja. Nema ih danas, pa gledam čovjeka koji skuplja izgorjele svijeće iz crnih sanduka ispred Hrama. I prije sam viđao takve sanduke, ali nikada šest odjednom. Ljudi pale non stop i sakupljač ima punu veliku vreću. Sigurno ih pretapa i pravi nove. Naumpadne mi da je svjećar nekoć bilo široko rasprostranjeno zanimanje. Mirza i ja kupujemo po magnet od tristo dinara. “Mogu li dva za petsto?” – “Odakle ste?” – “Iz Bosne.” – “Može za Bosance sve.”
Na putu za Sarajevo neki piju unaprijed paracetamole, da preduhitre očekivane nuspojave, temperaturu i bolove u kostima. Svi su dobro i zdravo, a ja dobijam novu saputnicu, koja je išla dan ranije i dobila Pfizer. Ona će na revakcinaciju za tri sedmice, mi Astraši za tri mjeseca, ali meni to ne smeta, jer nekako osjećam da već imam pet-šest antitijela u sebi, što će do kuće već biti pedeset-šezdeset, sutra petsto-šesto. Iz torbe vadim knjigu Frederika Begbedea, “Čovjek koji plače od smijeha”, čija me lakoća zaokupi u idućih par sati. Smiješan i zabavan, odlično ovu situaciju.
Slika uz komentar “legao čip”
Po ulasku u Bosnu objavljujem fotku sa potvrdom o vakcinaciji na Fejsu, uz prigodan komentar da je legao čip. Lajkovi pljušte sa svih strana, a među komentarima dobijam jedan koji mi govori da sam sa novom frizurom isti Riper iz Pipsa. I to mi drago.
Oko pola deset stižem pred zgradu, a iako sam jako umoran, ne idem pravo kući, već prvo u kafić, da počastim nekog kako bi se vakcina primila bolje. Pijem kafu sa Japanom i Jankom. Janko tvrdi da sam se vakcinisao zato što sam zaveden. Mislim se i jesam, ali ne fantastičnim idejama na koje on misli, već mišlju da će u budućnosti korona bježati od mene, umjesto ja od nje.
Kući sam došao u deset. Dok sam se kupao strefila me jaka groznica.
Spavao sam ispod jedne deke i dva jorgana, a kad sam se probudio i vidio kako mi je mokra pidžama, odmah sam otišao da se izvagam.
Falila mi je jedna kila, što sam ubrojao u dodatne benefite vakcinacije Astrom.