Kad su funkcioneri u obrazovanju i prosvjetni radnici u vremenu pandemije počeli tražiti načine da učenicima, čije su škole zatvorene, nekako nadomjeste izgubljeno gradivo i čari učenja, jedan način se pokazao izuzetno uspješnim. Djeca su ga rado prihvatila. Predavanja su se iz učionica i sa školskih tabli preselila na tv-ekrane, pa su i oni, čiji su školski dani davno prohujali, imali priliku da se podsjete na mnoge korisne stvari i da “obnove gradivo” bar selektivno, ono što ih zanima, a što su vremenom zaboravili. Među predavačima, koji su iznenada osvanuli na ekranu, posebno se isticao jedan lik.
“Amare, hajde ulazite, evo vam onog profesora što ga vi volite gledati”, doziva s prozora neka grlata žena djecu zabavljenu igrom u dvorištu sarajevskog naselja Pofalići. U tren oka čitavo malo jato djece pokupi svoje lopte, frizbi, teniske rekete i još poneku sitnicu i trkom pređoše dvorište prosto se gurajući na vratima, kao da ih u kući ne čeka škola, nego nešto mnogo šarenije i razigranije. Tako sam saznao da je profesor dobrinjske gimnazije Vedran Zubić “na privremenom radu na tv-ekranu” postao omiljeni predavač školske dječurlije zarobljene epidemiološkim mjerama, neka vrsta “Branka Kockice” iz vremena nekih drugih, ranijih generacija.
Vedrana Zubića pamtim po nečemu drugom – bio je gost jednog novogodišnjeg tv-magazina, koji sam prije dvije godine pripremao zajedno s mojim kolegama Elvirom Bucalom i Emilom Karamatićem. Sjećam se da je neviđenom jednostavnošću u toj emisiji objašnjavao razne životne, društvene i političke paradokse u kojima živimo, toliko slikovito i duhovito razobličavajući bijedu politikantskog bosanskohercegovačkog vašarišta da smo prosto ostali zatečeni tom živopisnom i simpatičnom mudrošću. Taj svoj šarm je, izgleda, vrlo uspješno prenio i u televizijska predavanja za učenike u kojima se geografija pretvarala u šarenu i privlačnu predstavu.
“Otkako je ovaj Vedran Zubić prije tri sedmice počeo predavati geografiju na televiziji, ja sam naučio mnogo više nego što sam ikad znao, i to ne samo iz geografije”, iščuđava se pored mene sarajevski srednjoškolac Haris Fazlić, prosto ne odvajajući oči sa ekrana s kojeg je profesor pričao o afričkom nacionalnom parku Serengeti, približavajući ga svojim malim gledaocima tako blisko i jednostavno kao da priča o nečemu što su svi vidjeli i što je svima poznato – o sarajevskom zoološkom vrtu, Pionirskoj dolini.
… Zaledi me vijest koja početkom sedmice osvanu na brojnim portalima: Jedan od najboljih i najomiljenijih profesora geografije u Bosni i Hercegovini Vedran Zubić proglašen tehnološkim viškom!!!. Prosto nisam mogao da povjerujem u to što čitam, ali rastrijezniše me brojni komentari na portalima i društvenim mrežama u kojima su ljudi izražavali ogorčenje, mnogi uopšte ne birajući riječi. U svim tim reakcijama bilo je prisutno isto pitanje – pa nismo valjda pali na tako niske grane da nam je i jedan takav predavač, sa neupitnom popularnošću, šarmom i neobičnim darom da svoje veliko znanje tako jednostavno prenosi na učenike, prosto nepotreban?
Preuranjena vijest
Tragom te zapanjujuće vijesti potražih direktora dobrinjske Gimnazije Envera Ahmetspahića, koji mi ispriča svoju verziju ove priče: vijest o tome da je profesor Zubić tehnološki višak, koji su objavili pojedini portali, nije tačna, nije korektno prenesena. Tačnije – preuranjena je. Gimnazija Dobrinja, kao i sve druge škole, pravi presjek trenutne situacije, kapaciteta i potreba za narednu školsku godinu. Taj proces odvija se u nekoliko faza, a napravljen je samo prvi korak. Ako u Gimnaziju Dobrinja bude upisan dovoljan broj učenika i ako bude oformljeno više odjeljenja, pozicija profesora ostaje ista. Ako, međutim, budu upisana samo dva odjeljenja, to ne znači da profesor Zubić ostaje bez posla – ko bi se odrekao profesora koji je i službeno proglašen najboljim. Čak i u tom, najnepovoljnijem razvoju situacije, kaže direktor Ahmetspahić, on ima samo manjak potrebnih časova za punu normu, što bi se nadoknadilo predavanjima u još nekoj obrazovnoj ustanovi. Sve će, kako nam je potvrdio rukovodilac gimnazije, biti poznato 30. juna.
Znači – opet je đavo u procedurama. Možemo se samo nadati da će tog posljednjeg junskog dana biti potvrđeno kako će profesor Zubić ostati na svojoj sadašnjoj poziciji i kako u priči o profesoru-tehnološkom višku ipak nema onih zakulisnih elemenata, koji su ispunili društvene mreže odmah nakon objavljivanja te vijesti.
Ipak, reakcije javnosti, nimalo ugodne, bile su vrlo jasna poruka nadležnim koji će o tome odlučivati. Kako bi bilo ko mogao objasniti da čovjek, koji je mnogo puta dokazao svoje ogromno znanje i, što je još važnije, svoj neobičan dar da ga prenosi učenicima na izrazito lepršav način, nekome nije potreban, kakvi god bili proceduralni razlozi? Kako bi njegovi učenici mogli shvatiti zašto u toj školi više nema mjesta za čovjeka koji je i službeno proglašen najboljim profesorom u Bosni i Hercegovini? Zašto bi neko povjerovao da obrazovanju nije potreban čovjek koji je unio toliko pozitivnih novina u svoje časove da je hiljade djece širom zemlje doslovno “zalijepio” za ekran u vrijeme tv-nastave?
Neobičan pristup nastavi i učenicima
Geografski pojmovi, koji su mnogima sami po sebi nezanimljivi i suhoparni, u tv-nastupima ovog maštovitog čovjeka postadoše samo sredstvo da učenici pred ekranima prosto počnu gutati nauku. Tako im je za tren oka geografske odlike raznih dijelova planete neizbrisivo ucrtavao u sjećanje koristeći nešto što je ovim generacijama mnogo bliže, što svaki dan gledaju na portalima i društvenim mrežama.
“Vi danas kad uključite društvene mreže, evo vi i ja, pa tako i dijete, vama će doći čitav niz informacija kako je, ne znam, neka dama povećala grudi ili se slikala polugola. Hajde, pomenućemo Kim Kardashian. Znam da to djeca gledaju”, pojašnjavao je profesor Zubić svojevremeno u razgovoru za našu medijsku kuću. “Onda ja dođem i objasnim kako je Kim Kardashian Jermenka, pa kako su svi oni koji imaju sufiks –ijan Jermeni, kako su Jermeni pobjegli od turske invazije na kraju Prvog svjetskog rata, kako danas postoji država Jermenija, koja je neovisna, a bila je u okviru Sovjetskog Saveza, kako mnogo Jermena ima u Americi… Dakle, profesor treba da zna iskoristiti sad tu Kim Kardashian da učenike nauči čitav niz geografskih, istorijskih, kulturoloških, religijskih karakteristika Jermena… Pa kažete da su oni pravili prvu balkavu, da su oni prvi kršćani, da ta baklava ima 33 sloja, da je svaki taj sloj godina Isusovog života… Dakle, može to profesor iskoristiti. Tako bi trebalo biti i sa znamenitostima u Bosni i Hercegovini”, tumačio nam je taj živopisni čovjek svoj neobičan pristup nastavi i učenicima.
Tako su djeca pred ekranima o Azorskim otocima učila slušajući o Ronaldu, jednom od najboljih fudbalera današnjice, velika geografska otkrića maštovito je vezivao za vrijeme u kojem njegovi sadašnji učenici žive – za tehnološki napredak ovog vremena ispunjen mobitelima i društvenim mrežama, a složene istorijske procese briljantno vezivao za sasvim uobičajene, svakome bliske pojmove, poput tih baklava u Jermeniji.
Odavno smo naučili da se mnogi “viškovi”, neopterećeni znanjem i obrazovanjem, godinama uspješno snalaze trajući u državnim institucijama, ustanovama i javnim preduzećima kao izdanci birokratizovanih stranačkih piramida. Neće nam se valjda dogoditi da profesor Zubić doista postane najzvučniji “tehnološki višak”, nepotreban i suvišan ovom društvu i obrazovnom sistemu, svima osim onih zbog kojih i jeste tu -njegovim učenicima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.