Napuknuće izraelske medijske blokade na zapadu

Iako na prvu djeluje da u Svetoj zemlji nema ništa novo u odnosu na prethodne decenije, ova esklacija nasilja mogla bi predstavljati prekretnicu zbog koje bi totalna pobjeda mogla iskliznuti Izraelu iz ruke.

Novom talasu nasilja prethodila je radikalizacija već radikalne izraelske politike (Anadolija)
Novom talasu nasilja prethodila je radikalizacija već radikalne izraelske politike (Anadolija)

Prošle godine djelovalo je kao da se Izrael nalazi pred totalnom pobjedom. Sjedinjene Američke Države vođene Donaldom Trumpom napravile su presedan i protivno odredbama međunarodnog prava prebacile svoju ambasadu u Izraelu iz Tel Aviva u Jerusalem. Benjamin Netanyahu je u sklopu predizborne kampanje najavljivao aneksiju doline rijeke Jordan, istočnog dijela okupirane Zapadne Obale. Usvojen je i zakon koji Izrael  proglašava jevrejskom državom. Sve to je bilo „nagrađeno“ uspostavljanjem odnosa sa nekoliko arapskih zemalja: Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Marokom, a spominjalo se i da je Saudijska Arabija na rubu da pristupi Abrahamskom sporazumu. Djelovalo je da je izraelski san o jednoj jevrejskoj državi od mora do rijeke na korak do ostvarenja. Na putu ka ostvarenju tog sna stajalo je još samo šest miliona homo sacera.

Izvorno u rimskom pravu homo sacer je označavao osobu koja je mogla biti ubijena bez kazne, jer je iz nekog razloga bila prognana iz zajednice i shodno tome izgubila svaka prava. Homo sacer nema nikakvu vrijednost izuzev golog života. Homo sacer doslovno u prijevodu znači sveti čovjek jer ne postoji ništa što ga može zaštiti osim bogova.

Iako na prvu djeluje da u Svetoj zemlji nema ništa novo u odnosu na prethodne decenije, ova esklacija nasilja mogla bi predstavljati prekretnicu zbog koje bi totalna pobjeda mogla iskliznuti Izraelu iz ruke. Nekoliko je razloga za to.

Nužni korak preko crvene linije

Novom talasu nasilja prethodila je radikalizacija već radiklane izralske politike. Politička kriza vlasti u Izraelu dovela je do toga da Benjamin Netanyahu, u pokušajima da sačuva vlast, u nju uvede radikalne desničarske elemente izraelskog političkog spektra. Oni su njemu donijeli parlamentarnu većinu, a on njima prelazak s margina u mainstream izraelske politike.

Odnos prema Palestincima je pooštren. Pojačane su aktivnosti koloniziranja i otimanja palestinske zemlje i palestinskih kuća na okupiranoj Zapadnoj Obali. To samo po sebi nije ništa novo, međutim, Izrael je u svojoj agresivnoj politici došao do zida. Da bi se ostvario san o jednoj državi od mora do rijeke, nije ostalo ništa više nego početi prelaziti crvene linije. Jerusalem.

Šejh Džerah ni po čemu nije drugačiji od mnogih palestinskih naselja koja su već oteta, osim po činjenici da se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalemu. Možda je čudno jer smo već stoljećima odgajani na principima pozitivizma, racionalizma i empirizma, ali ljudi još uvijek gotovo prvenstveno reaguju na simbole. Otud oštra reakcija Palestinaca u vidu demonstracija, koje su izraelske vlasti nasilno razbili u kompleksu džamije al Aksa, što je bio uvod u napad na Gazu.

Nova palestinska generacija

Usred svih ovih razvoja događaja stasala je jedna nova generacija Palestinaca. Njihovi roditelji, pa možda i djedovi, ne pamte život bez okupacije. Taj momenat nije nov. Novo je što ova generacija vidi da oni posjeduju samo goli život i da jedino što je ostalo u razvoj historijskih događaja jeste da se sami podave u Mrtvom ili Sredozemnom moru ili da stanu pred izraelski tenk. Jer ono što homo sacer prvo shvati jeste da sam, goli život, nema veliku vrijednost.

Ovoj generaciji Izrael nema šta ponuditi. Ne postoji ustupak koji im se može dati, jer Izrael, tako blizu ostvarenja svog sna, to i ne želi.

Ne postoji ni pojedinac niti grupa kojem bi se mogao dati neki ustupak. Novo je i što ova generacija, za razliku od ranijih, odrasta bez bilo kakvih autoriteta. Palestinsko rukovodstvo podijeljeno između Fataha i Hamasa ne predstavljaju njima autoritet. Lideri arapskih zemalja još manje. Ustupci ovim pojedincima i grupama, za razliku od ranije, ovaj put ne bi polučili uspjeh. Sigurno ne dugoročno.

Pukotine u medijskoj blokadi u SAD-u

Homo sacer u rimska vremena, kao prognana osoba, u posjedu je vjerovatno mogla imati samo lične potrebštine. Odjeću, obuću, alat za rad. Savremeni pojam lične potrebštine podrazumijeva, pa i u slučaju homo sacera, smartphone. Ultimativni svjetski homo saceri, Palestinci, smartphone obilato koriste.

Izraelski ministar pravde Benny Gantz, inače osoba koja je prethodnih godina figurirala kao alternativa desnoj izraelskoj vladi i predvodnik opozicije prije nego je lani kooalirao s Benjaminom Netanyahoom, održao je 14. maja sastanak sa rukovodstvom Facebooka i TikToka. Poruka sa sastanka: „Nužno je sa društvenih mreža ukloniti dezinformacije koje šire ekstremisti.“

Sastanak dolazi nakon što je izraelsko rukovodstvo shvatilo da gubi kontrolu nad narativom na zapadu, prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama.

Human Rights Watch, američka organizacija za zaštitu ljudskih prava, 27. aprila saopćila je da izraelske vlasti provode aparthejd. HRW nije organizacija s margine, već je najbliže mainstreamu što jedna nevladina organizacija može biti.

Trevor Noah je 12. maja je u svojoj emisiji „The Daily Show“ koja predstavlja strogi mainstream američke scena, bar one liberalno-demokratske, govorio o Izraelu i Palestini. Stidljivo, oprezno, u pet rukavica, kritikovao je nesrazmjernu izrealsku reakciju na Hamasovo raketiranje, zaključujući da bi uz mnogo veću moć trebala doći i mnogo veća odgovornost.

Zastupnica u američkom Kongresu Ilhan Omar je 13. maja je, u Kongresu, Benjamina Netanyahua nazvala etnonacionalističkim liderom. Zastupnica Rashida Tlaib je, također u Kongresu, kazala da „prazni stavovi o izraelskom pravu na samoodbranu“ predstavljaju praktičnu negaciju palestinski ljudskosti. Zastupnica Alexandria Ocasio-Cortes upitala je svoje kolege u Kongresu i Bidenovu administraciju da li Palestinci imaju pravo da prežive.

Ilhan Omar, Rashida Tlaib i Alexandria Ocasio-Cortes nisu mainstream Demokratske stranke, ali su veoma aktivne u američkoj politici i mimo pitanja Izraela i Palestine. Recimo to ovako: Zastupnički dom američkog Kongresa ima 435 zastupnika. Prosječni pratitelj američke politike zna 10-15 zastupnika. Među njima su sigurno Ilhan Omar, Rashida Tlaib i Alexandria Ocasio-Cortes.

Bernie Sanders je svoju kolumnu o posljednjim dešavanjima na Bliskom istoku završio rečenicom „Palestinian lives matter.“ Kolumnu je 14. maja objavio bastion američko-izrealskog prijateljsta: New York Times.

Visoki predstavnik Evropske unije Josep Borrell poručio je da samo SAD mogu uticati na Izrael. Izgubi li Izreal bespogovornu podršku Washingtonu u svemu što radi, a to je kršenje međunarodnog prava, provođenje aparthejda, ilegalno naseljavanje, ilegalna okupacija i neselektivno ubijanje civila, konstelacija odnosa na Bliskom istoku radikalno će biti promijenjena. San o jednoj jevrejskoj državi od mora do rijeke mogao bi početi blijediti onog trenutka kada ga dotakne izraelska ruka.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO