U Hrvatskoj đavo i filmove snima

Začudno je kako neki ljudi lako lociraju problem Sotone i lako se s njim obračunavaju, iako to ni Bogu ne polazi za rukom.

Sotona u Hrvatskoj malo-malo 'iskače iz paštete', koju valjda 'proizvode' oni koji ne misle isto... Što god to značilo (Reuters)
Sotona u Hrvatskoj malo-malo 'iskače iz paštete', koju valjda 'proizvode' oni koji ne misle isto... Što god to značilo (Reuters)

Ne mogu se nikako uvijek iznova načuditi kako neki ljudi vrlo lako lociraju problem Sotone, njegova prisustva i djelovanja i kako se lako s njim ‘obračunavaju’, iako to ni samome Bogu od postanka ne polazi za rukom.

Nedavno je Blaženko Boban, splitsko-dalmatinski župan iz redova Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), kako su pisali mediji, hrvatskoj ministrici turizma i sporta Nikolini Brnjac pričao da je 2005. godine, ne uspijevši isprva od tadašnjih vladajućih struktura spriječiti snimanje, inscenirao požar na setu snimanja filma – ili je barem sudjelovao u toj raboti – kako bi sabotirao američku ekipu koja je na području Manastirina snimala horor film o, kako kaže Boban, ‘malom đavlu’.

Film je Omen 666. O Antikristu je, ali samo je film, igrani film, fikcija. A realni palež je stvarno, k tome kazneno djelo.

Film je, inače, trebao biti sniman na splitskim lokacijama i Manastirinama na području Solina, grada kojem je tada Boban bio gradonačelnik.

Boban je zapravo nebitan

Boban je, kako su prenijeli neki hrvatski mediji, rekao da se narod pobunio jer je mali sotona trebao izaći iz groba svetog Dujma, inače zaštitnika Splita.

Protestirala je tako, kako su prenijeli mediji, i Nadbiskupija splitsko-dalmatinska, filmska ekipa je otišla, ali ostali su financijski gubici za cijelu kooprodukciju, dakle i za jednu hrvatsku tvrtku.

Naknadno je Boban relativizirao takvu svoju ulogu u tome i navodnim pritiscima na tadašnjeg ministra kulture Božu Biškupića da povuče dozvolu za snimanje – a koji danas kaže da se baš ne sjeća detalja tog slučaja – i praktički povukao priznanje koje su zabilježili i cijelu ovu storiju prenijeli mediji.

Kako god i što god bilo u ovom konkretnom slučaju, nebitno je zapravo, kao i sam Boban.

Konkretno, bitno je samo to što to nije niti prvi, a vjerojatno niti posljednji obračun raznih hrvatskih domoljubnih i – samim time, kako vjerojatno misle, katolički i općenito kršćanski osviještenih – dušobrižnika sa Sotonom, koji otjelotvoren u ‘detaljima’ stalno vreba ne bi li na ‘tamnu stranu’ (eto i od mene malo hereze iz Ratova zvijezda) zaveo vjerujući hrvatski puk.

I tako se, eto, Sotona, koliko god involviran u apsolutno sve kao i njegov antipod Bog – a koji su vječna nerazrješiva filozofska, teološka i znanstvena tema – konkretizira u Hrvatskoj u ulozi film mahera, glavni je lik, a valjda bi svi drugi koji sudjeluju u tome, po nekim mišljenjima, trebali biti nešto kao njegovi supstancijski atributi.

Svako malo vrag ‘iskoči iz paštete’

No, sve to ne bi bio toliki problem da nije simptomatično – Sotona u Hrvatskoj, u tumačenju određenih skupina ove ili one, tko-zna-koje svjetonazorske ili interesne fiksacije, često u sinergiji mnogo njih, malo-malo ‘iskače iz paštete’, koju valjda ‘proizvode’ oni koji ne misle isto… Što god to značilo.

Što je sljedeće? Fausti, azazeli i slični? A ne, neće  Goethe niti Bulgakov biti na udaru, pa ni Biblija u kojoj je Nečastivi jedan od glavnih likova i središnji problem abrahamskih religija uopće,  ali samo zato što ih, nažalost, gotovo nitko više ne čita.

Hrvatski, nažalost ne samo hrvatski, ‘dušobrižnici’ stvorili su svoje ‘faustove’, ‘nečastive’, ‘azazele’ i slične ciljano ‘kastrirane’ entitete da ne bi mogli biti niti teološko niti filozofsko niti znanstveno, dakle općebitno ljudsko, egzistencijalno i moralno pitanje, nego isključivo interesno, dakle i ideološko i političko – čak dnevnopolitičko.

A još gore i kvaziduhovno – gore, zato što se time interesna, ideološka i politička namjera, ‘hrani’. I uvijek partikularno, nikad univerzalno u cilju općeg dobra – na koje se u pravilu ta namjera poziva.

No, zato su ‘čarobnjak’ Harry Potter i njegova autorica bili na meti, ne samo u Hrvatskoj, a vrag se jedno vrijeme tematizirao kao kamuflirani zlotvor u nekom obliku čak i u, ajmo reći, u tom smislu posve bezazlenoj pjesmi poznatog hrvatskog benda „Tamo gdje je sve po mom“ jer je, eto, grijeh reći i da ‘idem tamo gdje je sve po mom'“.

Opasna zafrkancija

Svećenik koji se ovom bedastoćom ‘proslavio’ postao je u to vrijeme, zahvaljujući između ostaloga i tome, neka vrsta medijske zvijezde, ali ne može se izbjeći dojam da je to bio rezultat toga što je narodu trebala takva ‘dvorska luda’ – da ga malo zabavi.

No, opasna je to ‘zafrkancija’, koja negdje treba prestati jer sotoniziranje je u Hrvatskoj – i ne samo u Hrvatskoj – postalo pravilo, a rijetko tko razmišlja o implikacijama i posljedicama proizvoljnog korištenja određenih pojmova i sa njima povezanih ‘etiketa’.

Iz povijesti bi, valjda, trebali nešto i naučiti.

Općenito je Sotona u onome što zovemo i danas pop-kulturom, za ‘dušobrižnike’ bio stalna ne samo prijetnja, nego demiurg njezinih pojedinih manifestacija.

Ali je zanimljivo kako ti dušobrižnici šute kada nešto što pripisuju utjecaju Sotone ‘isplazi’ iz njihovih redova ili redova onih čije interese – uz svoje, naravno – brane.

No, dobro – čovjek nije Bog pa je jasno da se teško suočiti sa čudnim putevima Božjim, koji iz nekih svojih Čovjeku nedohvatljivih razloga dozvoljava i takve stvari.

Ali ‘zadivljuje’ ignorancija struktura kojima na pamet ne pada da se pobune oko – ajmo se držati filmskih djela – daleko, za njih naravno, problematičnijih uradaka od Omen 666.

Zato što ništa ne razumiju.

Jednodimenzionalni svemir

Kada se govori o filmu, književnosti, umjetnosti općenito, govori se prvenstveno o metafori.

Metafora je u bitnome način postojanja umjetnosti, možda čak i način postojanja Boga – metafora progovara o onome o čemu se, samo uvjetno ‘wittgensteinovski’ rečeno, ne može ništa reći.

Zato je za takve ‘umove’, primjerice, Egzorcist isključivo horor o djevojčici opsjednutoj đavlom, a ne drama o svećeniku koji gubi vjeru, zbog čega se cijeli njegov osobni svijet i psihološki i socijalno i privatno, emocionalno ruši.

Za takve likove, također, Rio Bravo je najobičniji zabavni western, a ne politički, načelno optimistički i time isto tako samo načelno i prvenstveno interesno zagovarani kolektivizam ‘općeg dobra’ kao odgovor na ‘sebični’ individulizam i opće moralno i filozofsko problematiziranje oboje od toga o kojem progovara western „Točno u podne“.

Ako živiš u dvodimenzionalnom svemiru, sve što se pojavi odozgo, izgleda samo kao nepoznata strana crta, smetnja i prepreka koju treba ignorirati i zaobići.

Što ne bi bilo nerazumljivo ponašanje da ne živimo u trodimenzionalnom svemiru – najmanje trodimenzionalnome jer postoji i vrijeme.

Ali eto, postoji i danas učmalost ‘umova’ koji pokušavaju zarobiti svijet čak u jednodimenzionalnosti – ne samo za svoj račun, nego zato i najgore od svega što im ništa nije jasno i uopće se ne osjećaju loše u tome.

A pogotovo im nije jasno sve ono u čiju se ‘obranu’, tobože, kunu kao u svoju misiju očuvanja ljudskosti i svjedočenja Providnosti – u narodu se kaže: veći papa od Pape.

Treba gledati Blade runnera

Kad je već film u pitanju ovdje, rekao bih da treba stalno iznova gledati „Blade runner“ od Ridley Scotta – pogotovo završni monolog Rutgera Hauera.

Tamo je odgovor na sve besplodne i općenite tlapnje ‘boraca’ za demokraciju, ‘dužobrižnika’ koji iz svojih prizemnih, rudimentarnih pobuda propovijedaju da ne treba raspravljati upravo o onome o čemu bi trebalo raspravljati ili diktatora svih vrsta koji imaju sve ‘odgovore’ na probleme Čovjeka i svijeta, vjerojatno bezupješno pa onda neodgovorno prema drugima tražeći svoje ‘mjesto’, umjesto sebe, u svemu tome.

A najvažnije, tamo je jasno pokazano kako se razgovara i živi ili umire s Bogom, Čovjekom ili Replikantom… Jer Roy (Hauer) kao Replikant je, kao i ‘inteligentni’ strojevi, kreacija i ‘dijete’ Čovjeka, kojeg je, kažu, Bog načinio na svoju sliku i priliku – dakle, samim time je i Božje stvorenje.

Valjda se sam Bog pobrinuo da onima kojima ništa nije jasno hrpa filmova, poput Bladerunnera ili Egzorcista primjerice, promakne – da ga po tko zna koji puta ne sramote i ne učine da zažali što je Čovjeka uopće stvorio.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO