Sjećanje na Rudolfa Čajaveca, avijatičara i narodnog heroja

Pionir partizanske avijacije rođen je 1. aprila 1911. godine u rudarskom Kaknju, gradu teške industrije, prijestolnici bosanskih kraljeva.

Ulica u Kaknju u kojoj je rođen Rudi Čajavec danas nosi njegovo ime (Foto: Mirza Imamović)
Ulica u Kaknju u kojoj je rođen Rudi Čajavec danas nosi njegovo ime (Foto: Mirza Imamović)

Današnjim generacijama zasigurno je vrlo malo poznato ime Rudolfa – Rudog Čajaveca, avijatičara, pionira partizanskog zrakoplovstva i narodnog heroja, rođenog 1. aprila 1911. godine u rudarskom Kaknju, gradu teške industrije, prijestolnici bosanskih kraljeva, smještenom na obalama rijeke Bosne u srcu Sarajevsko-zeničke kotline.

Kao kolovođa đačkog štrajka, biva istjeran iz sedmog razreda sarajevske Prve muške gimnazije, pa taj razred završava u Somboru. Nakon toga, roditelji odlučuju da majka Anka s djecom Rudijem, Dragutinom, Paulom i Olgom pređe u Beograd, dok je otac Pavo, privremeno čekajući premještaj kao činovnik u Agrarnom uredu, ostao u Sarajevu.

Osmi razred završava kao učenik Druge beogradske gimnazije 1930. godine. Iste godine upisuje studij prava u Beogradu, koji uspješno završava. Poslije toga pozvan je u vojsku, gdje ga raspoređuju u školu za zrakoplovne inženjere u Novom Sadu.

Nesuđeni doktor pravnih nauka

Završivši tamošnju obuku, dobio je čin narednika, da bi kasnije, na vježbi u Mostaru, bio unaprijeđen u čin poručnika Jugoslavenske vojske. Kao stipendist Ministarstva poljoprivrede, 1938. godine odlazi u Francusku, s namjerom da završi doktorski studij na temu zadrugarstva.

Sticanje titule doktora pravnih nauka na prestižnom Univerzitetu u Sorboni osujećeno mu je kapitulacijom Francuske, uslijed čega se vraća u zemlju i povezuje s Narodnooslobodilačkim pokretom te pronalazi način da dostavlja municiju, sanitetski materijal i obavještenja na slobodnu teritoriju.

Ubrzo stupa u kontakt s Franjom Kluzom, pilotom, i aviomehaničarem Milutinom jazbecom, s ciljem prelijetanja na slobodnu teritoriju. To im i uspijeva maja 1942. godine, kada avionom “Potez 25″ Kluz slijeće na aerodrom Urije kod Prijedora, među partizane. Istog dana sletio je i Rudi s mehaničarom Jazbecom u avionu “Breguet 19“.

Bio je to začetak stvaranja partizanskog zrakoplovstva i ujedno jedinstven slučaj u svijetu da je pokret otpora u okupiranoj zemlji posjedovao vlastitu avijaciju. Tokom prvog borbenog leta, 4. jula 1942. godine, Rudi baca letke iznad Banje Luke i napada aerodrom Zalužani.

U posljednjem napadu biva ranjen i ne uspijeva se prebaciti na slobodni teritorij, pa prinudno slijeće kod sela Kadinjana. Četnici ga opkoljavaju. Da im živ ne padne u ruke, izvršava samoubistvo. Svoju mladost nesebično je žrtvovao za ideal slobode. Kasnije je bio inspiracija za snimanje antologijskog filma Partizanska eskadrila.

Kakanj nije zaboravio antifašističku prošlost

Odlikovan je Spomenicom 1941, Ordenom narodnog heroja i Ordenom zasluga za narod prvog reda. Sve je to razlog zbog čega danas spomen njegovog imena u rodnom Kaknju izaziva poseban pijetet i poštovanje.

Zasluga navedene ličnosti nemjerljive je veličine, naročito za jedan grad od 37.000 stanovnika. Njegova bista smještena je u parku lokalnog Muzeja, sa koje posmatra kakanjsku mladost i ostale građane dok se upućuju na važnije kulturno-historijske, sportske i događaje zabavnog karaktera. Svojim blagim osmijehom i ujedno vojničkim držanjem, Rudi pozdravlja svoje Kakanjce.

Kakanj nije zaboravio svoju slavnu antifašističku prošlost, tako da ulica u kojoj je rođen danas nosi njegovo ime. Pored njega, svoje počasne toponime zavrijedili su i heroji Melenta Bošnjak, Osman Džafić, Ivo Lola Ribar, Stjepan Kovačević, Mehmed Skopljak, Omer Maslić i Rudi Mali.

Znameniti antifašisti našli su svoje mjesto i na polju kulture, gdje egzistira Kulturno-umjetničko društvo “Fadil Dogdibegović Dikan“, nazvano po prvoborcu i još jednom istaknutom pripadniku kakanjskog pokreta otpora.

S obzirom da su mnogi kakanjski partizani sudjelovali u sastavu zeničkih, fojničkih i drugih jedinica, date su dvije ulice po njima, i to ulica Zeničkog partizanskog odreda i ulica Pete divizije NOP-a. Svakako vrijedi spomenuti i ulicu 4. juli, inspiriranu Danom ustanka naroda u Drugom svjetskom ratu.

Prva velika oslobođena teritorija u centralnoj Bosni

U vremenu relativiziranja uloge domaćih kvislinga i njihovih monstruoznih zločina, kada svjedočimo prešutno i nekažnjeno posmatranim devastacijama spomenika iz perioda antifašističkog rata, huliganskim rušilačkim pohodima na njih, nasilničkim napadima na delegacije udruženja antifašista i institucionalnom zatiranju svega što konotira s partizanskim pokretom kroz doslovno prekonoćno davanje naziva ulica, škola i trgova inspiriranih imenima ličnosti zapamćenih isključivo po zlodjelima s one anticivilizacijske i nerado spominjanje strane historije, ova lokalna zajednice ponosno njeguje kulturu sjećanja i obilježavanja značajnih datuma iz perioda Drugog svjetskog rata.

Tako je 2020. godine, u susret 8. aprilu – Danu oslobođenja Kaknja u Drugom svjetskom ratu, pod pokroviteljstvom Općine Kakanj, izvršena restauracija Spomen-obilježja palim borcima Narodnooslobodilačkog antifašističkog rata u Gradskom spomen-parku, Spomenika posvećenom Ivi Loli Ribaru, zatim Spomen-ploče i česme antifašiste Mehmeda Skopljaka, biste Rudolfa Rudog Čajaveca ispred Muzeja Kaknja te Partizanskog spomen-groblja u Kraljevoj Sutjesci.

Uloga ovog kraja u tim odsudnim vremenima borbe protiv fašizma i domaćih kolaboracionista najbolje se može oslikati činjenicom da je bio oslobađan čak tri puta – juna 1943, septembra 1944. i, konačno, aprila 1945. godine. Bila je to, slobodno možemo reći, prva velika oslobođena teritorija u centralnoj Bosni, žili kucavici i za neprijatelja saobraćajno krucijalnoj regiji u spajanju sjevera i juga.

Onesposobljavanje kakanjske željeznice i nanošenje velikih materijalnih gubitaka tog juna 1943. godine ogolilo je svu ranjivost njemačke vojske te vojnih i civilnih vlasti Nezavisne države Hrvatske, koji su do tada nesmetano marširali na teritoriji srednje Bosne, te munjevitu efikasnost tada zastupljenog gerilskog načina ratovanja.

Svjesno relativiziranje uloge okupatora

Junsko onesposobljavanje okupatora i njegovih saradnika zasigurno je poslužio kao urnek i vodilja u projiciranju budućih planova i oslobodilačkih akcija Narodnooslobodilačke vojske na ovim prostorima.

Borba protiv pošasti fašizma u mirnodopskim okolnostima, čini se, nikada nije bila nasušno potrebnija, naročito zbog ekspanzije digitalne ere i jednostavnog pristupa društvenim mrežama, na kojima se iznova fabricira istina, jer svjesno relativiziranje uloge okupatora i njegovih sluga od neofašističkih organizacija nikada nije bilo očiglednije, a sveopće društveno podsjećanje na hrabru antifašističku borbu nikada bljeđe.

Identifikacija s antifašizmom postaje endemski rijetka pojava, koja se ispoljava bojažljivo i samozatajno, dok je, s druge strane, na sceni otvorena reinkarnacija onih koji su bespogovorno služili stranom osvajaču, koja ide do mjere sudske rehabilitacije i “obezgriješnjavanja“ dokazanih ratnih zločinaca pod patronatom vlasti. Stoga relevantno ukazivanje na historijske činjenice i ličnosti čija su imena zauvijek ostala ispisana na svijetlim stranicama prošlosti postaje neupitan imperativ.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor : Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO