Perspektiva: Dostavljač ili taksist?

Mnogima ovdje koji (još) ne odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo to je jedini preostali izbor: biti dostavljač ili taksist.

Mnogi su prinuđeni prihvatiti takav posao za koji su plaćeni po dostavi ili vožnji, što uglavnom znači puno posla za malo novca (Marko Lukunić / Pixsell)

Prošlog proljeća, negdje usred lockdowna, jedne večeri sam tumarao praznom zagrebačkom Ilicom da udahnem svježeg zraka. Nije bilo kasno, nije bio ni policijski sat no ta, inače najprometnija gradska ulica, bila je sablasno pusta.

Dok sam pružao korak da i sam što prije dođem kući, iz dubine Ilice izronile su dvije nestvarne prilike, kao prikaze iz nekog iščašenog horora. Po tračnicama kojima tih dana tramvaji nisu vozili, svaki s jedne strane kolnika, mahnito su na biciklima jurila dvojica dostavljača. Jedan sa svijetloplavom, drugi s jarko žutom kockastom torbetinom na leđima. Jurili su u istom smjeru usput si nešto dovikujući, kao da se utrkuju i kao da sadržaj iz svojih glomaznih torbi trebaju isporučiti na istu ciljnu adresu. Pa koji dođe prvi, bit će mu plaćeno.

Ti momci, koji bi zahvaljujući zapanjujućoj vještini balansiranja na biciklima s predimenzioniranim torbama slobodno mogli uletjeti pravo u glavnu predstavu nekog akrobatskog cirkusa, hitali su s naručenim pizzama, ćevapima ili tko zna čime već usred ranopandemijske noći pustom metropolom kao dva posljednja preživjela ratnika u nekoj postapokaliptičnoj sagi.

Prizor je bio nadrealan i sažimao je gotovo sve što je u tom trenutku trebalo znati o svijetu oko nas: pandemija, kućna izolacija, beskontaktna brza dostava brze hrane i gladijatorski rad u sektoru kojem je svanulo kad je svijetu zbog širenja korona virusa smrknulo.

Dostavljačke vratolomije

Danas, godinu dana kasnije, sjećajući se tog prizora viđam po gradu na desetke tih atleta brze dostave s plavim i žutim torbama kojima su se u međuvremenu pridružili i oni sa zelenim i crvenima, ovisno o tome za koju dostavljačku službu pedaliraju.

Ima ih koji posao obavljaju i na skuterima ili u automobilima, ali najbrojniji su, najbrži i najvižljastiji upravo ovi biciklisti. Poput kamikaza fijuču pored vas brzajući da isporuče hranu dok je još topla, a izgledaju poput kakvih uličnih ratnika i lakše ih je zamisliti kao borce s barikada naspram velikih kompanija, negoli kao unajmljene radnike istih.

U njihovoj pojavi ima nešto ikonično što nam se inače podvaljuje u reklamama za krajnje profane stvari (kakav je i sâm fast food), onima s pseudomitskim porukama o individualnosti, slobodi, uspjehu, sreći, vjetru u kosi… Ta šareno uniformirana ekipa u kaotičnom gibanju gradom vratolomno vozi slalome između pješaka, tramvaja, automobila i drugih biciklista. Nekidan vidjeh jednog kako, držeći se rukom za tramvaj u pokretu ne bi li uštedio nešto energije (ne i vremena, jer inače je brži od tramvaja) za dlaku izbjegava kobni sudar s kolegom “s druge aplikacije”.

Par dana ranije sam, na jednom raskršću u centru grada, vidio polegnut izvitopereni okvir bicikla i par metara dalje onu kockastu torbu iz koje se po asfaltu rasula hrana koju je naručio netko tko se njome tada nije omastio, dok su nesretnog dostavljača na kojeg je naletio automobil, ubacivali u kola Hitne pomoći. A već mnogo puta sam vidio i čuo prolaznike kako bijesno dovikuju dostavljačima na biciklima koji su projurili pored njih u brzini ih ovlaš okrznuvši ili samo uplašivši.

Jedini preostali izbor za mnoge

Slično, ali nešto manje upadljivo, funkcioniraju i najamnici tehnoloških platformi za prijevoz putnika – taksija koji nisu taksiji, a zapravo jesu – kojih je sve više u ovdašnjim gradovima. Svi ti poslovi po uhodanim beskontaktnim procedurama preko digitalnih platformi i mobilnih aplikacija, koji se lako ugovaraju i još lakše razvrgavaju, nude brzu i navodno dobru zaradu, ali bez mnogo brige o pravima radnika, odnosno najamnika. Jednostavnije rečeno – deregulacija na svome vrhuncu… ili dnu, ovisno iz koje se perspektive gleda.

A iz perspektive ovdašnjih besperspektivnih mladih generacija koji se školuju ne znajući kakvu će im egzistencijalnu sigurnost donijeti stečeno zvanje i zanimanje, u neizvjesnom iščekivanju sigurnijih vremena mogu, eto, biti dostavljači ili taksisti.

Nema puno drugih izbora i mnogi su prinuđeni prihvatiti takav posao za koji su plaćeni po dostavi ili vožnji, što uglavnom znači puno posla za malo novca. Danas je svaki posao u takozvanoj platformskoj ekonomiji iznimno nesiguran i neizvjestan, za dostavljače doslovno vratoloman, zaglavljen u sivoj zoni radničkih prava i outsourcinga. Nažalost, mnogima ovdje koji (još) ne odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo to je jedini preostali izbor: biti dostavljač ili taksist.

Ne znam jesu li ona dvojica dostavljača konkurentskih platformi, koje spomenuh na početku, i dalje u dostavljačkom “điru” biciklima ili su našli neki drugi (bolji?) posao, možda i neku drugu zemlju u kojoj, ako i rade isto, imaju bar malo dostojnije uvjete. Prizor u kojem jure pustim gradom usred pandemije da bi nahranili „korisnike usluga“ digitalnih aplikacija koji ih, kao u videoigrici, pokreću jednim klikom, istovremeno je i nadrealna i hiperrealna slika ovog vremena.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

I dok su zbog pandemije mnogi ostali bez posla, dostavljači rade više nego ikad prije. Ipak, neke kompanije u Velikoj Britaniji na meti su kritika jer zaposlenima nisu obezbijedile neophodnu zaštitnu opremu. O čemu je riječ, u Londonu je zabilježila Sonia Gallego.

Published On 20 May 2020
Više iz rubrike BLOG
POPULARNO