Kuda ide fudbal: Od šljake do Superhika

Draž fudbala, same njegove organizacije i ljepote te igre je da ga može igrati svako (Reuters)
Draž fudbala, same njegove organizacije i ljepote te igre je da ga može igrati svako (Reuters)

Fudbal sam počeo igrati još u prvom razredu osnovne škole. Budući da sam živio u centru Sarajeva, moji drugovi i ja smo se loptali uglavnom po ono malo sarajevskih parkova, a pošto nisam smio ići daleko od kuće, to se uglavnom svodilo na parkić na današnjem Trgu oslobođenja, i ponekad Metalac, kako se još i tada popularno zvalo igralište iza Prve gimnazije. Ipak, u Metalac smo išli rijetko jer smo tamo često viđali starije kako duvaju sintelan, a toga sam se plašio od malih nogu.

Pored toga, Metalac se često koristio kao parking i bio je praktično neupotrebljiv, osim ponekad za raspaliti basketa na jedan koš, pošto su vozači uglavnom izbjegavali parkirati ispod koša. Razlog je logičan – da im lopta ne bi razbila staklo. U svim tim bitnim utakmicama tri na tri ili četiri na četiri, moj drug Goran je uvijek bio najbolji. Goran će kasnije dogurati skoro do prvog tima Želje, ali se nažalost neće proslaviti kao fudbaler, i otad mu se gubi svaki trag. Naravno, nije bilo nikakve opreme, pa smo igrali u jaknama, farmerkama, cipelama, i u svakoj drugoj odjeći i obući. Te prilike nam je Kiki, Goranov prijatelj iz zgrade negdje našao profesionalnog fotografa koji nas je uslikao i ta će mi slika ostati jedina uspomena iz tog vremena, a na njoj smo Goran, Kiki, neki nepoznati klinac i ja (gore desno).

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Međutim, uskoro će se zaratiti i lopta će ispuhati, pa sam do narednog fudbalskog iskustva sačekao cijele dvije godine. Bio sam peti razred osnovne škole i imao sam nepunih jedanaest godina. U školu smo išli po raznim punktovima jer je naša osnovna škola bila razapeta po cijelom gradu. Jedne prilike, moguće da je već bio raspust, u jednom od rijetkih primirja, mama me povela do Metalca kako bi na improvizovanoj pumpi za vodu oprala veš. Voda je smrdila na naftu, i nije se smjela koristiti za piće, za šta mi i nismo baš previše marili. Tu sam sreo Feđu Dudića, današnjeg trenera FK Velež koji je u to doba išao sa mnom u razred. Onako tamnoput i nizak, doimao se kao pravi zvrk među nama smotanima. Pa čak i ako niste bili smotani, Feđa je jednostavno bio brži, okretniji i spretniji s loptom od svih nas, što je bilo i logično jer je već godinama trenirao u FK Sarajevu. Narednih nekoliko godina, i kad se pucalo i kad nije, Metalac je bio stjecište moje generacije. U Metalcu sam odigrao more bitnih utakmica, a iako nisam bio među najboljima, nekako sam uvijek bio dio ekipe.

Feđa je u međuvremenu napravio veliku karijeru, i čak osvojio prvenstvo Hrvatske, ali nažalost nije dobacio do igračkih visina kakve su mu se predviđale. Već tada smo osjetili da se biznis miješao u sport, pa čak i kod nas, tako da je po povratku u FK Sarajevo uglavnom sjedio na klupi. To su iskoristili neki drugi klubovi koji su ga doveli kao pojačanje, i itekako od toga imali koristi. Ja sam u međuvremenu nastavio igrati na potpuno amaterskom nivou, najprije u Skenderiji, a kasnije po svim mogućim terenima u gradu. Nije mi bilo mrsko organizovati rekreativne mečeve, a to je često iziskivalo mnogo energije i napora, s obzirom da su ljudi bili skloni otkazivanju u zadnji čas.

Fudbalu će doći kraj onakvom kakvog ga znamo

I naravno, pored toga što smo ga igrali, fudbal smo i pratili s neviđenom energijom. Danas svako muško društvo koje drži do sebe ima Viber ili WhatsApp grupu u kojoj se o fudbalu raspreda barem nekoliko puta sedmično. Mojih pet pajdaša i ja smo ovih dana razmijenili barem hiljadu poruka na temu Superlige, novog takmičenja koje se najavljuje u režiji najbogatijih klubova, i svi smo složni u jednom; ako prođe ova ideja, fudbalu će doći kraj onakvom kakvog ga znamo, i mjesta će biti samo za najbogatije.

I tako efektom Superhika (lik iz stripa Alan Ford koji krade od siromašnih da bi dao bogatima), gdje se fudbal ukrao od najsiromašnijih, polako ali sigurno ova igra postaje igračka za bogataše, bez obzira da li se radi o funkcionerima ili o navijačima, pa je tako danas prosječnom engleskom klubu važniji navijač iz Hong Konga koji može platiti ulaznicu od hiljadu funti, nego čovjek koji je uz taj klub proveo život. To se ogleda recimo kroz navijače Liverpoola, koji su pobješnjeli i na pomisao kreiranja Superlige, takmičenja u koje nije moguće ući osim ako ste osnivači ili pozvani. Kada sam pogledao dokumentarac u kom gospođa za šankom kafića pored stadiona vikendom volontira, dok igrači zarađuju nenormalne cifre, to me podsjetilo na amaterski fudbal koji igram u Holandiji, i koji je organizovan na fenomenalnom nivou, gdje svako uplati po 200-300 eura godišnje za trening i utakmicu sedmično, a klupski kafić djeluje kao udruženje građana, a onda svako može pripomoći u organizaciji. Ipak, ovdje se radi o Liverpoolu, klubu koji je ponikao iz radničke klase, a sada je te radnike prodao time što se pridružio odabranoj eliti koju je predsjednik UEFA-e Čeferin nazvao skupinom pohlepnika.

I ne bi sve to bilo čudno da trenutni formati takmičenja ne pogoduju najbogatijim. Liga šampiona, vjerovatno najkvalitetnije takmičenje na svijetu, trenutno odgovara upravo Realu, Barceloni, Juventusu i svim ovim kojima očigledno nije dovoljno novaca. Svake godine u četvrtfinalu Lige šampiona gledamo iste timove, s varijacijama na temu gdje se ponekad malo izmijene uloge, i skoro da je moguće unaprijed pogoditi ko će ostati među zadnjih osam. Ali džaba, nije dovoljno, zato što pored ovih nekoliko najbogatijih, Ligu prvaka teoretski može igrati svako. I upravo je tu kvaka i razlika jer UEFA i FIFA ne posluju po principu zatvorenog kluba za narodnjake pred kojim se napravio red, ali ogromni lik na ulazu pušta samo one za koje on ocijeni da su podobni da uđu u taj elitni razred. Iako je velika većina od 32 kluba koja igraju Ligu prvaka upravo iz tih najbogatijih sredina, ipak svake godine svjedočimo i ponekom iznenađenju, gdje Zvezda pobijedi Liverpool, a kiparski Anorthosis se kvalifikuje u grupe samo godinu dana nakon što ga je Željo izbacio iz tadašnjeg Kupa UEFA. I tu je sva ljepota fudbala, gdje teoretski danas prvak može biti Bayern, a dogodine Velež. Naravno, to je praktično skoro nemoguće, ali nije li se nemogućim činilo i da Grčka osvoji Euro, pa su ga osvojili? Nije li se na početku ove sezone Premijer lige BiH nemogućim činilo da Velež bude i blizu Želji, Sarajevu ili Zrinjskom, pa se danas Velež bori za titulu?

U tome i jeste draž fudbala, same njegove organizacije i ljepote te igre, a to je da ga može igrati svako, od Aljaske do Novog Zelanda, od Kamčatke do Ognjene Zemlje.

Umorni od fudbalskih miliona

Dodatna draž je u tome da takmičenja pod ingerencijom FIFA-e i kontinentalnih saveza nisu diskriminatorska, tako da je teoretski moguće i da Bosna i Hercegovina jednog dana ima četiri predstavnika u Ligi prvaka, ili da Dinamo izbaci velikog Tottenhama, a da mali TSC iz Bačke Topole odigra 6:6 protiv rumunske Steaue. Od ova tri primjera, prvi se sigurno nikad neće desiti, ali poenta je u tome da poneki snovi postanu i stvarnost, pa onda Grčka osvoji Euro, Dinamo izbaci Tottenhama, a Manchester United prođe FK Sarajevo 1968. godine zahvaljujući golu nakon asistencije fotografa. Takve stvari će, ako se bogataški snovi o Superligi ostvare, postati nemoguće jer će na ulazu u Superligu stajati gorila koja će puštati samo odabrane. I to onako kako on odluči. Džaba će biti što se ovih dana cijela fudbalska svita protivi toj ideji jer nas iskustvo uči da kapitalizam ne posustaje i da će se na kraju naći neki kompromis.

Mi koji smo umorni od fudbalskih miliona ćemo onda i dalje gledati Istru i Hajduk, Spartak i Vojvodinu, ili Borac i Zrinjski jer kad Miloš Filipović ili Semir Štilić zabiju gol iz slobodnog udarca, nema tog Reala koji nam može uljepšati vikend. Bez obzira što i kod nas dolaze novci, i to prilično veliki za naše uslove, taj nekakav romantičarski duh i dalje postoji, a to je valjda jer tih para još uvijek nema previše, i jer se još uvijek ponekad igra po snijegu ili blatu, što je do prije nekoliko godina bilo normalno, a danas se smatra incidentom jer se svi odmah žale na teren. To nekad izgleda kao da su rođeni na idealnom terenu, i kao da nikad nisu igrali na šljaci. A kad osjetite šljaku i povredu na njoj, svaki teren vam poslije nje izgleda kao tepih. Fudbal je nastao na šljaci. A onda je došao Superhik i postavio drenažu, zasadio skupo englesko busenje, uredio stadione i otjerao radničku klasu s tribina jer nemaju para. Ta radnička klasa danas volontira u kafiću pored stadiona, i raduje se što može čuti huk s tribina kada padne gol, dok navijač koji ne zna šta je ofsajd hladno plaća skupu ulaznicu i ulazi na stadion.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO