Ja i Hrvatska – volim, bio sam ovdje i ne idem negdje

‘Argumenti’ tipa ‘Ne voliš Hrvatsku’, ‘Gdje si bio ‘91?’, ili ‘Idi u Srbiju’ odavno su postali opće mjesto difamacije svih koji misle drugačije.

Ponekada bilo koja vrsta kritike može završiti jednostavnom konstatacijom onih 'ispravnih' da – nisi Hrvat, piše autor (Robert Anić / Pixsell)
Ponekada bilo koja vrsta kritike može završiti jednostavnom konstatacijom onih 'ispravnih' da – nisi Hrvat, piše autor (Robert Anić / Pixsell)

I trideset godina nakon ostamostaljenja i izlaska iz samoupravnog socijalizma, komunizma i tako dalje, u Hrvatskoj i dalje postoji začudna sklonost dobrog dijela političke i društvene scene stranačkom ili ideološkom jednoumlju.

I ne samo da postoji, nego se i redovito iskazuje, a nosioci tog narativa su oni koji za sebe ponosno i uporno iznova tvde da su baš oni Hrvatsku izveli iz mraka jugoslavenskog režima i jednoumlja pomoću kojeg se desetljećima održavao.

Takav je narativ i dan-danas često okosnica “rasprave“ i uglavnom vladajuće Hrvatske demokratske zajednice i desnog spektra političke scene i njihovih simpatizera s onima “drugima“ – a te druge se, onda kad ponestane argumenata, zna nazivati “crvenima“, “jugoslavenima“ ili “jugonostalgičarima“, ljevičarima s opasnim namjerama i agendama iza kojih stoje zlonamjerne sile koje Hrvatsku i dalje nastoje vratiti “tamo gdje je nekad bila“ i slično.

Kako na političkoj, tako je i na društvenoj i medijskoj strani tog spektra – često je najbitnije prozivati “onu drugu stranu“ za nevolje hrvatskog društva i optuživati ih da opstruiraju trud onih koji (jedini) žele najbolje hrvatskom narodu i (jedini) znaju kako to postići.

Tolerancija kao podnošenje

U 30 godina Hrvatska se, dakako, ipak i promijenila – i kao država, i kao društvo.

Približavajući se članstvu u Europskoj uniji te postavši napokon jedna od “europskih zvjezdica“, morala je prilagoditi svoje zakone europskim pravnim stečevinama i sustavu vrijednosti, društvo je moralo poraditi na tome da te stečevine i vrijednosti pounutri, shvati da se ljudska prava odnose ne samo na većinu, nego i na svakog pojedinca bez obzira na njegovu “drugačijost“ u ovome ili onome smislu te tolerantnost prema toj “drugačijosti“ pojedinaca ili skupina – manjina dakle – i uvjet i rezultat prosperiteta društva koje ga želi temeljiti na demokratskim vrijednostima.

No, što je tolerancija?

U smislu u kojem se želi naglasiti njezin isključivo pozitivni i rekli bi suštinski moment, to je prihvaćanje nečije različitosti u odnosu na neke druge segmente društva, većinu ili pojedince i podrazumijeva demokratsku raspravu i načine rješavanja problema.

Ipak, u hrvatskom društvu – ali nažalost, ne samo tamo, nego i dalje i ponegdje sve češće u Europi i svijetu – tolerancija se često svodi na podnošenje.

A tolerancija kao podnošenje, a ne kao prihvaćanje, i nije tolerancija, nego više naviknutost na različitost i pomirenje s njezinim prisustvom, često zbog straha od represivnog sustava – ako funkcionira – ukoliko se prava “onih drugih“ ugrožavaju.

A tko su, zapravo “oni drugi“?

Tri-četiri opća ‘argumenta’

To ne moraju biti pripadnici ove ili one manjine, bilo nacionalne ili neke druge, niti migranti i tko zna koji stranci – to jednostavno mogu biti oni koji se “sa mnom ne slažu“, dakle i “naši“ koji ne podržavaju moja “rješenja“ i tumačenja problematika svih vrsta… Oni, čak, mogu baš zato biti i “najgori“.

Nedavno su hrvatski mediji prenijeli da je HDZ-ova Grozdana Perić, šefica saborskog Odbora za proračun i financije, prekinula sjednicu Odbora nakon primjedbi oporbene političarke Marijane Puljak i ekonomista Vuka Vukovića na Nacionalni plan oporavka i otpornosti, poručivši im zbog tih kritika da ne vole Hrvatsku.

Uslijedilo je obrazloženje Grozdane Perić kako nije izrekla tu “budalaštinu“, da nitko nije bio zakinut u iznošenju stavova, već da je samo na primjedbe kako ništa u Planu ni u Hrvatskoj ne valja, istaknula da “moramo voljeti sami sebe i svoju državu i priznati da je dosta toga i dobro napravljeno“.

No, bez obzira što je točno rečeno, to ipak pokazuje koliko su i danas u Hrvatskoj u raznim raspravama i neslaganjima, ako ne otvoreno, onda barem skriveno, prisutni “argumenti“ tipa “Ti ne voliš Hrvatsku“, “Gdje si bio ‘91?“, “Idi onda u Srbiju, tamo će ti valjda biti bolje“…

Tako, naime, neki odgovaraju onima koji se ne slažu s njima o političkim, svjetonazorskim, ali i ekonomskim, brojnim socijalnim, religijskim i drugim pitanjima.

Ponekada bilo koja vrsta kritike, primjerice zbog korupcije i raznih afera, može završiti jednostavnom konstatacijom onih “ispravnih“ da – nisi Hrvat.

Jer, pravi Hrvat, smatraju takvi, ne može biti lijevo, ne može biti ateist i uvijek podržava čuvare “hrvatstva“, čak i kada namjerno ili nenamjerno griješe i krše zakone, jer njihove su namjere i ciljevi ipak “čisti“, “pravedni“ i “dobronamjerni“.

‘Pravi’ i ‘nepravi’ Hrvati

Svakome tko misli izvan takvih okvira, čak i kad se načelno slaže s njegovim argumentima, ovakav psihološki profil odriče “sposobnost“ da bude “pravi“ pripadnik hrvatskog naroda i želi dobro njemu, svim građanima Hrvatske i svojoj zemlji.

Čovjeku se, tako, i danas u Hrvatskoj lako može dogoditi da sa svojim društvom raspravlja o nekim pitanjima i doživi dobacivanja, prijetnje, pa čak i fizičke nasrtaje od nekoga sa strane, uz navedenu “argumentaciju“ – pri čemu se ad hominem “argumenti“, dakako, također, podrazumijevaju.

I pri tome nasrtljivac neće ni trepnuti, niti biti pokoleban činjenicom da je kritiku, možda, izrekao bivši branitelj, žrtva progona jugoslavenskih vlasti ili tako netko u čiju se žrtvu, inače, načelno kune do razine “razdiranja halja“ i “udaranja šakama o hrvatska prsa“.

Takve i slične “misaone“ konstrukcije s jedinim ciljem i smislom difamacije i diskreditacije onih koji se “ne slažu“, kritiziraju ono što smatraju negativnostima i, primjerice, konzumiraju “krive“ medije itekako su žive u dijelu društva, pa neki njegovi politički predstavnici rado s vremena na vrijeme “palucnu jezikom“, da ih, po potrebi, malo ožive – uzburkaju strasti na štetu svih, ali zato u svoju političku, znači često i materijalnu korist.

Volim, ovdje, zašto bih, jesam

I dok se takav narativ njeguje u društvu, ne treba očekivati da će iščeznuti s političke scene – hrvatski političari nisu došli s neke druge planete, nego su, također, “proizvod“ tog društva.

No, sve je to već toliko puta rečeno, sve se to toliko puta čulo, ne prestaje i kao da nikad ni neće, da naizgled nije više niti neka tema, a pogotovo ne vijest.

Ali, samo do novog, vjerojatno skorog trenutka, kad opet odnekud zazvoni nešto tipa “Ti ne voliš Hrvatsku“, “Ggdje si bio ‘91?”, “Idi onda u Srbiju, “Nisi Hrvat“…

E pa, iako se ne slažem s mnogočime što se događa u Hrvatskoj, karakterom i djelovanjem vlasti i dobrog dijela političkih “elita“ uopće, svijesti i zrelosti društva što se brojnih pitanja tiče, probleme lociram i definiram možda na nekim drugim mjestima, kao i njihove uzroke, moj odgovor glasi: Volim, Ovdje, Zašto bih, Jesam.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO