Kada je kolega Sead Kreševljaković objavio potresan tekst o smrtnosti izazvanoj posljedicama COVID infekcije mnogi su bili zaprepašteni brojkama koje je iznio u analizi. Pedantnošću jednog bibliotekara Kreševljaković je posegnuo za informacijama u svoju bogatu arhivsku građu i otkrio poprilično šokantne podatke. Naime, usporedio je smrtnost u Sarajevu u ratnim godinama sa smrtnošću koju je grad bilježio u najvećem COVID udaru od početka pandemije. Tekst je veoma znakovito naslovio „Ovo je rat“, jer su brojke zaista bile i više nego uznemirujuće.
„Ako mislite da pretjerujem poredeći trenutno stanje sa ratom, podsjetiću vas na brojke s početka teksta. Kanton Sarajevo je pored svih onih koji po hladnoj statistici umiru svaki mjesec u manje više istom broju izgubilo još 389 sugrađana. Usporedbe radi, u martu ratne 1992. pored onih koji su inače umirali poginulo je 12 civila i vojnika, 1993. godine poginulo je njih 255, 1994. poginulo je 23, a 1995. 29 civila i vojnika opkoljenog Sarajeva“.
U drugom dijelu teksta kolega je dao precizne statističke podatke onih koji su u Sarajevu, ove godine u martu, umrli od posljedica COVID-19, ustvrdivši kako bi najhumanije bilo pobrojati imena svih onih koji se nisu uspjeli izboriti sa bolešću, ali to je nemoguće, jer je njihov broj toliko veliki da bi dužina teksta bila i više nego nedovoljna da se navedu sva imena.
U narodu je zavladao strah
Razgovarajući sa Kreševljakovićem, nakon objavljivanja kolumne, jedan od nas je pomenuo kako je dnevni broj umrlih od posljedica korona virusa možda veći nego broj poginulih u nekom ratnom danu na svim ratištima u Bosni i Hercegovini. Nakon toga je nastao muk iza kojeg više nije bilo neke suvisle priče, jer šta reći i kako komentarisati činjenicu da je bilo dana kada je korona infekcija „nosila“ i po devedeset ljudskih života dnevno. U danima nakon tog razgovora uslijedio je niz tužnih i potresnih informacija, a portali su svakodnevno izvještavali ne samo o broju umrlih nego su donosili i tužne životne priče osoba koje nisu preživjele covid infekciju.
U posljednjih nekoliko mjeseci u narodu je zavladao strah i, čini mi se, da nema ulice, mahale i naselja koji nisu pogođeni covid pandemijom, u onom najgorem smislu. Svaki dan nova bi osmrtnica „osvanula“ na vratima nekog haustora, na nekoj međaškoj ogradi ili na javnoj kvartovskoj tabli. Čak su i oni najtvrdokorniji negatori pandemije i njenog uzroka zamukli svjesni, valjda, kako ono što su do jučer negirali sada može, kao smrtonosna zaraza, zakucati i na njihova vrata. Što su više table bile obljepljene smrtovnicama i obavijestima o dženazama i sahranama to se moglo više čuti „kako ovo ne bira“, a kako je među umrlima rastao broj onih koji su u najboljim životnim godinama ljudi su samo tiho komentarisali „ovo je užas“.
A onda je neko primijetio da, izgleda, nema više nikoga ko ne zna nekoga ko jeste, ili je bio, zaražen korona virusom, a zatim je isti taj primijetio kako je sve manje onih koji ne poznaju nikoga ko je umro od posljedica infekcije. Imena onih koje smo poznavali, a koji su umrli od zatajenja pluća, postajao je sve veći i samo su još oni najuplašeniji pokušavali naći neko iracionalno uporište u ubjeđenju kako oni možda neće biti žrtve pandemije. Znao sam čuti kako smrt jednog sugrađanina uplašeni prijatellji tumače činjenicom da je bio pretil i da je bolovao od dijabetesa, ali i njima samima su se ta objašnjenja činila pomalo neuvjerljiva. Kada su se počele redati vijesti o porodičnimn smrtima, gdje su u kratkom vremenkom roku, od posljedica zaraze korona virusom, umirali otac i sin, ili dva brata, neka skrivena jeza mogla se osjetiti u svakom razgovoru.
Strah da se bolest „ne povrati“
Danima su se nizale visoke cifre umrlih i bio je potreban veliki trud da se iza tih brojki počnu nazirati stvarni ljudi. U mojoj ulici umrlo je u kratkom roku nekoliko ljudi, desetine su bile bolesne. O onima koji nisu uspjeli da se izbore sa COVID-19 malo se govorilo, oni koji su preživjeli agoniju bolesti samo su tupo zurili u nešto neodređeno. Preživjeli su, ali su izgubili neku životnu esenciju koja ih je činila toliko prepoznatljivim. Bili su i dalje u strahu, najviše od toga da im se bolest ne povrati, nemirni i neveseli. Samo bi poneko od njih rekao kako zna tog čovjeka – umrlog – i kako je od njegove rodbine čuo da je hospitaliziran kada je upala već zahvatila oba plućna krila. Za njega više nije bilo pomoći.
Jedan drugi prijatelj, koji je pokopavao oca ovih dana, pričao mi je da je nekoliko sati čekao u pogrebnom preduzeću na red da prijavi oca i organizuje dženazu. Toliko ljudi umire posljednjih mjeseci u Bosni da se i radnici društava za ukop ljudi ibrete i čudom čude. Niko od njih ne pamti ovakva vremena. Muslimani se pokopavaju bez obrednog „kupanja“ u sanducima, na dženazama i sahranama se moraju poštovati stroge epidemiološke mjere. Život je već godinu dana potpuno poremećen, posljednjih mjeseci ni sa smrću nije ništa bolje.
Iza tih statističkih brojki nalaze se ljudi sa imenom i prezimenom, ljudi koji su u posljednjim trenucima života proživjeli agoniju, oni koji su umirali u covid odjeljenjima bosanskih bolnica, zaraženi i u strahu. Stotine je potresnih priča neophodno ispričati, ali u svijetu koji se hrani skarednošću, skandalima i opscenošću, čini se, da će one ostati neispričane. Manje se ljudi bave tim sudbinama, a više postavljaju prijekorno pitanje „zar se ovo nije moglo izbjeći“?
Pa uslijede rasprave bez žestine, jer se svako pomalom pribojava „zazivati sudbinu“ vjerujući kako će nepominjanjem problema možda uspjeti otkloniti od sebe COVID zlu kob. Kada se oslobode, kada u njima proradi poznati bosanski inat, onda bez izuzetka zaključuju da bi sve izgledalo drugačije da je država „nabavila vakcine“ i sada bi i oni koji su tvrdili kako je vakcinacija neki oblik savremene medicinske stigmatizacije rado primili dvije zaštitne doze. Strah od smrti pobijedio je potrebu za neposluhom.
Pogled prepun straha
Kada sam slikao tablu sa smrtnovnicama u svom rodnom gradu Zenici primijetio sam jednu čudnu stvar, koju ni hiljadu slika ne može dočarati – samo riječi, a i one necjelovito. Rijetko se ko zaustavio pored table, ljudi bi samo prolazili i jednim kratkim pogledom punim straha osmotrili „tablu smrti“.
Oni rijetki koji bi se zaustavili razgledajući osmrtnice samo bi u čudu klimali glavom i sa istinskom empatijom govorili tako da sam ih i ja mogao čuti „Bože dragi“.
Da, ta je tabla naš bosanski Zid plača i nije jedini, takvih zidova ima koliko i gradova u Bosni.