Ono što za Italiju i cijeli svijet predstavlja Rimljanin Ennio Morricone, za Srbiju i Balkan je Beograđanin Zoran Simjanović Simke. Bez ikakvog pretjerivanja – kralj filmske muzike.
Može li se zamisliti cijeli filmski žanr špageti vesterna i mnogo, mnogo više od tog popularnog žanra bez Morriconeove muzike? Šta bi ostalo od legendarnih filmova, neka nam oprosti Sergio Leone, kada bi se iz njegovih djela Za šaku dolara ili Dobar, loš, zao, naprimjer, izbacila muzika napisana za sva vremena?
Ili, šta bi se desilo kada bi nekim čudom nestalo Simketove muzike iz domaćih kultnih ostvarenja poput, naprimjer, Grlom u jagode ili Miris poljskog cvijeća praških đaka Gorana Markovića i Srđana Karanovića?
Sloboda se mora uvijek osvajati
Uostalom, pitajte Vladu Jankovića Džeta ili neku drugu beogradsku djecu koja su odrastala u Beogradu a nisu morala nositi parole tipa “Beograd je svet”. To se podrazumijevalo. Samo se sloboda morala uvijek osvajati.
Zoran Simjanović je, baš kao i slavni italijanski kompozitor Morricone pisao uglavnom za pozorište, film i televiziju, ali bi priču o njegovom stvaralačkom geniju i nemirnom duhu možda trebalo započeti od prošle godine, kada je, uprkos nesigurnim pamdemijskim vremenima, održan Festival evropskog filma. U intervjuu koji je dao koleginici Tatjani Nježić za jedne beogradske novine rekao je i ovo:
“To šta nas čeka, što bi naš narod rekao, ni milicija ne zna. Čuveni Spielbergov film Rat svetova je napravljen, između ostalog, na bazi teme virusa; napadaju neki vanzemaljci i stradaju zbog virusa. Možda ćemo i mi stradati zbog virusa. A neko će se izvući, sigurno. Tako je bilo i kod kuge, i kod španske groznice, i kod raznih pandemija koje se, što je interesantno, javljaju na oko 100 godina. Sad smo, da tako kažem, na višem medicinskom nivou te ljudi, iako u suštini nemaju pojma o aktuelnom virusu, uz neke mere ipak imaju mogućnosti da se spasavaju. Odakle god da se pojavio, Covid-19 je činjenica koja vrlo bitno utiče na naše živote, a mi smo prema njemu nemoćni, i ne znamo kako da ga se rešimo. Ali, rešićemo ga se jednog dana. Samo, ne znam da li će, kao u svakom horor filmu, prvo stradati gomila ljudi, pa će se onda naći rešenje.”
hžHrleći u život grlom u jagode
Tako je Simke na neki način anticipirao i vlastitu smrt. Otišao je prošle nedjelje u svijet sjenki, u 75. godini života, poslije dvije nedjelje neuspješnog liječenja u bolnici upravo od korona virusa. Otišao je iz društva u kojem su generacije tog novog vrlog svijeta stasavale šezdesetih upravo uz “Shadows” (Sjenke) hrleći u život grlom u jagode. Kojima je Simke, važno je to reći, bio jedan od glavnih orijentira, pa i korifeja.
Većina ljudi koji su posjećivali i još posjećuju tamu filmskih i pozorišnih dvorana, izuzev onog manjeg broja pasionarinah filmofila i teatrofila, nažalost, ne zna ni ko je bio Morricone, ni Simjanović, a situacija kada je opšta kultura u pitanju ništa nije bolja ni kod mnogih koji tu kulturu kreiraju. Upravo je to i jedan od razloga pisanja ovog bloga o Simketu, velikom kompozitoru onoga što se kolokvijalno naziva popularnom muzikom druge polovine 20. vijeka.
Zato je od iznimne važnosti podsjetiti kako je upravo Simke sjedio za klavijaturama kultnih beogradskih rock bendova, u prvoj postavi “Silueta” Zorana Miščevića i “Elipsi”, u kojima je ostao do njihovog raspada. Bilo je to vrijeme kada je, na sreću nas koji više volimo muziku od pravnih nauka, Simke napustio Pravni fakultet, a upisao i završio Muzičku akademiju.
Šikaniranje ‘dugokosih električara’
Pogotovo iz današnje perspektive važno je podsjetiti se na prvu beogradsku gitarijadu 1966. godine, održanu na Beogradskom sajmištu, na kojoj su mladi, uprkos ignoranciji tadašnjih medija i establišmenta, vrišteći sa svojim rock’n’roll ljubimcima osvajali – slobodu. Na burnoj finalnoj večeri, pred oko 15.000 ljudi, najbolje plasirani su bili: “Elipse”, “Siluete”, “Plamenih 5”, “Indexi”, “Iskre”, “Smeli”, “Bele višnje, “Plavi dečaci”, “Veseli dečaci” i “Rubinsi”.
Pobjeda “beogradskih Bitlsa” nad “beogradskim Rolingstounsima”, odnosno “Elipsi” nad “Siluetama” sa 25 poena razlike nije se dopala buntovnoj publici. Uplašeni zbog mogućih nemira najvatrenijih navijača “Silueta”, organizatori su naprečac uveli i nagradu publike, koja je pobjedničke glasove dala popualrnijim “Siluetama”. Zvaničnici pobjednici, “Simke” i “Elipse”, dobili su priliku da krenu na veliku jugoslovensku turneju, a svirali su za Tita i Jovanku prilikom otvaranja beogradskog Doma omladine iste godine.
Tako je i zvanično rock and roll u Jugoslaviji izašao iz ilegale, a palanačko šikaniranje “dugokosih električara” odjevenih u traperice još dugo poslije toga nije zaustavljeno.
Špica za večernji dnevnik
Zoran Simjanović se zalagao da se 50 godina kasnije, 2016. godine, održi veliki koncert kao svojevrsna retrospektiva prve beogradske gitarijade upravo na Beogradskom sajmu, ali se to, nažalost, nikad nije dogodilo. Kao što ni ja nikad tim povodom nisam uradio planirani i dogovoreni intervju sa Simketom, zbog čega i danas osjećam nekakvu ličnu sramotu i poraz.
Ali, šta reći o ogromnoj Simketovoj muzičkoj zaostavštini kada je sedma umjetnost u pitanju? I opet valja poći od kultne TV serije Grlom u jagode, čiji su glavni junaci upravo Simketovi vršnjaci, čije je odrastanje zauvijek obilježila muzika sa igranki na Malom Kalemegdanu ili sa gitarijada na Beogradskom sajmu.
Muzička tema iz popularne serije bila je prekretnica u životu Zoran Simjanovića, koji će potom napisati muziku za 65 filmova, 60 serija, 50 crtanih filmova, bezbroj pozorišnih predstava, 500 reklamnih poruka i, naravno, malo poznat podatak – čak i špicu udarne informativne emisije Radiotelevizije Srbije – Dnevnika (istina decenijama omraženog, što sa Simketom nema veze), koja se svakodnevno po nekoliko puta emituje u udarnim terminima.
Pula, Monte Carlo, arene, prizme…
Najviše je sarađivao sa praškim đacima Goranom Markovićem, Srđanom Karanovićem, Emirom Kusturicom, ali i drugim najznačajnijim domaćim stvaraocima. Sjetiće se lako naši čitaoci tih beskrajnih nezaboravnih naslova: Specijalno vaspitanje, Miris poljskog cvijeća, Sjećaš li se Dolly Bell, Petrijin venac, Nacionalna klasa, Maratonci trče počasni krug, Tango argentino, Falsifikator, Sabirni centar, Otac na službenom putu, Tito i ja, Bure baruta, Lepota poroka Majstori majstori, Variola vera, Tajvanska kanasta, Već viđeno, Urnebesna tragedija, Kordon, Turneja…
Možda će mnogi zaboraviti neke od likova ili radnju filmova, ali će muzika ostati za vječnost. I prosta istina da sva ova istinska djela domaće kinematografije povezuje jedno ime – kompozitora Zorana Simjanovića.
Naravno da je društvo prepoznavalo i vrednovalo izuzetan rad ovog vanserijskog muzičara. Dobio je dvije Zlatne arene u Puli, 1978. godine za muziku u filmu Miris poljskog cvijeća i 1983. godine za Balkan ekspres. Simjanovićevu karijeru krase i nagrada na festivalu u Monte Carlu, Kristalna prizma AFUN-a, Global Short Film Award, koja je u oblasti muzike u rangu Oscara.
‘Nije mi jasno kako ću dalje…’
Martovski festival je objavio je da će Zoranu Simjanoviću posthumno biti dodijeljena nagrada za životno djelo. Odbor festivala je prošle godine donio odluku da mu se, kao jednom od najznačajnijih srpskih i jugoslovenskih kompozitora,primijenjene muzike, pripadne ovo priznanje. Pošto festival zbog pandemije nije održan, nagrada je trebalo da mu bude uručena na svečanom otvaranju duplog izdanja manifestacije 19. aprila.
Poslije vesti o njegovoj smrti, organizatori su doneli odluku da predstojeći festival bude posvećen Zoranu Simjanoviću, u znak sjećanja na njegov neizmjerni doprinos filmu i muzici.
Možda je režiser Goran Marković, koji je Simketa najbolje poznavao, izrekao najkraći i najtačniji sud o Simjanoviću.
“I bilo da je u pitanju pozorište, film, ili televizija svejedno je… Šta god da je reditelj radio, uz njega je uvek bio Simjanović, koji bi svojom muzikom ‘bojio’ svako njegovo delo. Ja sam sa Zoranom uradio svaki sekund onoga što sam snimio i uradio u pozorištu i stvarno mi nije jasno kako ću dalje.”
Kao Šaban Bajramović…
Sam Zoran Simjanović, govoreći o svom stvaralištvu, uporedio se sa Šabanom Bajramovićem:
“Kad me ljudi pitaju kako je moguće da sam sve to napravio, odgovaram im kao Šaban Bajramović. Postoji jedan segment španske muzike koju je on otpevao u filmu Anđeo čuvar, i kad sam ga pitao odakle mu to, a nikada nije bio u Španiji i možda nije ni slušao andaluzijsku muziku, Bajramović mi je odgovorio: ‘Otkud znam…’ Isti je slučaj i sa mnom.”
Neki od muzičkih hitova odavno su izašli iz filmova i serija i postali evergrin na radijskim i drugim talasima. Sjetiće se čitaoci svakako teme iz filma Nacionalna klasa, koja počinje riječima “Ko je onaj strašni dasa, za njim kliče silna masa…”, sa horskim odgovorom “Flojd, Flojd, Flojd…“, koju je trebalo da pjeva Davorin Popović.
Poruka je jasna: Čuvajte se!
Popularni sarajevski Pjevač, iz nekih razloga, to je odbio (i poslije se godinama kajao zbog toga), a uskočio je Dado Topić. Mnogi se, međutim, neće sjetiti da je autor muzike bio Zoran Simjanović Simke.
Kao što su njegove i brojne druge kompozicije koje su se davno “otrgnule” iz svojih filmova i žive samostalno: Ta tvoja munt harmonika, Nemoj da brigaš, Kaži zašto me ostavi, Zašto sve što je lepo ima kraj…
Zašto sve što je lijepo ima kraj?, pitanje je ostavljeno svima nama koji slušajući muziku sanjamo zvijezde rađajući se i umirući pod zvijezdama, ali i u svijetu sjenki ili silueta koje podjadnako sijaju kao zvijezde. Simketova poruka je jasna: Čuvajte se!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.