Vakcina nema; naši roditelji leže bolesni u agoniji

A sve se, možda, moglo izbjeći da su samo vlasti bile malo odgovornije i agilnije i da su nabavile vakcine – da se ti naši stari insani od roditelja, što su pregrmili raspad države, rat, glad, poraće, tranziciju i sve druge nedaće ovog svijeta zaštite od bolesti. Trebali su ali nisu, pa neka im bude zapisano to i na ovom i na onom svijetu.

Roditelji mnogih mojih prijatelja bore se sa teškim oblikom covid upale pluća (EPA)
Roditelji mnogih mojih prijatelja bore se sa teškim oblikom covid upale pluća (EPA)

Svi su opisani slučajevi bolesti u priči istiniti samo su, zbog prava na intimu, imena ljudi promijenjena.

Opisaću nekoliko istinitih medicinskih slučajeva koji ilustruju strahote pandemije koja je pogodila i našu zemlju. Bosnu i Hercegovinu, kako pokazuju statistike, možda i snažnije neke druge države, one bolje organizovane i uređenije, države u kojima se prema pošasti korona virusa vlasti odnose sa više straha i savjesti. Ne postoji razuman izgovor za činjenicu da u BiH, faktički, masovne imunizacije nema, da je većina vakcina koje su dospjele u zemlju neki vid poklona ili donacije, da su ljudi toliko razočarani u vlasti koje su trebale sprovesti masovnu zaštitu stanovništva da čak i oni, rođeni, odgojeni i formirani u socijalizmu, sada počinju bezvoljno odmahivati rukom i govoriti „i kada dođe neću se vakcinisati“.

Da, to su oni stari, oni rađani 40-tih i 50-tih godina prošlog vijeka, odgajani u đačkim i studentskim domovima, oni koji i dalje najviše vjeruju onome što „državna televizija“ objavi kao informaciju u večernjem Dnevniku – čak su i oni počeli javno ispoljavati sumnju u dobru namjeru države da im pomogne.

Svi su oni već zvali porodičnog ljekara i prijavili se za proces vakcinacije, svi oni pažljivo prate upute kriznih štabova, nose maske, peru ruke i drže se na propisanoj fizičkoj distanci. Svi oni već odavno brane djeci da dovode unučad, nastoje izbjegavati gužvu, hrane se zdravo, koliko im to materijalno stanje omogućava. Preostala je samo još jedna stvar, ali ona ne zavisi od njih; svi oni bespomoćno čekaju vakcine, kao jedini način koji ih može spasiti od bolesti. I u tom čekanju mnogi teško oboljevaju, nerijetko se boreći za život.

Zar je morala i Munevara da bude bolesna

Jedna od takvih je i moja dobra komšinica Munevera, skromna žena koji je cijeli radni vijek radila kao čistačica u mojoj osnovnoj školi. Blaga, nenametljiva, skromna, uvijek poslušna da izvrši sve što organi vlasti propišu, dobronamjerna i čestita. Ona je izdržala da bude netaknuta virusom cijelih jedanaest mjeseci pandemije, a onda je iznenada, sasvim onemoćala, pala u postelju. Njeni ukućani djelovali su brzo, odveli je ljekarima gdje je prošla standardne COVID preglede da bi dijagnoza bila zapljenje pluća uz pozitivnost na prisustvo virusa u organizmu. Otkako je oboljela, Munevera je postala još neprimjetnija a sve što smo o toku njene bolesti saznavali bilo je ono što nam je prenosio njen suprug Salko, i sam težak bolesnik koji nikada do kraja nije mogao da se oslobodi boli u stomaku nastale nakon teškog ranjavanja u ratu.

Ta je Muneverina agonija bila užasna, toliko snažna da nam je Salko pričao kako noćima nije spavao, jer je ili jecala od neke unutrašnje muke, ili se preznojavala u vrućici koja nije popuštala duge dvije sedmice. Nekada joj je znalo biti toliko loše da nije imala snage ustati iz kreveta ili otići do kupatila obaviti nuždu. Kaže Salko – jednom je bila toliko sablasno mršava i blijeda da sam mislio umrijeće tu pored mene. A onda se, reče mi, sjetio one narodne „žut žutuje, rumen putuje“ pa se malo utješio, jer je njegova Munevera bila žuta kao unutrašnjost kabine našeg velikog lifta. U bolnicu je nisu htjeli primiti, oni nisu znali kako da je liječe osim narodnim lijekovima i Munevera je svo vrijeme svoje bolesti pila čaj od jagorčevine, jela frišak med s Pepelara i stavljala obloge od jabukovog sirćeta i domaće rakije. Negdje nakon petnaestak dana nešto se prelomilo i ona se diže, pobijedi bolest.

Nikome od ukućana nije bilo jasno kako i zbog čega, šta je to presudno bilo da istjera virus iz tijela i suzbije upalu pluća. Samo su vidjeli da se pridigla i nastavila živjeti starim načinom života. I ja je počesto sretnem na livadi iza naše zgrade kada izvede unučicu i malog psa. Isto je, kao i nekada, smjerna i mirna, u njenom ponašanju nema ni trunke naznake da je na nekoga ljuta ili kivna. Salko i ja jesmo, na vlast najviše, koja nije nabavila vakcine, da se Munevera i njoj slični vakcinišu, da ih lišimo agonije opasne bolesti.

Ne vodi me, ženo, u bolnicu!!!

Izu znam cijeli život. On je onaj komšija kojeg ima svaka bosanska ulica, onaj što je uvijek ili na cesti, ili sjedi na klupi, ili hoda, majstorišući nešto, po ulazu, uvijek radoznao i aktivan. Bivši policajac koji je „u onoj državi“ trenirao džudo, krupan, snažan, koji je ratovao četiri godine i uvijek govorio „najteže mi je bilo na Vakufu“. Sa njegovim sinom, mojim vršnjakom, družio sam se cijeli život, sjedio dvije klupe iza njega u istom razredu naše osnovne škole, išao u večernje izlaske, bio mu na svadbi kada se ženio. Nisam ni primjetio da Ize dugo vremena nisam vidio, a da je prebolovao upalu pluća saznao sam tek kada me nazvao da me osokoli u vrijeme kada sam i sam bio teško bolestan.

Opisivao je svoje stanje s toliko uvjerljive plastičnosti da su me prolazili žmarci. Imao je temperaturu gotovo 20 dana, teško je disao, nije mogao ništa jesti ni piti. Liječio se sumamed tabletama i kozjom sirutkom i kaže da ga je to spasilo. Svojoj ženi je u jedno predvečerje, kada je osjećao da bolest dolazi do vrhunca, rekao „ne vodi me u bolnicu ni pod razno. Odem li gore neću se živ kući vratiti“. Ostao je liječiti se u stanu i preživio je.

Danas, nakon skoro više od mjesec dana, priča mi, jedva ode do pijace i vrati se nazad. Tri puta stane da se odmori, a nekada je dizao kao od šale terete veće od stotinu kilograma i bio policijski državni viceprvak u džudou. A sve je to mogao izbjeći da je bio vakcinisan. Ljut je, ne krije bijes, ali se suzdrži kada kritikuje vlast, jer bez obzira na sve on vjeruje u ovu zemlju i njene ljude. U vlast je, nakon svih iluzija kojima se hranio, izgleda izgubio povjerenje.

Mama je, napokon, počela ozdravljati

I posljednja priča. Jedan je divan stariji bračni par nedavno obolio od COVID-19. Oni ljudi, koje smo i zaboravili da postoje. Pristojni, obrazovani, dvoje djece, što bi se reklo u narodu, „na pravi put izveli“. Bogobojazni, nije nimalo nevažno reći, na onaj pitomi bosanski način, tolerantni i ljubazni prema svakome. Ti su se ljudi čekajući imunizaciju negdje, nesvjesno, zarazili korona virusom i ne sluteći da će agonija kroz koju će proći biti žestoka.

Čestitoj ženi, majci moje prijateljice Amine, majka je bolovala poprilično dugo, a cijela je porodica strahovala za njen život. Danima gospođa nije mogla oboriti temperaturu, danima nije mogla ništa jesti, danima je sve teže i teže hodala, jela i pila. Poduzete su sve mjere kojih su se mogli sjetiti, čak su temperaturu pokušali oboriti stavljanjem alkoholnih (rakijskih) obloga. Sve je to pomoglo tek malo i svaki put kada bi pomislili bolest je zauzdana, temepratura bi se vraćala, snažnija i neumoljivija.

Svo to vrijeme pokušavao sam im pomoći savjetovanjem, opisujući šta je meni lično pomoglo i ljudima koje sam znao da su prošli kroz bolest. Tješio sam ih govoreći da će sve to proći, samo čovjek mora biti strpljiv, jer taj povratak temperature i opšta slabost mogu trajati i duže od dvije sedmice. U borbi sa bolešću i muž joj se razbolio pa je sada moja prijateljica morala bdjeti nad dva „stara insana“, krhka i uplašena.

I onda, iznenada, nakon nekog vremena samo mi je poslala poruku: “Mama je išla na kontrolu, kažu regresija upale pluća, a i one rekordne vrijednosti opadaju. Još su joj 10 dana produžili terapiju antibiotika. Inače svi su iscrpljeni, ali bit će aBd bolje“. Hoće, amin dragi Bože. Sve sam joj nešto htio reći ili napisati, razmišljam, i oni bi, i moj otac, možda sve to izbjegli samo da su bili vakcinisani, ali prećutim, da ne prisjedam na muku. Ramazan je pa im želim mubarek mjesec kako nikada prije nije bio.

Ova vrsta komentatorskih tekstova, u pravilu, treba da se završi poentom i jasnom porukom. Ali, kako završiti tekst kada pandemija nemilice hara našom zemljom, kada ljudi umiru dok se pišu ovi redovi, kada naši roditelji i dalje leže bolesni u agoniji. A sve se, možda, moglo izbjeći da su samo vlasti bile odgovornije i agilnije i da su nabavile vakcine – da se ti naši stari insani od roditelja što su pregrmili raspad države, rat, glad, poraće, tranziciju i sve druge nedaće ovog svijeta zaštite od bolesti. Trebali su ali nisu, pa neka im bude zapisano to i na ovom i na onom svijetu.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike BLOG
POPULARNO