Iako je trinaesti mjesec kako nam COVID-19 “kroji život”, ja odoh malo do Hercegovine!
Vjetar koji puše svih 365 dana u godini čini da „mladoproljetno“ sunce samo blago dotiče tek nove iznikle vlati trave, nakon ovozimskih pokrivala snijegom. Mramorje, to neobično srebreno sivo kamenje, ostaci srednjovjekovnih nekrepola u planinama kao izgubljena stada, čini visoravan Morine još dalekim, nedostupnim, čarobnim. I ovo podnožje, hercegovačke goletne planine Crvanj, sa svojim vrhom Zimomorom, kao i svaka visoravan dinarskog gorja, obrasla je travom, ljekovitim biljem, te tako jedni druge čuvaju u sjećanju zaustavljenom!
Grupa nas, tek pridošla, zastali smo na vjetrometini visokogorskih, ali i mediteranskih oštrih struja, prisjećati se priče o zaleđenim svatovima. Oko mramorja, na Morinama čuje se samo huktanje vjetra. Dočarava priču o nekada davnim smrzlim svatovima, zajedno sa mladenkom na konju, u njenoj svilenoj odori. Dočarava saosjećaj sviju nas prema zaleđenim svatovima.
Dočarava bol prema dvoje mladih koji nisu nikada, a niti neće zajedničkim snovima ispraćati svitanja.
I u Stećcima na Morinama, i narod i legenda traže utjehu…
Nekropole, “gradovi mrtvih“, ma gdje bile su utjeha, neostvarena ljubav, preteška bol za izgubljenim bliskim nam osobama, bilo da je rod, ili važna ličnost, pa nerijetko i griža savjest, za nedovoljno ukazanom pažnjom, ljubavi, odanosti tom nekome. Ovi spomenici su utjeha planeti Zemlji, zarad ravnoteže ljubavi, odanosti, opstajanja, postojnosti, koju planeta itekako treba.
Čovjek, homo sapiens, je centralni lik bioraznolikosti, no isto tako, jedini koji vrši (autoagresiju) na cijeli eko sistem. Da li će prevagnuti samouništenje uvjetovano onom (manjom) grupom konzumenata naše epohe, mozgovima globalnog tržista?! Ti dirigenti ovovremene istorije “zarad griže savjesti” izvukli su floskulu “zaštita okoliša”. Počela „placebo“ pokretima za očuvanje planete (čast onim stvarnim i upornim pokretima), dok svemirskim bagerima kopaju sve što se kopati da… od Amazona, preko rijeka, tundri, mora, vazduha… Govori se da će i Suncu stati u kraj. Pojedinih milenijumskih stabala odavno nema. I kako je još 22. aprila 2009. akademik Sulejman Redžić na pristupnom predavanju ANUBiH istakao da se od 1986. godine koristi izraz biodiverzitet, i zaštita okoliša, tako stotine biljnih i životinjski vrsta od tada nema.Trebat će uskoro tri ekvivalenta planeti.
A, ovamo začudo… ostaci mnogih nekropola nam govore o tom nekom dobu preživjelih kataklizmi, ratova, naroda. I kako god, ta energija, duh ljubavi, odanosti, pa makar i griža savjesti, eto dotekla je i do naših dana. Grobnice, mauzoleji (izraz grčki, preko latinskog od Mauzoleja, grandioznog spomenika kralju Karije (377.-355.p.n.e.je) u središtu Halikarnasa, današnjeg Bodruma u Turskoj, jedno od 7 svjetskih čuda Starog svijeta), bazilike, turbeta su u svim vremenima, i na svim merdijanima, pokušaj veze živih sa mrtvima.
Bar u Sarajevu, starom gradskom jezgru (koje je i Grad mezarja) smo svjedokom i Jedilera (sedam braće), i Rogo zade (Vinograd), najmanje džamije u regionu. Turbe u njenom haremu u koju su dolazili posebno muškarci moliti se da ih car ne pozove u Prvi svjetski rat izgradile su izbjeglice iz Budima, kao i vinograd (lozom koju su ponijeli) i ostalih, gdje dolaze iz raznih krajeva svijeta i muško i žensko, tražeći spasa duši, životu, muradu (želji).
Predajući rahmet Mumtaz Mahal, podlegloj maci, donoseći na svijet dijete, koje po redu, mogulskom caru Šah Džahanu, da se sjetimo Mauzoleja (Turbe) u Agri, Tadž-Mahal. Izgradio ga je Šah u periodu od 1632. do 1647. godine u patnji za svojom ljubavi. U izgradnji je učestvovalo više od 22.000 ljudi.
Flavija Julija Helena, carica Jelena ili Jelena Carigradska, majka cara Konstantina Velikog umrla je krajem 328. ili početkom 329. godine, u Triru. Jelena je sahranjena u Rimu, dio njenih posmrtnih ostataka sahranjeno je uz njenog sina u Carigradu (ex Konstantinopolisu). Bazilika Santa Maria Mađore je jedna od četiri glavne bazilike u Rimu i stanica hodočasnika koji dolaze iz svih krajeva svijeta, te svake godine petog avgusta bacaju latice bijelih ruža sa kupole te bazilike.
Šanguan Vaner (Shangguan Wan’er) je živjela između 664. i 710. godine za vreme vladavine dinastije Tang, bila je savjetnica prve kineske carice Vu Zetian (Wu Zetian), ali i druga supruga vladarkinog sina. Njena grobnica otkrivena je u septembru 2013. godine.
Rahelina grobnica smještena je na sjevernom ulazu u Betlehem, u blizini Jerusalima. Rahila ili Rahel je bila biblijska proročica i prva žena proroka Jakova. Njena grobnica smatra se jednim od tri najveća i najsvetija mjesta i u judaizmu i u hrišćanstvu i u islamu. Iako se nalazi u rizičnom području, brojne žene koje pokušavaju da ostanu u drugom stanju tu dolaze na hodočašće. Poznata je i kao džamija Bilal bin Rabah.
Ik ili Lejdi K’abel bila je moćna žena koja je živjela najvjerovatnije u drugoj polovini 600-te godine nove ere (Lady Snake Lord i Lady Waterlily Hand). Postala je dio kraljevske porodice El Peru-Vaka na sjeverozapadu današnje regije Peten u Gvatemali. Nosila je najviši čin koji je postojao u klasičnom periodu Maja: vojni guverner/zapovjednik, grobnica je otkrivena 2004. godine.
Žena – faraon Hatšepsut, vladala Egiptom od 1479. do 1458. g. p.n.e., u zlatno doba egipatske XVIII dinastije. Imala smjelosti da sebe prikazuje kao muškarac. Hram kraljice Hatšepsut, sagrađen je oko 1485. p. n. e. u Deir-el-Bahriu u blizini Tebe uz kamenu liticu.
Hram sam posjetila 1999. godine, a mezar Hazreti Hatidže 2005. u Meki.
Za Koštrino turbe na Mahmutovcu u Sarajevu znam od djetinjstva, a Merdžan kaduna ukopana je na Ravnim Bakijama, gdje i moja mama.
Turbe Emine (Tahire), princeze Katarine, kćerke Kraljice Katarine Kosača i Tomaša Kotromanića, za koju se brinuo Isak beg Isaković, nalazi se u blizni Skoplja, obnovljeno je 2011.godine.
I da priču završimo opet stećkom, stećkom iz Radimlja, kod Stoca i njegovim poznatim epitafom: “A,se leži Asta, Bogčina Zloušiča ‘ći…a ne, leži mi se. Kako bi rado pred vetce s tebom krojz livade projsetala”.