U petnaestom danu bolovanja moj otac je iznenada osjetio jake simptome COVID upale pluća. Tihi, gotovo neprimjetni kašalj razvio se u muklo iskašljavanja, a naglo povećanje temperature i opšta malaksalost jasno su sugerirali da je njegov imunološki sistem napadnut. Pitanje je bilo samo da li je riječ o simptomima sezonske gripe ili o covid upali. Da sa ocem nešto nije u redu doznao sam iz redovnog jutarnjeg razgovora sa sestrom koja mi je prenijela kako je Nihad u noći mjerio temperaturu koja je bila viša od 38 podioka. Tog je jutra spakovao neophodne stvari i iz Zenice se uputio u Sarajevo, gdje mu je otvoren medicinski karton i gdje dobija svu zdravstvenu uslugu.
Oca sam dočekao još uvijek poprilično slab. Posljednji RTG pregled pluća je pokazao da se upala ne širi i da nije zabilježena ozbiljna regresija. Pošto sam bio covid pozitivan i u izolaciji cijeli sam stan dezinfikovao alkoholnim sredstvom za čišćenje a kada je otac pozvonio na ulazna vrta stavio sam masku i pustio ga da uđe. Prvi razgovor kojeg smog tog dana obavili bio je na granici verbalnog incidenta. On se već uspio pregledati i trebao je sada dobiti rezultate, ali nakon upornog zvanja mnogobrojnih telefonskih brojeva nije uspio stupiti u kontakt sa ljekarom koji će mu pročitati nalaz i propisati terapiju.
Vidio sam, bio je ne samo fizički umoran nego i obeshrabren spreman da uzimanje terapije odgodi za nekoliko dana. Naime, on je pregled obavio u subotu koja je prethodila 1. martu, državnom prazniku, i svako odustajanje od pozivanja dežurnih ljekara u Domu zdravlja Omer Maslić značilo je da mora čekati utorak poslijepodne kako bi utvrdio u kakvom se stanju nalazi.
Cijelog tog dana uporno smo zvali brojeve za koje su nam rekli da su namijenjeni za covid pacijente, za pacijente kojima je zabranjen dolazak u sve medicinske ustanove osim u covid ambulante. Otac je gubio snagu, već je teško i nevoljko jeo i nije gotovo nikako unosio tečnost u organizam. Opcija da ja idem ljekaru da mi se pročita njegov nalaz odmah je otpala, a sestra tog vikenda, po zlu, nije bila u Sarajevu. Nekada kasno poslijepodne donijeli smo odluku da taj dan zovemo do 20,00 sati i onda nastavimo sutra rano ujutro.
Gubitak apetita, slabost i nevoljkost
Sutradan, odmah nakon buđenja, otac me dočekao neraspoložen i neveseo. On se probudio mnogo ranije zvao ljekare i dobio analizu svog nalaza – covid upala pluća. S tom spoznajom i moj se život okrenuo gotovo naglavačke. Sada sam morao biti njemu na neprekidnoj usluzi, a i sam sam bio još uvijek bolestan. Onaj najteži dio bolovanja, na sreću, bio je iza mene i trudio sam se što više da mu budem na usluzi. Tih prvih dana imao je blagu temperaturu, osjećao je slabost u cijelom tijelu i jake bolove u stomaku. Antibiotici koje je sada počeo konzumirati pokrenuli su cijeli niz drugih covid problema. Izgubio je apetit i nije imao volje da pije čajeve ili bilo kakve druge napitke.
Pošto sam znao, iz vlastitog iskustva, koliko je važno unositi tečnost u organizam počeo sam vršiti stalni, ponekad i veoma grubi pritisak na njega. Pio je i jeo s mukom i nevoljko više da bi izbjegao moje bučne verbalne napade nego zato što je razumijevao da mu od toga zavisi spas života. Covid pacijent počeo je liječiti covid bolesnika na jedini mogući način na koji je znao – vlastitim primjerom.
Gubitak apetita i opšta bezvoljnost, uz stalno pogoršanje stomačnih tegoba, postaće anamneza očeve bolesti u sljedećih desetak dana. Većinu vremena ležao je spavajući u krevetu dopuštajući da ga savlada neka nezabilježena vrsta malodušnosti. Sestra je nastavila pripremati obroke u svom stanu, kako je to činila i dok sam samo ja bio bolestan, a zet ih je svakoga dana donosio na kućni prag. Većina je te hrane ostala nepojedena i bačena, a jedina stvar u kojoj smo otac i ja uživali bilo je ispijanje cijeđenog soka od narandže. Sve ostalo jeli smo više iz nekog osjećaja nužnosti, barem ja, jer otac gotovo da ništa nije jeo.
Kako vrijeme bude prolazilo njegove tegobe sa stomakom će se povećavati a otežano mokrenje ispostaviće se imalo je veze sa oboljenjem prostate, koje je detektovano kao veoma ozbiljno tek kada u potpunosti „izađe“ iz covid bolesti. Morali smo čekati da ljekarski nalaz, nakon gotovo mjesec dana liječenja, pokaže da su „pluća čista“ kako bismo se mogli posvetiti detektovanju ostalih boljki koje su napale očev izmučeni organizam.
Upalu pluća doživljavao kao efemeran problem
Dugo je vremena otac, zbog velikih problema sa stomakom, upalu pluća doživljavao kao efemeran problem. Nije osjećao bolove u plućima, dobro je disao, saturacija mu je na svakom pregledu bila iznimno visoka, i sve su te stvari kod njega stvorile utisak da su bolovi u stomaku mnogo veći problem od covid upale pluća. Ali, nakon što je RTG snimak, nakon gotovo dvadeset dana uzimanja oralne terapije, pokazao kako nije zabilježen napredak u liječenju pluća došlo je vrijeme da se odnos prema toj latentno smrtonosnoj bolesti malo uozbilji. Sjećam se, tada sam mu nametnuo strog režim, prisiljavajući ga svakodnevno da pije mnogo čaja i da konzumira kozije mlijeko i koziju sirutku.
I sam sam bio pomalo još uvijek bolestan, i u trenucima kada sam izlazio iz bolesti, tako da je svaki dan donio niz teških izazova. Odlazak u kupovinu, kuhanje čaja, pretresanje hrane iz tapavera u posuđe sve je to iziskivalo mnogo fizičkog i psihičkog truda. Napor je bio još i veći jer sam neprekidno osjećao strah da bi mi se bolest pluća mogla vratiti. Osjećao sam strašan pritisak koji se pretvorio u neku vrstu potisnute anksioznosti kad sam doznao da je zet loše, da su i njegova pluća napadnuta i da je faktički cijelu upalu „prebolovao na nogama“.
Posljednje sedmice očevog covid bolovanja uveo sam mu praksu svakodnevnog šetanja. Hodao je sporo i sa velikim naporom osjećajući strašnu bol u stomaku i leđima. Bojao se naglih nesvjestica i napada akutne slabosti, strahovao je da ne posustane na cesti i ne doživi pad sa kobnim lomovima, ali svaku je šetnju ipak uspio privesti kraju. Sedmicu dana prije nego će dobiti snimak kojim će biti utvrđena „čista pluća“ jeo je mnogo bolje, redovno je unosio tečnost, čak je počeo i obavljati sitne kućanske poslove. Taj povratak snage i vitalnosti vratili su raspoloženje u njegovo ponašanje.
Vrijeme kada nismo konzumirali farmakoterapiju ili terapiju hranom i pićem provodili smo uglavnom u razgovorima. Dosta ga je interesovalo da mu pričam o svom radnom kolegi Fahri (Fahrudin Smailović) koji mi je u nekoliko navrata, tokom najtežeg perioda bolesti, donosio hranu i drugu okrepu na vrata. Interesovalo ga je odakle je, u kojem je tačno mjestu pored Ulcinja rođen Fahrin otac i zašto, kao mjesto njegovog porijekla, neprekidno spominjem Bukovicu pored Pljevalja.
Ručkovi radnih kolega
Moram pomenuti i da je jedan od rijetkih svijetlih momenata tokom našeg bolovanja, u kojem smo obojica uživali, bio ručak koji nam je pripremila Amela, supruga mog drugog radnog kolege Muamera Tanovića. Jedući srdele i krompir salatu jedne večeri, nakon što nisam imao gotovo nikakvog apetita cijele tri sedmice, bilo je otkrovenje za mene. Bio je to znak da ozdravljavam, da sam se pomjerio sa tačke apsolutne statičnosti i taj je ručak bio prvi znak normalnosti koju sam toliko očekivao.
Desetak dana kasnije i moj je otac uživao u hrani koju je Amela spremila, a miris pržene ribe, prsti izgriženi limunovim sokom obojicu je podsjetilo na opuštene čari ljeta. Tih smo dvadesetak minuta, koliko je trajala šutnja objedovanja, osjetio sam, bili nekako djetinje sretni i zadovoljni.
Tada nismo znali da će nakon izliječenja pluća covid infekcija na ocu ostaviti promjene. Prostata je bila uvećana i upaljena, a pritisak u stomaku nastaviće praviti probleme. Iz jedne teške i smrtonosne bolesti otac je prešao u drugu često postavljajući sebi samoprijekorno pitanje „kako to da svi ozdrave, samo ja ne mogu nikako“. Taj čovjek koji je u svom životu prevalio toliko nedaća bio je umoran i razočaran.
Preživio je rat u kojem je bio ranjavan, preživio je tranziciju i mir u kojoj je jedno vrijeme bio nezaposlen, preživio je totalnu devastaciju svoje imovine, smrt dvojice braće i supruge. Preživio je sve nepravde ovog nepravednog poslijeratnog života i nikada nije klonuo duhom. Od njega smo sestra i ja naslijedili taj nevjerovatni “gen sreće”. Sada je bio shrvan ne samo onim što je proživljavao nego i onim gdje je živio.
Jedan politički razgovor
Zabilježiću samo jedan od razgovora koje smo vodili u posljednjih nekoliko sedmica. Samo prije toga, kao važnu reminiscenciju moram reći i ovo. Dugo je moj otac, ako to ne čini i danas, pasoš Bosne i Hercegovine držao u kožnoj futroli na kojoj je utisnut grb zemlje sa zlatnim ljiljanima. I tako je svih ovih godina putovao u sve zemlje regiona. Ovo nije politički tekst, ovo je istinita životna priča, što je u vrijeme medijskih manipulacija možda i dobro naglasiti.
Jednom prilikom sjedio sam sa ocem komentarišući dnevne političke događaje i nastojeći da ga nekom sitnom političkom provokacijom malo „pecnem“ i podignem mu raspoloženje, postavio sam pitanje.
„Dedo“, pitao sam ga tada, „šta ti misliš o ovom Novalićevom apelu, gdje traži da mu se ljudi jave sa prijedlogom kako da nabavi vakcine“?
Digao je glavu, pogledao me svojim dubokim, prelijepim, plavim očima i bez trunke cinizma, gorčine ili sarkazma odgovorio glasom čija je odlučnost budila jezu:
„Neka se obrati Vučiću za pomoć“.