Najteži dani Milana Bandića tek dolaze

Iako može zvučati apsurdno, nikad kao danas – niti 24 sata nakon smrti – nije teže biti Milan Bandić, čovjek koji je 20 godina bio „gospodar“ Zagreba i koji je šest puta biran na izborima na tu funkciju.

Jer količina zajedljivih i zluradih, gotovo pa degutantnih te posve degutantnih komenatara na vijesti o njegovoj smrti, objava na društvenim mrežama, ponekih medijskih napisa i komentara, memeova koji su počeli kolati, nevjerojatna je.

No, čovjek, moćnik u vezi kojega nitko u Hrvatskoj nije bio ravnodušan – bio je jedan od onih ljudi koji su neki bezrezevno obožavali, a drugi jednako bezrezervno mrzili i prezirali – i u smrti mora proći svoj javni ‘tretman’ i od prvih, kao i od ovih drugih.

A je li Bandić zaslužio takvo „cipelarenje“ i izrugivanje nakon smrti, kada se inače kaže „o mrtvima sve najbolje“?

‘Orgije’ na nečijem grobu

Sigurno se svatko može složiti da je posve neprihvatljivo “plesati po nečijem grobu“, pogotovo ukoliko je taj “ples” obijestan, no u slučaju Milana Bandića, njegovog djelovanja i načinu kako je politički i društveno funkcinirao to, nažalost, ne treba čuditi.

Moj prvi susret s njime bio je prije nekih 18 godina, kada sam bio posve „zelen“ u novinarstvu, prilikom dodjeljivanja Plave zastave jednoj od plaža zagrebačkog jezera Jarun – i prvo što sam uočio uzimajući s drugim kolegama izjavu od njega, jest da nije gledao u oči ni kada ga se nešto pitalo, niti kada je odgovarao.

Ostavljao je dojam odsutnosti – i prije i nakon razgovora s novinarima, ponašao se kao da je na nekom drugom mjestu, više-manje neosjetljiv na prisustvo onih koji mu nisu iz najbližeg kruga, mislima u tko zna kakvim planovima i poslovima, budući da je za sebe tvrdio da uvijek ‘dela’ za dobrobit Zagreba, Zagrepčanki i Zagrepčana.

Dug je popis projekata kojima im se zamjerio ne samo realiziravši ih.

Majstor populizma i samoreklame

Isto je tako dug popis projekata i rješavanja za Zagreb vitalno važnih problema koji se, zamjeraju mnogi, nikad nisu našli na njegovom popisu prioriteta.

U međuvremenu, kao majstor populizma, bodove kod građana je često zarađivao obilazeći rutinske radove na zagrebačkim prometnicama i križanjima, često vičući na izvođače radove, nezadovoljan kvalitetom ili još češće brzinom radova.

Istovremeno, dodvoravao se utjecajnim ‘igračima’ poput raznih političkih ili interesnih saveznika, Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i slično, ‘gurajući’ tvrdoglavo projekte kojima su su građani iz raznih razloga izričito protivili te financijski potpomagati institucije, udruge i krajeve u kojima novac Zagrepčana nije imao što raditi, pogotovo s obzirom na to da istovremeno nije bilo ulaganja u rješavanje nekih ključnih problema za njegove sugrađane, čijim je novcem počesto raspolagao kao svojim vlastitim, odnosno neodgovorno.

No, i tu se najčešće dočekao na noge, ako ih ne bi mogao provesti – rekao bi ponekad da mu ne ostaje nego slušati glas građana ili bi zašutio, nestao i tu „knjigu“ stavio ad acta.

Jednostavno je nemoguće da u 20 godina tako dinamičnog i sveprisutnog djelovanja, nije bilo i pozitivnih poteza, projekata ili inicijativa, poput izgradnje Domovinskog mosta ili Adventa u Zagrebu, no mnogi njegovi kritičari reći će da su korupcija, nepotizam raznih oblika, interesna pogodovanja i razni oblici klijentelizma svaku od njih učinile gotovo nevidljivom – neki bi rekli u tom omjeru i nevažnom.

Kako su godine na poziciji goleme moći prolazile – jer zna se da je pozicija gradonačelnika Zagreba zapravo druga najmoćnija nakon one premijera vlade – Milan Bandić se znatno osilio.

Više od 200 krivičnih prijava

Počele su stizati optužnice, no sve do smrti pravomoćnih presuda nije bilo, a on je uspješno opstruirao neke postupke.

Iza sebe je ostavio više od 200 kaznenih prijava, a neki smatraju i spomenik samome sebi – fontane na jednom ulazu u Donji grad, ispred Nacionalne sveučilišne biblioteke.

Fontane su, čini se, bile općenito njegova opsesija, ili je barem takav dojam stvoren u javnosti koja se tome podsmjehivala.

Često bi zaratio s novinarima i javno upućivao seksističke i uvredljive komentare novinarkama, tvrdoglavo provodio odluke kojima se javnost opirala, ali s druge strane jačao svoju političku poziciju stvarajući prirodna i neprirodna politička savezništva, okupljao saborske „zetončiće“ kako bi osigurao podršku središnjih vlasti i slično.

Po mnogima, Bandić nikad nije shvatio Zagreb ni Zagrepčane.

Porijeklom iz Hercegovine, svojim je načinom upravljanja i komunikacije dodatno „cementirao“ i one ružne zagrebačke stereotipe o „hercegovačkim dotepencima“.

Zagreb nije svjetska metropola, ali je glavni grad jedne države i to je dovoljno da prolazi sve što prolazi bilo koji veći grad – doseljavanje iz raznih krajeva zemlje, pa i drugih država, miješanje običaja, religija i kultura, svega onoga što jednom takvom gradu omogućava dinamiku i stalno iznova gradi i nadograđuje njegov identitet.

Suze zbog preminulog gradonačelnika

No, isto kao i svaki drugi takav grad, i Zagreb i Zagrepčani po prirodi stvari nužno nastoje očuvati i njegovati njegovu izvornu bit, ono zbog čega uvijek nosi isto ime i sa čime se uvijek nastoje identificirati ili barem poštovati oni koji „friško“ dolaze u njega.

Iako se ne može reći da u 20 godina upravljanja gradom nije baš ništa za njega i njegove stanovnike učinio – no što, koliko i je li dovoljno, nešto je o čemu će se sigurno još dugo „lomiti koplja“ ne samo u Zagrebu, nego i u nekim hrvatskim gradovima u kojima mnogi već godinama govore da „vaš Bandić barem nešto radi, a za razliku od ovih naših“.

Jer druge strane, dio stanovnika u nekim dijelovima grada danas doslovno lije suze zbog preminulog gradonačelnika.

Milanu Bandiću neće suditi hrvatsko pravosuđe niti njegovi sugrađani i građani Hrvatske, nego povijest.

A govoriti i suditi o bilo kome odmah nakon njegove smrti ionako je ne samo nezahvalno, već i samo po sebi dobrim dijelom promašeno.

U tom smislu, i ovdje rečeno samo je jedan od brojnih glasova u današnjem hrvatskom žamoru, pa i galami.

Milanu Bandiću, pak, sada je svejedno i ne može znati da njegovi najteži dani zapravo tek dolaze.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.