Razmjere i posljedice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici nikada nećemo saznati, samo dio onoga što preživjele žrtve su pričale znamo, a koliko grupa je stalo ispred streljačkog voda, a da niko preživio nije, niti da ima ko da svjedoči o tome, jer oni koji su ubijali u mišje rupe su pobjegli, pričati ne smiju šta su radili.
Porodice žrtva genocida nad Bošnjacima Srebrenice, Podrinja i Bosanske Krajine nikada se smiriti neće. Tamam pomisle da su pokopali svoje najmilije i da im mirne duše mogu bar otići na mezar, desi se, ne tako rijetko, da njihovu svakodnevnicu prekine poziv iz Centra za identifikaciju gdje kažu da su pronašli još kostiju naših najdražih.
Tako i meni neki dan dođe poziv. „Halo, je li ima Begune?“ Beguna je moja mati draga koja je ostala bez svih muških članova uže porodice. Ubijen joj je otac, dva brata, muž, dva djevera i svekar i desetine drugih bližih rođaka čija imena ne mogu stati na jedan papir A4 formata.
„Nema, Begune, ja sam joj sin kako vam mogu pomoći?“- rekoh
„Zovemo iz Centra za identifikaciju, pronašli smo još kostiju vašeg oca Rifeta…“
Meni se opet svijet na pleća sruši, zar opet da ga kopamo u zemlju nakon što smo ga prvi put ukopali? Prvi put smo ga ukopali 2012. godine. Tada sam se najviše brinuo za mamu, kako će izdržati. Ranijih godina prije te, zbog nemogućnosti da se u danima jula nosi sa svom tom tugom, na dženazi u Potočarima redovno padala u nesvijest i u hitnoj bi završila svoju posjetu Potočarima svakoga jula.
Dženaza iz 2012. godine
Tog jula 2012, kopali smo babu Rifeta i njegova dva brata, jedan do drugog poredani, pored svog oca tri sina leže. A koliko je u Potočarima sinova što pored svojih očeva počivaju u miru? Veliki ih je broj. Mama je toga jula, za divno čudo, herojski sve podnijela. Dok sam lopatom bacao zemlju na babin mezar, čas sam gledao u mamu, čas u sestru da vidim da neće svijet izgubiti pa se prilikom pada na zemlju neće udariti. Na sebe nisam ni mislio, ima za mene vremena kada ostanem sam da posložim kockice u sjećanjima i emocijama.
Ja bih tako volio da je ovo samo moja priča, da se sam nosim sa svojom tugom, da je ne djelim ni sa kim. Manje bi tuge bilo. Tako bih volio da ovu bol u grudima ne nosi niko kao ja, ali nažalost, ta moja želja nikada neće moći biti ispunjena jer sličnih priča kao što je moja je najmanje 8372, najmanje 8372, sličnih i još potresnijih.
Koliko je još potresnijih neispričanih priča, a koliko je tek priča o kojima ni slova nikada nećemo saznati?
Sjećanja na Miholjevine
Glas na telefonu nastavio je da priča, a moje misli lete u vrijeme proljeća u mojim Miholjevinama kada sve mrtvo oživi, kada se ljudi poput mrava dignu po livadama rastrču pripremajući njive za usjeve. Tog proljeća babo Rifet i moja mama Beguna započeše svoju i našu kuću u Zaplandištu na kraju sela. Ona mu je pomagala, dodavala alat, pravila malter, donosila blokove. Zidali smo prvi sprat, a ja dječarak, zgrabio bi babin čekić i lupao po onim teškim betonskim blokovima. Ne bi me on ružio, teški i tvrdi su bili, znao je da ih moja sićušna ruka ne može polupati.
„Pronašli smo ključne kosti, obije podlaktice, desnu šaku, nešto rebara, sitne kosti lijeve šake još nismo pronašli, to možda i ne pronađemo, jer te sitne kosti često se pretvore u prah. Znate da smo prije pronašli i da ste već ukopali lobanju, bez nekih viličnih kostiju, ukopali ste i većinu kostiju sa donjih ekstremiteta i karlične kosti…“
Nisam više mogao da pratim taj prijatan glas u slušalici koji mi je rekao da moram doći da potpišem neke papire kako bi mogli izvršiti dokopavanje u Potočarima.
Sjetio sam se babe opet, ova tužna i teška vijest probudila sjećanja u meni. Razmišljam u sebi. „Vidi meni drago što se prisjećam oca, a oni mi danas javiše da su još kostiju njegovih pronašli. Možda sam poludio, ili osjećaje kontrolisati ne znam. Svako normalan bi možda plakao, a vidi meni drago što su sjećanja na voljeno biće navirala kao gejzir.“
Gledam ga kako sa drvene skele reda one teške blokove u zid dok ih maže malterom što mu mati dodaje. Znoji se, Božiji zvizdan ucacario. Vode mu ne može se nanijeti.
„Idider sine, zafati iz zdenca pored kruške tamo babi svome još hladne vode…“
Otrčim ko bez glave, koliko me moje dječije noge nose. Kao da se se razobadao kao tele koje napadnu obadovi. Mogu i ja pomoći babi, bar vode da mu donesem, radovao sam se. Uskoro ćemo kuću završiti i u nju se useliti.
Vraćam se u javu i stvarnost. Sjedio sam u neninoj kući, tetke me u čudu gledaju. Osjećao sam da su se zabrinule kako ću reagirati na vijesti. Nena, dobro i ne čuje pa ne zna šta pričam, a osjetila je da nešto nije uredu.
Znali smo na šta je njihova vojska spremna
Zaista, koliko puta srebrenička žrtva treba da umre da se konačno smiri. Bili smo u šoku i nevjerici danima kada je Srebrenica pala u srpske ruke, znali smo na šta je njihova vojska spremna. Bili smo u šoku i nevjerici u velikoj tuzi kada nam naši najmili nisu došli na Dubrave ili u Kladanj, kada smo ih po svuda tražili tih dana i mjeseci, a njih nigdje nema.
Bili smo u šoku i nevjerici u tuzi vječito ostali kada ih ni mrtve nismo mogli da pronađemo. Bili smo u šoku i nevjerici kada su nam vadili krv za DNK-a analizu. Bili smo u šoku i nevjerici i vječnoj tuzi ostali kada su ih pronašli, pa kada smo ih ukopali, evo i danas smo u šoku i nevjerici i u velikoj tuzi kada djelove njihovih skeleta dokopavamo svake godine. Neko je prošle, neko je prije dvije ili tri godine, a neko će slijedeće, među njima i ja i moja porodica i još desetine porodica.
Volio bih bar te kosti njegove posljednji put da vidim. Da vidim kosti oko kojih je krv tako vrelo kolala, ta krv koja me je neizmjerno voljela. Volio bih bar kosti očeve da vidim, da se njima blagim riječima obratim, još jednom da ih ocem zovem. Nedostaje mi da nekoga ili nešto viknem: „Babo!“, makar i kosti njegove suhe. Vratiti će mi sjećanje da ovaj život nije bio san. Otklonit će od mene sumnju ona kost ključna, da je ikad kraj mene bila.
Znat ću tada da je sve stvarnost. Znat ću i prihvatit ću da je nekad bio tu kraj mene, otac moj i da ga više nema.
Sjećanje na žrtve
Živimo, mi potomci srebreničkih, podrinjskih, krajiških žrtava sa šokovima, nevjericama, tugom, boli, razočarenjima, nepravdama i negiranjima, a onima koji nas ne znaju izgledamo sasvim obično, kao i svi. Jesmo, kao i svi smo, samo utroba naša je prazna kao mrak crna i uvehla, duša od tuge oboljela, razum od nepravde proključao samo što iscurio nije, a opet živimo u nadi da će ova naša zemlja napaćena dočekati bolja vremena, ako ne za nas, za našu djecu bar.
Ko zna, možda će za par dana, mjeseci ili neke godine opet doći sličan poziv: „Ima li Begune, da li mogu razgovarati s njom? Ko ste joj vi?“ Možda Begune i ne bude tada, a možda i mene. Bit će potoci, praunuci i dalji potomci srebreničkih žrtava. Oni će davati dozvole da se dokopavaju dijelovi tijela njihovih predjedova, jer razmjere genocida u Srebrenici i drugim mjestima su nesagledive. Kosti se nikada sve pronaći ne mogu. Koliko su samo puta prekopavane, jedno tijelo nalaženo u tri i više grobnica, kako sve kosti pronaći? Nemoguće je to.
A ove kosti ključne, rebra i podlaktice babine, koje su naknadno pronađene, možda je to dio koji je bagerska kašika bacila u neko drugo mjesto grobnice ili neke druge grobnice pa nisu do sada mogli pronaći.
Mrtvog oca su mi raskomadali teškim mašinama, bagerima. Živog ga ubili raznim naoružanjem u Kravici u hangarima, a danas se raznim sredstvima bore da sve to negiraju i sakriju i da zaboravimo to žele, da se nekoj novoj budućnosti okrenemo kao da ništa bilo nije.
Dok sam živ istinu pričat ću, i ja, i sve žrtve nevine pobijene. Pričat će svojim neukopanim tijelima, svojom djecom i unucima, njihovim jezicima, suzama i boli njihovom.
Tako bih volio da je samo ovo jedna, moja priča, da je više niko nema, ova bol je nepodnošljiva, a ovakvih i još potresnijih priča je najmanje 8372., samo ovdje u Srebrenici.
„Mama, i šta ti veliš, hoćemo li ići da potpišemo te papire!“ – radoznalo je upita, kako bih se uvjerio je li previše ova vijest je dotukla.
„Jašta nego ćemo sine, ako Bog da, valja nam nema nam druge.“ – otresito i vrlo svjesno mi odgovori. Dobro je pomislih, dobro se drži. Stijena je to od žene kao i sve srebreničke majke.
